U mladoj večeri

Noćas se slijeva mlada večer i podsjeća na tebe.
Između neba i zemlje čuje se samo blagi vjetar
i u njemu riječi njeme
što sam htjela da ti ih kažem…
Mirišu ti grudi na mladu potočnicu,
obasjane su mjesečinom kojom te gledam.
Mirišu ti ruke na pašnjake kojima si prošao,
u toj mladosti rađanja i u njemu sjećanja,
na toplinu dodira tamo negdje
gdje si ih položio ispod jastuka…
I ja neću da te zovem, da te budim,
da me ne zaboli to koliko si dalek
od svakog mog otkucaja kojim kucaš.
Ja neću da remetim ljepotu večeri
i sjećanja kojim te pamtim.
Odrasla sam za jednu bol, razumom te čuvam
u stihovima čeznuća koje krijem sama od sebe,
gdje stojiš lijep i vječan u vremenu
što bez tebe prolazi dan za danom....
da ne bih za tobom i posegnula.
Ja stasala sam za jednu ljubav
i ne dam bolu da mi gorčinu stvara,
ne dam da me biju čežnje kojima bih
klela krošnje što te skrivaju od očiju mojih.
Čuvam te mislima
i nježno pokrivam dok ne znaš, dok spavaš.
I ja možda tako tiho umirem sebi
ali mrijeti i moram da bih živjela
da bih za ovaj život još imala pjesme i glasa.
Čuvam te u mirisu proljeća jednog kasnog
bez traženja,bez nadanja i od sebe same.
Ljubavi moja…čuvam te od zaborava.

21.06.2021. u 22:30 | 17 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin