29

petak

srpanj

2011

Meni je ovaj tekst famozan....


Najdraža vilo Ru, evo jedan zanimljiv tekst,

razmišljanje anonimnog dalmoša o bećaru i

tamburi. Obrati pozornost na završni tekst!

Interesira me tvoje mišljenje o ovom razmišljanju

jer si jedina Slavonka koju poznajem...



mali_marinko July 29 2011 09:15:58


Mata je rodjen jedne nedilje
cetrdeset neke godine
otac nije za njega ni znao
s kriznog puta kad se vratio

Zazvonile mi nikidan u Selu, poznate verse i ja san se momentalno sitija svoga prijateja Jure, odnosmo Đuke Tamburice, malanoga, basetnoga i zbitoga Slavonca iz Bošnjaka, pitomoga slavonskoga sela na istok od Županje

Rodija se ka, pitaj Gospu koje dite po redu u svoga oca i matere, a u selu se govorilo da nije davno bilo takvoga gućka, da je još u koćetini zna razbudit svu stoku u selu i okolo njega, raskrivija bi se mali Đuka da bi oca vlastitoga u očaj zna bacit kad bi ga natira prin vrimena da „u njivu pobjegne..“

Resta je raspivani Đuka, ka iz vode, zamomčija se i rano otkrija da tamburica jema dušu, baš ka i žena, samo ako jon žicu pogodiš, ako razdiliš tvrdo i meko, ono unutra i ono vanka, obaigraš prstiman i dlanon primiš tilo njezino i muški, jako, ma nježno izvučeš, iščićaš iz nje oni lipi, slaki zvuk kojin ti se prida do kraja, razastre u svoj svojoj lipoti..

- e moj mali_marinko... (žalija bi se, berekin..)
da je bećar biti lako, tad bi bećar bio svako!
Nasmija bi me Đuka svaki put ton svojon besidon, ton rečenicon koja je ka za nj krojena..

Na nj me život prvi put nanija nigdi na, more bit, po puta odizmeđu mojega i njegovoga sela, u snigon sakrivenin Delnican, jedne zime, jedne ladne zime, kad je mali_marinko sla u niku stvar svoju potribu da luta, gleda, snima i biliži svaku stinu neobična izgleda u Ravnin Kotarima, oli provaje razabrat na koga mu iz Sela sliči četvrta glava na Šibenskoj katedrali, kad brojiš od vrat u desno...

...kad želi vidit Kraljicu šume, veliku, široku jelu navr Golubinjaka, ča je čuvadu medvidi i lasice, i more bit, di koji sivi vuk, slobodarskoga, neukrotiva duha..

Dunkve, ote smo se zime oba našli zarobjeni u srcu Gorskoga Kotara, ja refužo, a on sa svojiman svirciman, sa svojin tamburašiman, veselin i raspivanin Slavonciman, zaseli smo svi skupa: oni, ja i fržavi, zdravi Gorani, ozbiljni i šutljivi judi, dok ji se ne pogodi di triba..

Nestalo je struje u nika doba u cilin Delnican i da nije bilo kamina i kuvanoga vina u gostionici u kojon smo seli počinit, svi bi se bili smrzli!

Sve štufo, grintavo, svima dozvizdija pusti oni snig, ne vidiš prst odisprid nosa.. Bogava san i Delnice i Gorski Kotar i Kraljicu šume i svoju berlavu potribu za lutanjen..

Za noćno nebo nisi ni zna.. svo je ono crnilo i zvizde proguca jedan jedini veliki sivi oblak, skalava se do zvonika delničke crikve Sv. Ivana Krstitelja i ja san i dandanas stoposto siguran da je baš oti zvonik frma oni teški, gusti oblak da ne pade na tle i ne proguca nas svi skupa, pritvori u pahulje i rastrese diko poviše Mrkoplja oli Lokvi, stanca diko u šumi da čekamo prolitno sunce da nas krabi!
Pala mi je na pamet lip posveta u njijovoj crikvi..

Stavljam u tvoje dobre očinske ruke
brige koje mi šalješ, radosti koje mi daruješ;
posvećujem ti sve svoje drage,
upravljaj dobrostivo njihovim putovima:
dovedi ih jednom zauvijek k sebi;

Čekajuć da dojde letrika, sluša san nako u mraku, u gostionici kako judi šapjedu, govoridu i razgovaradu se, nikako podase, ka da se bojidu naglas reć ča mislidu, ka da brez svitla ne triba ni glase molavat..

A undak, u nika doba, iz mraka zacilika sitnin, zvonkin tonon tamburica, iz najudaljenijega kraja prostorije, razliže se, raspuže versa njezine žice, zaduši iz jedne bote svaku besidu!

Svirci moji, još je rano,
Tek je ponoć tu..
Zastalo sve, a tamburčine sestrice i veliki brat bajs, sve jedno po jedno, lipi se uza nju, zbijedu se i pletedu, žice i note, verse i zvuci..

Propio sam tri imanja
Još se smije iz čokanja..
Nisan, svitu moj, do tad jema običaj obadavat tambure i tamburice, nisan zna razumit Dušu slavonsku nit vitre panonske ča valjadu vrjovke zlatnoga mora..

Mislija san da osin klapske pisme nima druge glazbe, ništa ne more opivat lipu onu jubavnu bol, oli stvorit veselje u dobru društvu.. nisan, do te čarobne noći, crne, guste noći brez misečine, okovan snigon u srcu Gorskoga Kotara..

A Đuka, malani, zbiti, veseli Slavonac iz Bošnjaka povuče pismon najpri svoje svirce, svoju družinu i njijove inštrumente: tambure i gitare i veliki, ozbiljni, duboki bajs, a za njiman krenedu i Gorani, najprin pomalo i bojeć' se da čako ne falidu, a undak slobodno, jako, znajuć deboto svaku besidu!

Užgalo se par šterik i krenilo točit ono vino, vruče i sa cimeton, a Đuka, nako šetajuć, stane do mene, tako da mi je ona njegova malana tamburica zvonila točno na uvu i činila me da vatan verse i pivan sve one pisme za koje nisan ni zna da jemadu, da postojidu, da dižen ruke i stisnuti očiju žmirkan u onu šteriku, ćuteć svaki stih!

Svirci moji, još je rano,
Tek je prošlo tri..
Trajala je ota čudna, spontana fešta, baš ka i ona naša Prva luda noć u Selu, do dugo u noć... Izalazili smo pišat u snig i vraćali se unutra, u onu mišanciju pisme, smija, vina i slabašnoga svitla šterik..

Odonda san nikako drušije gleda onu malu i neuglednu tamburicu, razumija boje ča more učinit oni njezin zvuk u pogođenomen momentu i društvu, praćen verson i dušon slavonskon..

Prolazile su godine, a ja bi na Đuku i družinu zna naletit tu i tamo po Rvajskoj: u Istri i Rijeci, Zagrebu, oli po Međimurju..po Slavoniji..

A undak, poslin pustoga vrimena, naletismo jedan na drugoga opet u Delnican, istin onin Delnican u kojiman smo se oba našli zarobjeni, ja refužo, a on sa svojiman tamburašiman, veselin i raspivanin Slavonciman, zaseli smo svi skupa: oni, ja i fržavi, zdravi Gorani, ozbiljni i šutljivi judi, dok ji se ne pogodi di triba..

Zacilikala u blizini tamburica, reka bi čovik da mu je u uvu nikla, oziren se ja oklen, a ono u istoj onoj kući di smo se sakrili od sniga i zime prin par godin...

I ča san moga neg ulist!

svirci moji, već je kasno
tulumu je kraj..

Zna san da san prispija u sami kraj..uvik ispade tako

- ooo, mali_marinko, pa gdje si, čovjeće? Nismo se vidjeli sto godina!
- aaa, dobri moj Đuka, jemaš prav, nima nas nigdi, jema bit..

I tako, rič po rič, turu po turu, malo smo se svi skupa opustili i družili, pivali, smijali se i razgovarali..
A Đuka će ti meni u nika doba..

- dosta je bilo, mali_marinko! Nauživ'o sam se pjesme i kavane, svirke i pijanih, besanih noćiju..

Prije puno godina otela me prokleta tambura iz rodne kuće, digla s naše njive, poslala me ko bećara u bijeli svijet, da tamburam i zabavljam ljude, ljubim žene i pijem...

Proslavih tuđih svadbi da im broja ne pamtim!

Nekako u zadnje vrijeme, sve više sanjam svoju njivu i imanje, starog oca i majku, sve me više vuče rodni kraj, mali_marinko...

Dosta je bilo..
Zatekla me ota nenadana ispovid, nisan mislija da ću je čut, mislin se ča bi mu reka, a ništa mi na pamet ne pada..

- što je, Dalmošu? Zamuk'o si, plašiš se da nećemo onu tvoju prije kraja otpjevati?

Nasmije se mali Slavonac i ugrabi onu svoju malu i neuglednu tamburicu, a ona zacilika sitnin, zvonkin tonon prateć iste one stihove..

Ima dana,
kada ne znam
što da radim..

I nisan zna sutradan ča bi činija.. Blesirali me Đuka i družina pićen i pismon, vesejen i zajebancijon..

Ma me je jema bit najviše blesirala besida o prokletoj tamburi ča otimje momke Slavonske, ita ji u daleki svit da imberlajedu i pivadu, činidu fešte i slavidu tuje slave..

A kad projde vrime i žice otanjaju, kad grlo izgubi forcu, a prsti brzinu, tamburica sama reče:

- eto ti ga, živote, višje mi ne triba! Iščićala san svu ludost iz njega, svu mameniju i pismu, izila ciloga bećara! Osta je samo Čovik..

Nisan odonda čuja za Đuku, ne znan je li još luta sa svojon tamburicon i svojin svirciman, svojon družinon oli je frma, zaboja ankere namo di su mu ji zabijali i njegovi stari.. Nikako san i zaboravija na nj.

More bit, velju, da ga se ni sitija ne bi da nisan, eto, u svomen selu čuja stihove i tamburicu ča je nikakin drušijin koluran opiturala Veli mujal, okitila kapije i otu jednu subotu..

Pustit ću je neka sanja
Lijepa je u snu..

Momen priki slavonskome

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.