Nakon svega

(.....)
I onda umirala sam dan po dan
i trovala se vlastitim slovom, misleći...
iz grudi izbit ću tako zrak kojim te dišem.
Pitajući se zašto se ne vraćaš,
kad jos osjećam žegu sa tvojih usana,
težinu ljubavi koju nanijeo si po meni
svojim rukama,
kad sve ptice koje sam ti poslala
vratile su se kući
a samo ti ne vraćaš se više.
I nisam se još uvijek otrovala od riječi..
A u prsima mi još stoji zrak
kojim sam te dubinom udahnula
da te imam za svaki dan svoga života.
I pitam se kao i onda
koja nemilost te skrila od mene
da ne znaš naći više puta
do mjesta gdje obečao si ljubit me,
gdje sad cijepa se polako
moja riječ i truje me
što zvala se samo Ti, spokoj i ljepota.

29.06.2021. u 15:30 | 12 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin