Nema te nigdje više

Nema te više nigdje,
ni u suncu,kamenu, ni vodi,
jutru,ni u rosi na rukama mojim,
ni u ljubavnoj riječi kojom sam htjela
da s tobom idem do neba,
koju volio si žarom kao i mene
više od života,više od svega.
I svaka je opet samo tuga
koju smo jednom zajedno
milovanjem izgorjeli u našoj vatri...
Pa da bar mogu samo da te usnem,
da ti samo još jednom oči vidim,
da riječ tu, u zlatu ljubavnom, vratim.
Dovoljno bi bilo...
dušu na trenutak da odmorim
da se ubijedim kako te još ima negdje
gdje nedostajanja nikad ne umiru
pa da ne moram ni ja,
ni ova riječ moja bez vatre i života,
bez smisla, umirati.
Ali te nema nigdje više...
I ja sanjam samo mutne,tuđe vode
kroz koje, da te nađem, sama gazim
i često se utapam
jer to nisu vode zemlje naše
i vozove koje danju čekam...sanjam,
pune nekih lica nepoznatih
u kojima tebe tražim.
I ostajem nijema bez te riječi zlatne
koju bih ti htjela reći.
I jer te nema, nek ne bude ni snova
ni mene da volim, da molim
oči još jednom da ti vidim...
da se barem još jednom u snu javiš.

27.06.2021. u 15:00 | 16 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin