Angelusove propovijedi

nedjelja, 28.09.2008.

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU - A

1.čitanje: Ez 18, 25-28
Pripjevni psalam: 25 (24), 4-5ab, 6-7bc, 8-9.
2.čitanje: Fil 2, 1-11
Evanđelje: Mt 21, 28-32

Današnje evanđelje nam je po svojoj poruci tako blisko, jer koliko smo se puta sami ponijeli kao onaj sin koji je odmah prihvatio očev poziv, ali ipak nije otišao u vinograd, kamo ga je otac slao.
Cjelokupni naš vjerski život uglavnom se sastoji od obečanja koje ili nikad ne izvršimo ili to činimo onako, površno, preko volje. Ostajemo na opredjeljenju a da i ne pomišljamo da je to i obaveza.
Kako samo s ponosom mnogi naši sunarodnjaci izgovaraju: ''Ja sam Hrvat katolik''! A ti isti Hrvati katolici ne poštuju nedjelju. Umjesto u crkvu nedjeljom odlaze s djecom u veletrgovine gdje razgledavaju i prekapaju po artiklima. Ti isti Hrvati katolici varaju svoje sunarodnjake kad god im se pruži prilika, a kad bi im netko rekao da smo po vjeri braća i sestre, zinuli bi od čuđenja jer to, dakako, nisu imali prilike čuti. Mito i korupcija cvatu među Hrvatima katolicima uz izgovor da to svi čine. Na zidovima križevi i slike Gospe međugorske, a međuljudski odnosi gori od najgorih pogana.
Teško se zaboravljaju običaji koji su ostavština totalitarnog režima kada se bezuslovno trebalo reči da, i kada je na ovim prostorima carevala ona poznata izreka ''nema problema'', premda je cijela zemlja grcala u problemima, pa su nam se naši zapadni susjedi od srca smijali; ali se zato sada brzo uče najgore navade bezdušnog kapitalizma. Želimo li tu uzrečicu ''Hrvat katolik'' i dalje s ponosom primjenjivati na sebe onda bi trebalo i tako živjeti i konačno se osloboditi dvolične i lažne samodopadnosti koja se nažalost gradi na jetinim navijačkim sloganima nogometnih utakmica. Ili, vješanju krunica i svetih sličica u svojim kućama i automobilima, bez svijesti da je to obaveza koja traži ozbiljan vjernički stav.

Ovaj tjedan koji je pred nama nudi niz predivnih svetkovina, među kojima se ističu nama na pomoć dana nebeska bića anđeli.
Tako 29. rujna slavimo blagdan trijice arkanđela: Mihael, Gabriel i Rafael., a drugog listopada anđele čuvare.

SVETI MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli -
Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi
u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.
Ime Mihael, u hebrejskom 'Mi ka el', što znači: "Tko je kao Bog?" spominje se u
Svetom pismu pet puta.
Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. "Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - sotona, zavodnik cijeloga svijeta - bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli" (Dn 12,7-9).
Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva.
Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila.
Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd. Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi !
Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima ! Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije. Ime Rafael znači "Bog liječi", a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi.
Naročito se Rafaelu preporučuju putnici, a pomalo i pečalbari, te iseljenici.
Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.
Molitva svetom Mihaelu arkanđelu
Jednoga dana u mjesecu prosincu 1884., ili u siječnju 1885., u Vatikanu, u privatnoj kapelici Pape Leona XIII dogodilo se nešto izvanredno. Nakon što je papa Leon XIII završio svoju Misu, ostao je u kapelici, da prisustvuje još jednoj Misi, što je uvijek običavao. Na kraju, opazili su kako je najednom podigao glavu i nepomično gledao prema Oltaru, iznad Tabernakula.
Lice Leona XIII poblijedilo je od nekakvog straha. Papa je ustao i još pod šokom od intenzivne uzbuđenosti, požurio je prema svojoj radnoj sobi. Jedan od njegovih suradnika se uznemirio i upšitao ga: "Sveti Oče, izgledate mi vrlo umorno? Da li vam treba nešto?" Leon XIII mu je odgovorio: "Ne trebam ništa..."
I Papa je ušao u svoju radnu sobu , zatvorio se, te nakon pola sata pozvao tajnika Kongregacije za Obrede, pružio mu list papira te mu rekao da odmah napisani tekst otisne i pošalje svim biskupima širom svijeta. Što bijaše napisano na tom listu papiru, koji je Papa dao da se smjesta tiska i pošalje svim biskupima svijeta? To bijaše molitva Svetom Mihaelu Arkanđelu, koju je Papa osobno sastavio i zahtijevao da je svi svećenici sa svojim vjernicima mole nakon svake Mise na podnožju Oltara nakon molitve "Zdravo Kraljice", koju je propisao već Papa Pijo IX.
Leon XIII povjerio je kasnije jednom od svojih tajnika, Mons. Rinaldo Angeliu, kako je za vrijeme Mise vidio oblak - mnoštvo demona, vrlo razdraženih, nad Vječnim gradom. Odatle odluka Papina, da se zove u pomoć Sveti Mihael Arkanđeo i sva vojska nebeskih duhova za obranu Crkve protiv Sotone i njegove paklene vojske.
Ta molitva Sv. Mihaelu Arkanđelu prestala se moliti nakon nedavne liturgijske obnove. Neki misle da bi ta molitva trebala biti i ponovno uvedena, jer govori o dobrim i zlim anđelima, pa bilo to u liturgiji, Bogoštovlju časova, bilo u molitvi vjernika u sv. Misi.
Ivan Pavao II: u Svetištu Sv. Mihaela Arkanđela na Brdu Gargano, 24. svibnja 1987. rekao je: "Demon je još uvijek živ i djeluje u svijetu". Sotonska mržnja nije prestala, oružje sotonsko nije demobilizirano. Dakle, molitva protiv Zloduha uvijek je potrebna.
04.10. Franjo Asiški

Sv. Franjo Asiški rodio se pocetkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naucio citati i pisati. Kao djecak i mladic bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladic u sebi osjecao vatrenu želju da bude prvi, da prednjaci, da se na neki nacin odlikuje. Volio je svecanosti, raskoš, bio prilicno lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankocutnu osjecajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i cudoredno neporocan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenacke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta oceva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama izmedu Asiza i Perije, izmedu naroda i feudalaca. Vec je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Perie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše vec promijenio, pokušao je ipak poci za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te zapoceo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodocašce u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput cuo zov Raspetoga: "Franjo, podi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povucen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako ce izbjeci ocevu gnjevu koji je bio nad njim razocaran.

Razocaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu. Potpuno u srcu obracen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na ocinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvecena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Cujte me i shvatite dobro! Do ovog sam casa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s vecim pouzdanjem mogu reci: Oce naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja." Nalazeci se jednog dana u crkvi Sv. Marije andeoske, cuo je kod mise ove evandeoske rijeci: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuce, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Cuvši te rijeci, bio je tako snažno zahvacen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svecenik protumacio sav smisao tih rijeci, a i onih koje iza njih u Evandelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

Tako poucen i zahvacen Božjom rijecju iz 10. glave Matejeva evandelja, Franjo je svoju pustinjacku odjecu zamijenio "minoritskom" - manje brace, kako ce kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada obicavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokornicku i moralnu propovijed: "jednostavnom rijecju ali velikodušnim srcem, pobudujuci i izgradujuci svoje slušatelje". Za svoju je zarucnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te ce neobicne zaruke genijalni Dante, koji ce i sam postati franjevacki trecoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesnickim perom. Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga nacina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju.

Franjo ih je godinu dana poucavao, a onda poceo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evandeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje brace. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje brace, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evandeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i clanovi Reda manje brace budu evandeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumace najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evandelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.

Potvrdivši franjevacko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male brace da posvuda propovijedaju Evandelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klericki red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zareden za dakona, pri cemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svecenickom redenju.

Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mucenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevacki red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovnicko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kuci ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doci u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je nacin svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.

Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajuci kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevacke zajednice medu Franjinim ucenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uvelicali. No prilicno je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo cinilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesnicar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji." Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u misticnu suoblicenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz.

Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije andeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvecer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajuci primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i docekao. Papa Grgur IX. vec dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u cast dvostruka velicanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svecevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije tocno znalo za svecevo tijelo. Nakon mucnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronadeno pod glavnim oltarom. Danas se cuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

1. listopada slavimo: SVETU TEREZIJU OD DJETETA ISUSA, djevicu i crkvenu naučiteljicu (1873.-1897.)
Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!"
Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena među blaženike i svece.
Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: "Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci." Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica - po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće - od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme - točno 2. listopada 1882. - Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.
Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj "oduzeo njezinu slobodu", kako bi na taj način "postala jedno s božanskom silom". Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.
Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije - gdje je bio upriličen susret s njime - uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike".
Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, 5 sati na ručni rad, 2 sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo 6-7 sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio "da će joj dati duše jedino po križu".
Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bila zadovoljna. O tome piše ovako: "O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere."
Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o kojem je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskim i lakim za nasljedovanje. Ona je sama rekla: "Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama." No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama. Na koncu života mogla je uskliknuti: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?"
Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.
Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.
Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve.
Molitva vjernika
Nebeskom Ocu, koji nas šalje u svoj vinograd, odnosno u svoju Crkvu, da čineći dobra djela zaslužimo vječni život; iznesimo svoje molitve.
1. Za svetu Crkvu, vinograd Gospodnji, da njezini članovi prihvate poziv Oca nebeskog i da krenu u osvajanje Kraljevstva nebeskog. – Molimo te.
2. Za našeg sv. oca; da ga Duh Sveti nadahne i vodi, kako bi hrabro naviještao nauk Kristova evanđelja. – Molimo te.
3. Za biskupe, svećenike; da ne ostanu samo na riječima, nego da i djelima vrše ono što propovijedaju. – Molimo te.
4. Da naša župna zajednica raste u osjetljivosti za potrebne, nemoćne i osamljene. – Molimo te.
5. Za mlade; da ozbiljno prihvate poziv nebeskog Učitelja i slijede ga svojim životom. – Molimo te.
6. Za roditelje: da svojim primjerom odgajaju svoju djecu. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da uđu u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.

Usliši nas Oče nebeski, te nas oslobodi svake dvoličnosti, kako bismo ti iskrenim srcem služili. Po Kristu Gospodinu našem.

- 07:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.09.2008.

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU A



I.čitanje: Iz 55, 6 – 9
Psalam 145; 2-3. 8-9. 17-18
II.čitanje: Fil 1, 20c-24. 27a
Evanđelje: Mt 20, 1 – 16a


Kada zahladi, ponovno izvlačimo iz ormara toplu odjeću i kažemo; jesen je tu, a i zima nije daleko. Tako nas i liturgijska čitanja svojim sadržajem podsjećaju da se pomalo približava kraj crkvene godine, jer su sve češće teme liturgijskih čitanja o konačnici, sudnjem danu – kako mi to volimo kazati, premda izraz 'sudnji dan' nećemo naći u Objavi. Nastao je na temelju novozavjetnih opisa dana D, kada će Sin čovječji sjesti i razlučiti dobre od zlih na način da postavi dobre sebi s desne strane, a zle s lijeve….U toj poznatoj evanđeoskoj prispodobi pravilnik ili zakonik po kojemu ćemo biti suđeni jesu djela milosrđa. Tako da bi mnogi 'pravednici' mogli biti neugodno iznenađeni, jer su svoju pravednost gradili na određenim propisima, protiv kojih zasigurno Sin čovječi nema ništa , ali koji nisu dostatni za ulazak u Kraljevstvo nebesko. Taj Isusov govor, prvenstveno je bio upućen pravednim farizejima i pismoznancima, koji su u tančine izvršavali Zakon, ali u njihovom poimanju Zakona milosrđe i djela milosrđa bilo je više kao neka 'alternativa', a nikako obaveza koja treba biti na prvom mjestu. Duh farizeja i pismoznanaca nije s njima nestao. On je tu među nama. Takve pravednosti često nisu pošteđeni ni mnogi uglednici Crkve. Dapače, oni mogu biti iskreno uvjereni da su na pravom putu. A što će onda biti s njima? Nama ograničenim ljudima to može izgledati kao katastrofalni promašaj, no, kad je Bog u pitanju, kod njega su kriteriji čudesno drugačiji nego kod nas ljudi.
Kad za nekoga želimo reči da je izvanredno dobar, plemenit i velikodušan, onda kažemo da je ljudina. Bog u svojoj objavi ne nastupa kao sitničavi zakonodavac, nego daleko više kao ljudina.
Današnje evanđelje nam govori o Božjoj dobroti i njemu svojstvenoj pravednosti. Mimo svake logike on plaća radnike u vinogradu.
Dobro je zapaziti kako Isus često spominje vinograd, vinogradare. Njegove su prispodobe vezane uz gospodara vinograda. Sigurno da je ta slika uzeta iz svakidašnjeg života i da je bila svima razumljiva; međutim, vinograd u Objavi ima određenu simboliku. ''Vinograd Gospodnji dom je Izraelov'', čitamo u psalmu. Za nas kršćane dom Izraelov je Crkva. Naša aktivnost i rad u Crkvi, rad je u vinogradu Gospodnjem u koji su pozvani svi ljudi.
Plaća za rad u vinogradu Gospodnjem ili Crkvi je za sve denar, bez razlike kad su se priključili. Još će nam biti jasnije kada pod plaćom koja postaje nagrada zamislimo samog Gospodina, njegovu milost i dobrotu – zajedništvo s njime. Više od toga i onako ne možemo primiti. Razlike ne može biti jer je riječ o savršenoj ljubavi.
Sva naša nastojanja da nekako Boga ''primoramo'' da sudi po našoj ljudskoj pravednosti i da tu pravednost nametnemo drugima, prije svega je naša vlastita osuda. Osuda zbog toga jer ne želimo napustiti svoj ograničeni pojam pravednosti u korist Božje dobrote. Ili, kako to lijepo Bog poručuje po proroku Izaiji u prvom čitanju: ''…moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti – ….Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vaših puteva i misli moje iznad vaših misli.'' (Iz 55, 8 – 9)
Kako mi ne možemo razmišljati ili se izražavati drugačije nego na svoj ljudski način, smijemo opravdano reči: naš Bog je doista ljudina.
Da nebi upali u sitničavost naše ljudske ograničenosti kada je u pitanju Božja pravednost, trebamo uvjek imati na umu veličinu njegove dobrote, milosrđa i ljubavi za sve stvoreno, jer on je Stvoritelj – autor stvorenog, koji ljubi što je stvorio ('i vidje Bog da je dobro!'). Ondje gdje mi ljudi vidimo manjkavosti i nedostatke, grijehe koji vode u propast, on vidi neravne puteve koji vode svako biće k spasenju, jer on je Spasitelj. Amen.


Molitva vjernika

Mi na svoj ljudski način iznosimo Bogu svoje misli i molitve, svijesni, da nas on u svemu nadilazi. Zahvalni što je Božja pravednost izraz njegove neizmjerne ljubavi i dobrote prema nama, upućujemo mu s radošću svoje molitve.

1. Za svetu Crkvu; da bude utočište spasenja za sve ljude. – Molimo te.
2. Svetog oca; da ga Duh Sveti nadahnjuje, kako bi otajstva spasenja naviještao cijelom svijetu. – Molimo te.
3. Za službenike Crkve; da budu propovjednici Božje dobrote i milosrđa. – Molimo te.
4. Za one koji su na vlasti; da osiguraju dostojan život svakom čovjeku i da se zalažu za pravednost i sigurnost svih građana. – Molimo te.
5. Za sve koji su u nevolji; da nađu pomoć i podršku onih koji imaju i koji im mogu pomoći. – Molimo te.
6. Za sve nas; da nas ova sveta euharistija sjedini s Bogom i s našim bližnjima. – Molimo te.
7. Za naše pokojne; da im oprostiš njihove grijehe i slabosti i uvedeš ih u prostranstva svjetlosti i mira. – Molimo te.

Dobri Oče, primi ove naše molitve, koje smo ti izrekli u nadi da ćemo biti uslišani i dodaj nam i ono što neznamo ili se ne usuđujemo moliti. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.


- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 13.09.2008.

UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA 14.rujan god. A





1. čitanje: Br 21,4b-9
Psalam: Iz Ps 78
2. čitanje: Fil 2,6-11
Evanđelje: Iv 3,13-17

Staru izreku, kako nema izlječenja bez gorčine lijeka, moderna je farmaceutska industrija gurnula u zaborav. Svijesni činjenice da je suvremen čovjek u svemu razmažen, pa tako i kada su u pitanju lijekovi, inače gorke pilule, obukli su slatkim ovojem kako bi ih sa slašću mogli uzimati, premda je možda upravo ''presladak život'' razlog zbog kojih ih moramo uzimati.
Nemam namjeru govoriti o tjelesnim boljkama i njihovom liječenju, no, kada sam pročitao današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva palo mi je napamet kako sam neki dan izliječio moj ponekad nervozni želudac, koji, ako mu neka hrana ili neka nervoza zasmetaju, znade slati vrlo jasne znakove nezadovoljstva u obliku glavobolje i drugih njegovih protestnih nota. Pokušao sam s pilulama koje se preporučuju u takvim slučajevima, ali nije išlo, međutim, gorka čajna mješavina kadulje, pelina, stolisnika i đumbira u trenu je izliječila moj nervozni želudac i bolovi su prestali. Onaj koji je kojim slučajem pio barem jedan od tih čajeva, dobro zna da im okus nije ugodan, ali imaju iznenađujuće ljekovito djelovanje.
Na svojem putu iz Egipta kroz pustinju Izraelci su naišli na područje u kojem je bilo zmija otrovnica više nego bilo gdje u pustinji. U tim krajevima i danas ima više od 30 vrsta ljutih otrovnica. Arheološka iskopavanja otkrila su da su još u XIII. st. prije Krista od mjedi lijevali male zmije, slične opisu iz Knjige brojeva, kojima se pripisivala moć zaštite od zmija ljutica.
Narod je u pustinji mrmljao protiv Boga i Mojsija. Čudesnu hranu, manu, koju im je Bog dao kao hranu nazvali su ''bijednim jelom''. Sigla ih je kazna. Počele su ih ujedati strašne otrovnice koje su na hebrejskom jeziku opisane kao ''nehešim serafim'' – zmije plamene. Tada su shvatili da su pogriješili, a Mojsije naređuje da se postavi na stup mjedena zmija i tko bi u nju pogledao bio bi izliječen. Mi bismo rekli: klin se klinom izbija, premda to nije baš najprikladniji odgovor. Odgovor je vjera naroda i Božja domišljatost da ih potsjeti kako njihova primarna zadaća nije traženje zadovoljstva i sitnih užitaka na tom putu, nego konačni izlazak iz ropstva i ulazak u Obećanu zemlju.
Danas, kada se slavi blagdan pronašašća relikvije sv. Križa, Crkva pred nas stavlja Isusov križ kao sredstvo spasenja i ''uzdignuća''. Prvo Krist, a potom i mi ostali. To je pouka koju Isus daje Nikodemu, uglednom Židovu, koji je noću, u strahu pred Židovima dolazio k Isusu da mu protumaći otajstvo spasenja. Kao što je Mojsije uzdigao na stup zmiju u pustinji, tako ima biti uzdignut Sin čovječji…
Ta usporedba na prvi pogled izaziva osjećaj oporosti, posebno kod onih koji vjeru vole promatrati s one njezine ljepše strane. Lakirano kršćanstvo, jer jedino tako možemo privući u Crkvu, posebno mlade; poručuju nam oni koji od vjere traže još jednu dodatnu razbibrigu i priliku za razna slavlja i fešte.
Križ Kristov je bio i ostao stup srama, strašna vješala; za židove sablazan, a za pogane ludost.
Ludost križa gorki je lijek koji spašava one koji su shvatili što to znači biti rođen odozgo' – od Boga. Stoga križ nije i nesmije biti ukras; niti na našem tijelu niti bilo gdje drugdje. Križ je znak spasenja koji vodi k otrježnjenju od slatkastih zabluda ovoga svijeta i koji nas uvodi u tajnu Kraljevstva nebeskoga. Stoga nije dovoljno ljubiti taj sveti znak spasenja i klanjati mu se, treba ga prihvatiti kao jedini ključ kojim se ulazi u Kraljevstvo nebesko.
Križ, s kojega je potekla predragocjena krv Kristova, dar je Očev palom čovječanstvu. Njegovom presvetom krvlju zapečačen je Novi savez koji nam je Otac ponudio kao neprocjenjiv dar. Kad god se okopljamo oko stola Gospodnjega i blagujemo Tijelo Kristovo mi zahvaljujemo na tom daru, jednako tako tada smo najbliže Kristovoj žrtvi i toga trebamo uvijek biti svijesni kad pristupamo Izvoru života vječnoga. Amen.


Molitva vjernika

Spašeni križem Kristovim i njegovom predragocjenom krvi iznesimo svoje molitve Ocu, koji je dao da na tom križu nikne plod spasenja.

1. Za svetu Crkvu katoličku; da ljubav, koju nam je Otac po svetom križu očitovao, naviješta cijelom svijetu. – Molimo te.
2. Za papu, biskupe i svećenike; da budu svjedoci neizmjerne ljubavi koja je potekla s križa. – Molimo te.
3. Za progonjene zbog vjere; da u križu Kristovom crpe snagu vjere i ustrajnosti. – Molimo te.
4. Za sve nas koji smo kršteni; da svojim životom svjedočimo za Krista raspetoga i uskrsnuloga. – Molimo te.
5. Za mlade; da križ Kristov ne nose samo kao ukras, nego kao znak spasenja. – Molimo te.
6. Za one koji su pod vlašću zla; da snagom križa Kristova zadobiju slobodu djece Božje. – Molomo te.
7. Za naše pokojne da snagom križa budu privedeni k slavi uskrsnuća. – Molimo te.

Bože, Oče svemogući; ti si nam dao svoga Sina za naše spasenje. Daj da tražimo snagu njegove otkupiteljske žrtve u euharistiji i da mu neprestano zahvaljujemo na tom neizmjernom daru. To molimo po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.





- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 06.09.2008.

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU A



''Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: Kada čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime…'' (Ez 33,7)

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: ''Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša stekao si brata. Ne posluša li te , uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša , neka ti bude kao poganin i carinik.'' (Mt 18, 15 – 17).


Nema tome tako davno, došla neka gospođa po potvrdu za svoga supruga. Išao bi, kaže, za krizmanog kuma svom nećaku. Mali si je baš njega izabrao i to mu ne možemo odbiti. Dok je ona tako pripovijedala gdije i kada će biti krizma, vidio sam da oni nisu crkveno vjenčani, stoga sam joj rekao da mi je žao ali da ne može dobiti potvrdu. Bila je jako iznenađena, jer njezin suprug ima sve uvjete: bio je na prvoj pričesti i na firmi… ''Ali vi niste crkveno vjenčani'', odgovorio sam joj, ''postoji neka zapreka za vjenčanje; možda je on rastavljena osoba?'' Odgovorila je, da doduše ne postoji nikakva zapreka i njezin suprug vjeruje u Boga, ali on principijelno ne želi pripadati niti jednoj crkvi. Pola ozbiljno, pola u šali pitao sam tu gospođu; zar nije u suprotnosti s principima njezinog supruga tražiti jednu crkvenu potvrdu, kad on principijelno ne želi pripadati niti jednoj crkvi. Tada mi je počela govoriti o vjeri svoga supruga, kako on čita Bibliju, ali i Kuran i neke svete budističke knjige….
Prekinuo sam ju i rekao joj da su to samo izgovori. Njezin se suprug možda zanima za razna vjerovanja i u dokolici pregledava Bibliju, kao i navedene knjige, ali on nije spreman prihvatiti obavezu vjere, jednako kao što je previdio da je Biblija Božja objava u kojoj piše da je Bog poslao Sina svoga koji je osnovao Crkvu i dao joj vlast: ''Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.'' (Mt. 18, 18). Mi smo ta Crkva, nastavio sam; Crkva koje se vaš suprug odrekao, a vjera vašega supruga, o kojoj mi pričate, nije ni nadomjestak za pravu vjeru, jer on iz raznih vjerovanja pabirči ono što mu se sviđa, bez osjećaja odgovornosti da to i vrši. Stoga to i nije vjera, to je razbibriga za dokolicu vašem suprugu.
Jasno, da joj se moj odgovor nije svidio, ali postoje momenti kada trebamo ljudima kazati istinu kako god ona bila bolna. Dapače, u duhu današnjih liturgijskih čitanja trebamo prekoriti grješnika. Gola istina ljudima, doduše, para uši, ali je zdravija nego laži upakirane u slatkasto milozvučje koje vodi u propast.
U odlomku iz Matejevog evanđelja koji smo danas čitali, odmah nakon upute koju Isus daje učenicima kako postupiti prema bratu koji pogriješi, slijedi snažno posvješćivanje crkvenosti. Već sama riječ ''tvoj brat'' opominje nas da smo mi u Crkvi u pravom smislu braća i sestre, a što je od toga ostalo? Tek u liturgijskom obraćanju vjernicima koriste se riječi; braćo i sestre, a da pri tome ne dopire do svijesti da mi doista jesmo, po pripadnosti Crkvi, braća i sestre. 'Rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod tebi stečen..': Riječi su svete liturgije, koje bi nas u isti mah trebale ispuniti i ponosom i strahopoštovanjem, ali i odgovrnošću da svojim vjerničkim stavom pokažemo da smo svijesni ranga na koji nas je Gospodin uzdigao.
Pavao u odlomku iz poslanice Rimljanima tumači što je to istinska kršćanska ljubav.
Neka nas ne zavede površnost kojoj su ljudi današnjeg vremena toliko skloni, kada je u pitanju ljubav. Za njih je Isus bio divna osoba, jer je govorio samo o ljubavi. Pri tome im ne pada napamet prihvatiti dosljedno sve što kršćanska ljubav traži. ''Uistinu: ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed , sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.'' ( (Rim 13, 9-10). Zapovijedi, križ, odricanje; sve su to nepoznanice za jeftino i površno kršćanstvo kojim smo okruženi i u kojemu sudjelujemo, jer smo i sami pod vlašću grijeha. No, nemamo pravo i nitko nas nije ovlastio da možemo zamagljivati istinu i otupljivati oštricu vjere. Prvo trebamo biti iskreni prema samima sebi i priznati svoje slabosti i grijehe, a potom i druge upućivati na pravi put. Amen.


Molitva vjernika

Braćo i setre, čuli smo kako Isus kaže: ako dvojica od vas na zemlji zatraže što mu drago, dat će im Otac moj koji je na nebesima. Stoga, uputima svoje molitve Ocu nebeskom.

1. Crkva je zajednica braće i sestara i svi smo dužni jedni druge opominjati, ali i jedni drugima opraštati; daj Gospodine svojoj Crkvi proročkih duša koje će jasno, bez uvijanja, naviještati tvoju Riječ. – Molimo te.
2. Za one koji su na vlasti; da im je pred očima dobro svih građana, a posebno onih koji su najugroženiji. – Molimo te.
3. Roditelji i učitelji imaju odgovornu dužnost odgajati mlade za svijet koji je pred nama. Neka ne pokleknu ispraznom diktatu vremena koji kreiraju ljudi bez kompasa i vjere, nego, neka ih hrabro suoče s propastima u koje ovaj razmaženi svijet uvlači mlade i truje njihove duše. – Molimo te.
4. Daj, Gospodine, da s tvog oltara riječi i euharistije crpimo snagu za život. – Molimo te.
5. Utješi ojađene i bolesne, pomozi siromašnim obiteljima. – Molimo te.
6. One koji su zalutali privedi ponovno u Crkvu. – Molimo te.
7. Našim pokojnima daruj vječni život u društvu svetih. – Molimo te.

Dobri Oče, jačaj našu vjeru, da ti iskreno služimo i daj nam snage i strpljenja, da uvijek budemo vidljivi znakovi tvoje ljubavi za svakoga čovjeka. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

- 15:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>