Pismo drugo

Jedni ti si znao obuzdati sve oluje u meni
kojima sam se od ljubavi branila,
one razbijale su svaku moju želju
u pokušaju da vjerujem u tebe.
Tišinom svoga lica, šutnjom,
teškom jednim beskrajem strpljivosti
u čekanju na moj osmijeh i ruku,
da pokažeš mi kako zora s tobom
može biti stvaranje svjetlosti i vode života,
da ljubav treba biti samo i uvijek sloboda...
Ti si uvjerio me da sunce može sići
na uzglavlje moje..
Jedino tvoje oči nisu bile pohotne i gladne,
u njima ugnijezdila se nježna mala ptica
i njoj je svaki moj dio tijela bio kao pjesma,
riječ moja utočište za mir tvoje noći,
a svaka noć u čekanju... hiljadu i jedna priča,
u odgađanju odlaska jer...
Znao si koliko te silno voljeti mogu.
Ti si jedini smijao se kada se ja ljutim,
kad dalekom i tuđom želim da se činim
dok potapa me grubi val hladnoće
kojim sam i tebe topila govoreći ti : Sad idi!
Ti ostajao si...nudeći mi kap mudrosti
da porušiš sva pravila, sve zidove
što sam ih sama oko sebe sagradila,
da me dobrotom, zlatom svoje riječi smiriš...
I kad si položio moju ruku na grudi svoje
ja sam čula samo svoj odjek u tvom srcu,
čula sam jednu melodiju koja zvoni ime moje
I šapat na uho dok sam se puštala u slobodu:
Sad trči! ...Trči sad snažno, gazelo moja hitra!
Vjetar je ovaj tebi nalik, zemlja u cvijetu plavom,
ne obuzdavaj let koji letjeti možeš.
Ova Ljubav za koju smo stvoreni je ogromna,
Ja je slutim u tvome oku...Pusti je neka zablista!

20.06.2021. u 16:30 | 20 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin