Dok lomim tugu

Izgrebla sam dlanove svoje
dok tražila sam po okrajinama svijeta
miris tvoj kuda si prošao da traženju mira dadem.
Po zemlji ispucaloj,vreloj
dlanove uprljala prkosom srca
dok sam strasno vjerom u tebe vjerovala....
Krvavi su ostali putevi iza mene.
Potrgani otkucaji pod haljom crnom
dave se u suzi drskoj i čuvaju se
krajičkom udaha za mjesečeve prste
što korake mi miluju onda kad skuti ne vide
jer vodama su gorkim, crnim izaprani....
Gorkim,mučnim,u nošnji mrskoj.

Sad režem srce sječivom razuma i bola
kraj kamene česme
da iskapaš i odeš s vodom pod kamen leden.
Jamu za voljenje kraj česme da iskopam,
crne dlanove da operem i želju da zderem
svaki tvoj dodir sa njih i sa sebe,
linije srca da pobrišem zaboravom....
I lomim sve svoje zglobove na prstima,
da slomim sav očaj posljednjih nadanja,
da od ove tuge ljepšu tugu načinim pjesmom,
dok grlim i ljubim se
sa samoćom, sa prazninom, sa vjetrom.

17.06.2021. u 18:30 | 15 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić

Linkovi