Očeva pjesma

Kako dugo i teško škripe vrata
tamo gdje pokuca prošlost.
Sjećaš li se?
Ja kao da vidim ga sad.
U kutu male sobe, otuđen,
u domu svom kao gost.
Dok breze sapuću noći
stih svog drhtavog lista,
on sam sebi u njedra sipa
svoju pijano pospanu pjesmu.
I pita
(nesnosno tužnog pogleda
u kom se ogledala
sva dobrota svijeta),
s molećivim, blagim osmijehom :
Dal nekom smeta?

Sjećam se, vjetar je savijao
tužne,promrzle breze,
rasipao im i list i stih,
negdje u noć.
Gudile su samo misli o njemu
u svakoj od nas
bolno svjesno trijezne,
da leži prvi put miran,bez želje
da ustane,zapjeva,krene.
Na ležaju lake smrti
pjesme njegove snene
ostale su zauvijek
u vječnom snu odmorene.
O, da je barem još jednom
mogao otvoriti svoje oči
(u kojima se ogledala
sva dobrota svijeta),
da mu kažem još jednom:
Pjevaj oče!
Pjevaj!
Ja te slušam, meni ne smeta.

27.10.2021. u 16:30 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin