Sjećaš li se odlaska

Sjećaš li se,
šta na odlasku si osjećao snijeg dok je umirao
pod tvojim nogama,zarobljen, zauvijek zatočen
u jednom tvom pogledu, u tvom srcu,
u tvom sjećanju...taj dan dok je svitalo.
Sjećaš li se,
kako si preko ramena se za vratima, zatvorenim
teškim treskom okretao, osvrtao
čekajući da se opet rastvore,
tegoba dok se slijevala kao kiša teška
niz tvoja pleća, niz tvoje okamenjene bokove.
Sjećaš li se,
šta na odlasku si osjećao dok si hvatao,
kao u mrežu sve što si za sobom ostavljao
svojim suznim pogledom...
Korak po korak u svom sporom hodu,
u osvrtanju svom, za prtinu,za maglu,zapinjao.
Sjećaš li se,
granu jednu pod teretom snijega slomljenu
i jednu sasvim malu travku očuvanu zelenilom
ti si spazio, a nokte kako si u dlanove zarivao,
u kamenu od grcaja što je u tvom grlu
grebao,strugao i stenjao.
Sjećaš li se,
brda za tobom kad su se pod trepavicama
rušila od želje da ih poneseš sa sobom
u svom nejakom naramku, na ramena
da ti sjednu grane borove, da sa tobom proplaču
kad na tuđinske dveri osvanu.
Sječaš li se,
dok si kroz maglu se probijao ne gledajući
kud ideš, u osvrtanju, u pogledu,
u kom se sjaj od bola ubijao i mrtav na putu
od bola polegao, kako si sačuvao sanjivo jutro
i u nosnicama svojim ponijeo
miris snijega što ledeno se čuvao za strehe kuća malih, načičkanih vrapcima mrzlim,
sabijenim gladnim zborom
a ti si ih negdje u daljini čuo i slušao.
Sjećaš li se,
u jutro to,ti mrtav živ si osvanuo i zauvijek ga
kao znamen po rođenju, kao ožiljak na tijelu čuvao i nosio,
i kad si proljetnog behara žudio,
tebi po pogurenim leđima,
po klecajućim koljenima, po duši tvojoj
samo snijeg je padao.

12.06.2021. u 15:30 | 22 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin