Okamenjena

Tražeći tebe, sebe sam izgubila.
U sjeni brezovog lišća
umornih očiju, kroz daljine
u igri treperenja sunca sa istoka
tebe kao dolazak slutila,
da okamenjene suze
od dugog čekanja prosipam,
sa jekom svojom se dozivam.
Vremenom, tugom, sebe iscrpila
i nepomična kao spomenik ostala
da te nađem čežnjom, željom,
riječi što smrt sebi zapisiva,
ruke u mraz, bez grljenja, obukla.
Šum vjetra osluškivala
i lancima žudnje ga umirivala.
Nadu tako, tvoje grudi
oko svojih zavezivala.
Tražeći tebe, sebe sam izgubila,
da te nađem, traženjem
okamenjena za ljubav postala.

31.10.2021. u 15:30 | 5 Komentara | Print | # | ^

Propast

Ja ne želim gledat propast svoju
a propadam ipak tiho i polako,
kao zadnja kaplja na dnu čaše
kao list otpuhan jeseni u blato.
Ne znam na kojem tlu će stati
moje stopalo iz mrtva mraka,
u koju sakrivenu istinu tešku
saplest ću se u par koraka.
Što htjela sam uzeti bez prava
vrijeme,snove, ljubav u želji,
slobodu ukradenu u strasti
sad robljem je,besanjem vrelim.
I u krah teški,sigurni padam
jer na konopu bola se klatim
nit borim se, nit se predajem
i neću ili ne znam da se spasim.

30.10.2021. u 18:00 | 8 Komentara | Print | # | ^

Grotlom straha

Na vulkanski vrh se vere
od sto srca skrojena je,
bez po muke vrelim grobljem
grotlom straha lavu bere.
San snivanjem što joj otet
u grljenju sunca zrake
crna jama bi da ždere.
Od plamena stvorena je,
vatrom vatru da sažeže
da se vrati tragom.sunca
glavu svoju na crnilo,
od pepela ležaj stere.
San iz ruku, prijetnji smrti,
spavanjem svojim otme.
Spavačem lavi, grotlu
u pepelu kad se čini.

29.10.2021. u 16:00 | 10 Komentara | Print | # | ^

Ravnice kao groblja

Kako dosadne su mi ove ravnice,
široki putevi ko prostrana groblja
kud izapran svijet bahulja i hoda,
ni strasti, ni želja, muke ni krivice.

O, kako su mrtve sve ove bjeline
i na licima bez lica zapis vidim
epitaf na čelima čitam im živim,
zauzeti, klate se u vonj širine.

Kako se pejzaži razvlače u nigdje,
bezbojni, beživotni, željnom oku
prijanjaju nametljivo mome boku,
grle me, s njima da u mrtvilo idem.

Vjetar ko šušanj, ne čupa mi kose,
ne sapinje mi utrobu mrtvo gromlje,
ne golica mi korak put kojim prođem,
vatre da mi utope u mlake vode

28.10.2021. u 17:00 | 16 Komentara | Print | # | ^

Očeva pjesma

Kako dugo i teško škripe vrata
tamo gdje pokuca prošlost.
Sjećaš li se?
Ja kao da vidim ga sad.
U kutu male sobe, otuđen,
u domu svom kao gost.
Dok breze sapuću noći
stih svog drhtavog lista,
on sam sebi u njedra sipa
svoju pijano pospanu pjesmu.
I pita
(nesnosno tužnog pogleda
u kom se ogledala
sva dobrota svijeta),
s molećivim, blagim osmijehom :
Dal nekom smeta?

Sjećam se, vjetar je savijao
tužne,promrzle breze,
rasipao im i list i stih,
negdje u noć.
Gudile su samo misli o njemu
u svakoj od nas
bolno svjesno trijezne,
da leži prvi put miran,bez želje
da ustane,zapjeva,krene.
Na ležaju lake smrti
pjesme njegove snene
ostale su zauvijek
u vječnom snu odmorene.
O, da je barem još jednom
mogao otvoriti svoje oči
(u kojima se ogledala
sva dobrota svijeta),
da mu kažem još jednom:
Pjevaj oče!
Pjevaj!
Ja te slušam, meni ne smeta.

27.10.2021. u 16:30 | 13 Komentara | Print | # | ^

Sjećanje ili mašta

Istina o laži koju sebi krojim
u postelji toploj što je noću sterem,
na jastuku punom želje i čežnje,
moj je san svake ljetne tople noći.
Dal se sjećam samo ili iluzija to je
svih naših riječi
ukradenih željom besmisla u boli,
da ostanem krugom
iz kojeg ne umijem iskoraknut hrabro.

Tu pospano te vidim više nego često
kako mirno spavaš na grudima mojim,
slušam kako dišeš
a mjesečina srebrom svoga lijepog bdijenja
po licu te mije i odmora tijelom blaženo ti lije.
U neznanju lako,
disanjem svojim dodiruješ mi kožu.

Dok živim tihost noćnog pustog sata
i milujem ti budnu u spavanju kosu,
ja strepim od istine da ne progovori
da me od tebe ne rastavi hladno.
I tijelom u grču ja te strahom lovim
sjećanjem ili maštom
da ostaneš još na grudima mojim.

26.10.2021. u 17:00 | 16 Komentara | Print | # | ^

Očaj

Ti mrziš sebe jer mene voliš
U teškom zraku hladne su niti,
Odajom našom ja sijem zimu
Između nas, nerečenih misli

Jer mene voliš ti sebe mrziš
I svaku moju nemarnu kretnju
Moj pogled na tebi tuđ i dalek
Za sutra budi i strah i prijetnju

Duge ti noći kojima žurim,
Zorom te bježanja moja bole,
Poljupci ovlaš, dodiri škrti
Nadu ti mrve, snovima more

Svjestan kazne kojom.te šibam
Tvoj pogled pun je divlje strasti
I očajne žudnje jer se plašiš
Dal ću i u čije ruke ću pasti

I mrziš tu moju umrlu ljubav
A žališ rad svakog čina svoga
Zalud se uplićeš u moju kosu
Ja gledam preko ramena tvoga

25.10.2021. u 17:00 | 10 Komentara | Print | # | ^

Ostat ćeš siromašan za ljubav moju

Jednom
kad ništa ne ostane od sve tvoje želje,
ti bit ćeš opet u svom tajnom svijetu.
Svijetu...u kom neće više biti
lutanja,traženja,čekanja bez kraja,
neće biti mene....Ali nećeš znati
da ostao si siromašan za jedan zagrljaj
u kojem bi ti,morem ljubavi kojim te volim
pale ruke radosno iznenađene,
za noć jednu kojom bih ti lice ozarila
mjesečinom utkanom u mojoj kosi,
poljubac sa usne tebe željne.
Ostao siromašan za pticu pjevicu
kojoj nisi otvorio prozor
kad pjevala ti je sve tužne pjesme
jedne žene zaljubljene
Slijep...za jedan san u kojemu me,
dok spavaš,ponekad sretneš.
Ja ostat ću ista, uvijek ista
puna ljubavi i voljet ću nerazumno i ludo
i čisto i strasno jasno
kako mi duša moja samo i zna.
Čeznut ću njom.nekoga drugog Istim žarom
koji će me sagorjeti koji će me boljeti,
istom pjesmom kojom voljela sam
tvoju stopu,korak,tvoje sjene trag.
Ali ti...Ti ostat ceš siromašan
za jedno proljeće,jedno buđenje
za ljubav moju,što bih ti je
sipala u čašu bez dna.
Jer...u svojoj bašti svih ruža zemaljskih
što ces ih sebi hurijama stvarati,
nijedna od njih neće te znati voljeti
onako kako sam voljela te ja .

24.10.2021. u 15:30 | 13 Komentara | Print | # | ^

Jesenje mjesto

Koliko je trebalo dugo
da zora grane i pogleda mjesto
gdje smo sjedili držeći se za ruke,
sad kad jesen
tek tako, bez razloga drhti.
Da se vratim mjestu
pokrivena crnom.koprenom tuge
zasjenjenom lišćem u jauku vjetra.
Čekaš li me odveć dugo?
Jesu li ti snovi umorni od istrzanih
uzdaha strepnje u tišini?
Koliko je dugo trebalo
da se opet zavrtm u očima tvojim,
u zagrljaju lista na mjestu
gdje gledali smo pogledom istim
kako istok dodiruje zapad,
dok ljubio si mi zaljubljene oči.
Koliko je dugo trebalo
da jesen dođe i zaplače za nama
i za suncem što je uvehlo
na rukama spletenim ljubavlju bez kraja.
Sad kad je mjesto u magli
i puno riječi kojima se tražimo
da se umorni pronađemo,
i da se zavrtim u očima tvojim
kroz kišu svih neisplakanih jesenjih suza.

22.10.2021. u 17:30 | 11 Komentara | Print | # | ^

Teret

Od vatre rođena,u vatri izgaram
zarobljena u vlastitom tijelu,
od mojih želja grob su načinili
i ja udaram mislima o svoj pokrov,
raskopavam nadama sipljivu zemlju.

Na grudi mi teretan kamen stavli
da uguše mi ovo srce od plamena
što moli da čuje pjev ptice nebeske,
u ustima riječ se davi i nestaje
bez glasa grcam, jedem se u ranama.

U moje rasplamsane oči,baklje dvije
bacili su po šaku pustinjskog praha,
da ne vidim kako mrtva postajem,
iskonsku vatru mojih udova da utuše,
da grebem se za malo slobodnog daha.

21.10.2021. u 16:00 | 13 Komentara | Print | # | ^

Bjegunac

Bjegunac sam.
U šipražju svojih riječi se skrivam,
na zapuštenim njivama gdje nikoga nema
odmora i mira svog tražim.
Tamo gdje se ne zovem imenom svojim,
ja bježim od munja nepodnošljivo strašnih,
što me muče, što mi grudi,što mi misli pale.
Ne ovdje, ne blizu... tamo sam
gdje me ne bi ni sve istine znale ni prepoznale.
Bjegunac sam,
gone me čežnje puni neispunjeni snovi.
Kako izdržati da me ne odaju koraci u mjesecux
laki, lepršavi što bi da ostanu u bistroj mirnoj zori.
Bjegunac sam,
jer izdaje me mjesto ovo,na njivama sam pustim,
ime svoje nemam, bez srama i stida
govorim u slovo,i dušom pjevam svojom.
Ne blizu, ne ovdje, ne gdje sam
u kal zagazila nestrpljivom nogom,
ja tamo sam u šipražju, gdje se ne čujem,
gdje se neću obistiniti ni licem ni okom,
tamo gdje neće se odati u ožiljcima srce,
u drhtaju tijelo, žudnje moje vatra i okov.

20.10.2021. u 15:30 | 14 Komentara | Print | # | ^

Povedi me

Duša mi se tvojom napaja ljepotom
dok ti riječi čujem u povoju vjetra,
zagrljene mojom tugom izdaleka
opijena ja sam tom tvojom dobrotom.

U tebi mi snaga za buduće dane
prepoznaješ svaku suzu moga oka
i brišeš ih novom nadom sa istoka
sunce tvog neba, znam, sija i za me.

Povedi me tamo gdje ću s tobom biti
da bezbrižnost svoju usmjerim visoko
gdje ću noći svoje duge odmoriti.

Povedi me, da me još pojiš ljepotom,
povedi me, da mi srećiš pjesme,
da mi oči gledaš, traže samo tebe.

19.10.2021. u 16:30 | 10 Komentara | Print | # | ^

Udijeli momenat ganuća

Udjeli mi momenat ganuća
Ovog časa bez mira i snova
Izmami osmjeh bez grča i bola
U ovom svitanju bez svanuća

Ja blaženstvo tražim gdje ga nema
Sva spokojstva su ostala daleko
Na rukama nosam mrtvilo neko
Oživotvori krv mi što drijema

Udijeli mi momenat ganuća
Kraj okna sam, daljina bijelih
Tu samoćom sjede ostavljeni
Polomljenog tijela od pruća

Oslikaj plaveti mojih zora
Nek tvoje sunce nađe put mene
Gdje zastala sam da opet krenem
Izmami osmijeh bez grča i bola

17.10.2021. u 15:00 | 11 Komentara | Print | # | ^

Ko si ti

I ko si ovim snom
sad ti,
u ovom iscrpljenom pogledu.
Odakle
bez najave dolaziš,
čiji čuvar si noći
da hoćeš moje ukrstiti
sa tuđinskim zvijezdama.
U suludoj hrabrosti
što kao da ti je pogledom,
da svlačiš
nožem tuge zabilježene ožiljke...
Ostavi nebo moje u miru.
Meni to nije potrebno.
Ja sam
sam svoj čuvar.
Sam svoj bol.
Strah.
Mir.
Rat.
Ne odzivam se svojim imenom.
Ne kladi se
da možeš pronikniti
u tamu
kojoj još niko nije
svjetlo upalio.
Razumjet ćeš
da sama svlačim svoje rane
kad ugledaš osmijeh
nalik na radosti
a što zarobljen je ludilom.

16.10.2021. u 17:00 | 14 Komentara | Print | # | ^

Groznica

Ove noći dok sile mračne siju
Kao kroz jamu svoj podmukli glas
Groznica pohodila je sitan sat
Misli moje nepodnošljivo me griju

Pakleno je noćas, užeglo i vrelo
Dolijeću noćne ptice put prozora
Vjetar avetinjski prozor otvara
Mrak tuši lampe mliječno svjetlo

Izgara čelo, gore i mriju grudi
Na vijeđama pot nesnosni žulja
Sjena prošlosti vilino kolo ljulja
Zanosi me, iz nesna me budi

Gdje glavu od olova da spravim
Svjetovi me prošlih dana pohađaju
Zamrli, drsko se na stropu rađaju
Lijekom kojim, od sebe da ozdravim

Blaženstvo svako prolazi mimo
Pjesme nema na stolu ni u čaši
Bolesno, palo srce me straši
Dal čini se, il još uvijek je živo

Vidim ipak što se hoće strahom
A od čega u nemoći, ležeć bježim
Dal to jastukom znojnim sjetim
Smrt prolazi gorućom glavom

Ove noći dok mračne sile siju
Kao kroz jamu svoj podmukli glas
Groznica pohodila je sitan sat
Misli moje nepodnošljivo me griju

03.10.2021. u 18:00 | 15 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin