Oduvijek si dio mene

Oduvijek ti si dio mene i znam te...
u mirisu pokošenih trava,meda i voća,
po licu nježni dodir starih vrba
kad sumrakom ljetnim
sprema se povjetarca gra noćna...
Kao put kući kojim idem zatvorenog oka,
kao kamen urasli u sjećanje kraj puta
sa kojeg zvijezde oduvijek sebi skidam,
kao ruku svoju desnu uronjenu u rijeku
kad se vodom igram
u osjećaju budnom dok ga brzac prži...
Ja oduvijek te znam
I svaku tvoju kretnju kojom ja se krećem.
Kretnju...od koje trnci kičmom kao brzac jure
od kojih me osjećaj nadahnuća za dušu drži.
Žarkim plamom tvoje strast u tamnoj zjeni,
strasti....kojom i ja plamtim i drhtim.
Kao neisplakanu suzu dok slušaš pjesmu neku
u plaču djetinjeg srca kojim i ja plačem i patim.
Ti...najdraži
Dok govorim sa tobom kao sa sobom
u jeziku istom,istih želja u kojima smo se našli.
Sve ono što hoću da ti kažem ti već govoriš meni,
sve što stoji ljepotom u sjećanju mome
i ti u istoj ljepoti,ljubeći mene, pamtiš.

31.05.2021. u 18:30 | 14 Komentara | Print | # | ^

Pjesma za Morsku...iz dubina,iz ljepote

Vidjela sam jednom
kako radostiš sunce u sutonu očima svojim
u koje su sklonile se sve plime i oseke
tvoga sinjeg,plavog mora,
sve pjene,bure..a u tvom osmijehu vala,
za koje ja još nisam nikada čula,
koje nikad prije nisam znala.
Tamo...gdje slutila sam da postojiš
i prebireš prstima po pijesku
tražeći najljepše,pjenom zaobljeno zrno
za krunu moga još nečujnog glasa.
Ja čula sam,kao u srne mojih gora,
milo zvono tvoga lepršavog hitrog koraka
kako po kamenu zlatom zvoni...
I vidjela kraj mora Eden u samoniklom bilju
od tvojih ruku građen,
kako miris njegov skupljaš i postavljaš
na terasu svoju,žustro,kao da te anđeli nose
da me ljepotom častiš,da me ugostiš...
Od hitnje tvoje nestrpljive nisam stigla
da ti pokret pratim...
izgubila sam se u pogledu na let galebova
u pogledu na daleku hrid jednu...
tamo si već sjedla zorom,kosom u cvijetu.
Nestvarna,zamišljena,u trenutku sjećanja
na morsku sirenu mi nalik.
Po površini mora mirnog,dok još,od tvoje blizine mirovali su svi široki a pospani vali,
prstom ispisivala si i ogledala se
u riječima iskrene,čiste prijateljske ljubavi.

28.05.2021. u 17:30 | 15 Komentara | Print | # | ^

Bez težine boli

Negdje u uglu moga oka ti uvijek stojiš.
Na rubu si haljine kao ušiven trag dodira,
negdje si u otisku jagodice prsta
na svjedočanstvu dara ljubavi.
Ljubavi...što je kao po mom rođenju,
što svaki moj sat i dan tobom obliva.
Stojiš i traješ.
Bez pojma o vremenu koliko dugo.
Bez težine,u svakom mom osjećaju
kojeg pokazujem i tajnom nosim.
I kao da te svaka moja misao poznaje oduvijek,
u mojim udovima,u mom srcu,
patnja koju osjećam i nije više patnja,
bol više i nije bol što boli.

27.05.2021. u 19:00 | 14 Komentara | Print | # | ^

Pismo osmo

Bez tebe ja ostajem ranjena
svakim listom što olista ovoga proljeća,
svakim trakom sunca
koji padne široko,u valovima po mojoj koži...
namjesto tvoje usne.
I ognjene opekline mi stvara u porama
nedotaknutim tvojim pogledom
u kojem spava miris livada ljekovitog bilja.
Bez tebe ja ranjena sam
u gledanju svakog novog pupoljka
kad zapinje mi za korak
po zakrčenim nepoznatim cestama
i od svakog umire i nestaje
po jedan sjaj u oku ispod vlažnih trepavica,
umire...po jedan osmijeh na mom licu
u svom rađanju,onda kad pomislim da te ima
negdje u daljini odakle veselog cvrčka čujem.
Bez tebe ljubavna pjesma malog slavuja
čini duboke rezove pod mojim rebrima,
i ja tad vučem svoje blijede prste po papiru
dugom kilometrima...danima,godinama,
zavijam i otvaram rane stvarnim
i izmaštanim riječima,rane ...koje bi ostale
tek samo jedan suvišan trag na mojoj duši,
samo jedan laki ubod trna sa rascvale ruže,
u samo jednom tvom pronađenom pogledu,
u samo jednom drhtaju kose sa moga tjemena
kojeg bi ti iznenada umirio dodirom svoje ruke.

25.05.2021. u 19:00 | 14 Komentara | Print | # | ^

Čuješ li ljubav pjesme moje

Kad te pjesmom zovem
na rubu suza,na rubu svog života
ja gledam kako nebo puno dažda
modrilo skida sa sebe i u oči mi tone.
Uplakane ptice na prozore slijeću
a na mom licu samo oslikan je suton
jer sjenu tame baca,pun tuge,sunčev pogled....
Dal možeš čuti kad pticama čitam
kako hodam uz visoke bedeme još sama,
zatočena u samo jednom trenutku
ukradenog stiska ruke,
u onom dahu osjećaja mira i spokoja
uz tvoj blagi osmijeh.
Vidiš li mi čelo naslonjeno
na kamena vrata kad osluškujem tvoj korak,
kad stihom spominjem ti pogled
što zatvorio me od svijeta uz bedem hladan.
Dodirne li te ljubav koju šaljem kad zatvorim oči
mislima kliznem rukom duž tvog vrata
i pijem ti miris tijela i kose....
Ugledaš li ptice iznad svoga krova
što na krilima pjesmu moju
na sve strane svijeta nose.
Možeš li prepoznati u njoj i svoje riječi,
dirne li te negdje na kraju srca molitva
koju molim za korake,još jedan stisak ruke
bedemi da poruše se,vrata da se polome.
Čuješ li,kad utihnu sve tvoje misli na jastuku koliko te dugo,predugo pjesmom
za kojom ptice plaču....volim i zovem.

24.05.2021. u 16:30 | 16 Komentara | Print | # | ^

Noć dahom smrti

Noć je ova bez imalo neba,
bez zvijezda,bez zdrava zraka
kad sjedim sama u svom mraku
kao u grobu,
ne znajući dal sam samo mrtvac
u izgledu svog izmoždenog sjaja
il se to sa mnom igra
odnekud dopuzala stvarnost
i budi mi misli zaspalog očaja...
Plaši me muk zidova,šutnja u stropu.

Ne zatvaram oči od sveg straha,
u tišini lebdim tamom
puna probuđene crne slutnje.
Savjest,snagom zajahanog ata
u galopu kroz krv mi mlaku
i po krilu utrobe kao da gaza.
Nijedan grijeh ove zle minute
sebi ja oprostiti ne znam....
Ogromne su tame u koje propadam.

Nestvarno je noć u očima mojim,
svijest o životu
ne da mi da trepnem.
Jesam li to već na svom sudu
dok čekam da crna mi sjena
na savjest i kajanje pljune
i iz mraka na prsa utrnula sjedne...
il to glava mi pada,u nesvjesti bola
kroz mrak,na utjehe rame ljubavi vječne.
(..........)

22.05.2021. u 18:30 | 19 Komentara | Print | # | ^

Ne gasi sunce u očima mojim

Ne brani mom suncu da zasja,
ne trni mi svjetlo moje zvijezde,
Sjeti se...da od glasnoće srca svoga
ja ne čujem ništa
i ono je sad moj učitelj najveći
a ti rasipaš svoje nastojanje
da me već naučenu učiš,
gubiš svoje vrijeme.
Strpljenja nemam...
ljubav moja govoriti mora
i ja moram,tu pticu zatočenu
u mojim grudima oslobodit od nje same
i iz same sebe.

Strune stiha su mi napete i tanke
i nervi mi svi poskakuju na njima,
svaki moj damar je uznemiren bez mjere.
Zar da ušutkam ljubav ovu
ljepote pune,pune tebe.
Ni riječi ti ne trebam više mudre,
ni pouke,a ni sažaljenje....
Moja ljubav ne zna da mudruje,da umuje
i ne treba joj jutro
da razluči radost od boli,
ona je živa kap krvi koja bez obzira krene.
Ne traži da je poreknem
niti da štedim nju ili sebe.
Ne gasi to sunce koje je u očima mojim...
Zar nisi oduvijek želio baš takvu mene

20.05.2021. u 18:00 | 27 Komentara | Print | # | ^

Dopusti mi da odem

Dopusti mi da odem..
Zima je prošla,proljeće,ljeto....
jesen već miriše
i hiljade obećanih sutona
utapaju noći,
potapaju strahovite kiše.
Bez svrhe stojiš još uvijek
uz moje rame riječima
što mi kao bolest kužna,
kao ova vlaga sjeda na prsa.
Ne otimaj mi zadnju snagu
dopusti mi da odem,
ne ulazi mi više u svaki stih,
razveži me ove jeseni rane
svakog godišnjeg doba...
razveži me obećanja bez smisla.

18.05.2021. u 19:00 | 28 Komentara | Print | # | ^

Ljubav ti si (treća pjesma)

Ljubav ti si...voljenje moje za vječnost.
Onaj što zna u koji čas liježem
i dolazi na jastuke moje..željom nanesen.
Kao šapat,bez daha,bez glasa
oči da mi zaklopi dok priču mi priča
o dvoje smrtno zaljubljenih ljubavnika
i miluje mi kosu...dok kosa u san ne utone.
Negdje daleko...moj lijepi mjesec
što mi je blizu i gleda me dok spavam,
i krade se u snove da me sretne.
Da mi kaže koliko je danas gorjelo srce
i u koje doba dana najjače je bilo voljenje.
Da mi kaže...koliko puta je ljubav bila tuga
a zašto i u koji čas puna želje i sreće.
Ljubav ti si...onaj što mi na ramenu piše
kaligrafiju istine ljubavi koja boli i gori,
onaj što kazuje mi....
Podijelimo život i smrt,ja bit ću gdje poželiš.
Oči zatvori,ja volim te snom i javom do vječnosti.
I ti mene voli..samo me voli.

17.05.2021. u 18:30 | 33 Komentara | Print | # | ^

Učini pogubljenje

Učini već jednom pogubljenje za mene
bez razmišljanja...za oči mi pune duše
što čeka da iskoči,očiju mi ovih sita.
Kad moj tužitelj si,sudija i krvnik moj budi.
Ti ne boj se, ja ne bojim se
i za pravdu ne pitam,
dušu ćeš mi osloboditi a ja ću oprostiti
smrt i kaznu za ljubav.
Krv ova vrela ionako će spaliti mi tijelo
i ja nemam osjećaj za život,ni za jutra.
Na polju gdje svjedoka nije bilo voljenju,
tu gdje rekao si :
Vila budi što kamene svatove budi
i za mene samo pleši,
gdje staneš stopom ja ću da poljubim....
Sad su mrtvi mi koraci bez tebe.
Ne čekaj više...bez kajanja me pogubi
Ili ću sama dušu iz očiju sebi da iskopam,
da je oslobodim,da je otpustim.

16.05.2021. u 17:00 | 19 Komentara | Print | # | ^

Pjesnicima (zahvala andrianu)

Ko smo mi
na ovom putovanju što u smrt vodi
a što smrti se ne boji,
sa teretom od užegla željeza
na rukama,u grudima...
Puni života i ljubavi gladi
a obilježeni sljepoćom za javu.
Prazne kofere besmisleno vučemo
da džepove pune stihova i sjećanja natrpamo,
raspemo ih usput...da se opet vratimo
na oštrice na koje se naslanjamo
a koje...ljubimo.
Ko smo mi...
Sa sjenom na licu zgaženog izraza
a vatrom razgorenom u srcu,u očima.
U žudnji,u strasti dok bacamo se na koljena
za ljepotu snoviđenja
i za osjećaj koji nas kinji i pati
i kad ne znamo razloga patnji.
Ko smo mi...
Putnici što dušu svoju predaju istinom
da komad sebe davanjem otkinu,
slobodu da zavape,suzu svoju da popiju,
bez stida i srama,u neizrecivoj slasti
a da na sirotinjskim rukama ponesu samo
osjećaj ljepote i ljubavi....
ljubavi puni a ljubavi vječito gladni.

14.05.2021. u 17:30 | 24 Komentara | Print | # | ^

Pjesma bola

Znaj...ljubav moja utjehe naći će
kad po majčin zagrljaj vratim se,
kad zemlju svoju ugledam.
Šiblje,korov i sve ceste zarasle
preko ove crne granice
što dijeli me od sveg što moje je,
što volim,što dijeli me od tebe.
Odmorit će mi duša moja ranjena
od bola kojem ne mogu utjehu naći
kad u inatu ti oči svežem pogledom.
U zraku kad sjećanje na patnju
prođe kraj neba moga,kraj mene
i sebi kažem: Dosta...dosta bilo je.
Ti nisi više vrjedan
ove moje suze,koju i sad prosipam
ni mene,tijela moga,duše moje.
Tolika želja da nestanem i umrem
sama umrijet će.
Tražit ćeš opet da ljubiš neljubljeno
da osvajaš riječima srca,nedirnuto,
u danu kad ti sve pjesme predam,
da za tebe više ne znam...
Shvatit ćeš šta po zakonu ljubavi
nemaš a mogao si imati,
da gubiš ono što si već izgubio,
nadu da ubio si,a da si mogao se nadati
Dan u kojem ću se ja sigurno radovati
rad majke,rad zemlje svoje,
u kojem ću se ja od srca smijati
A ti tvrdo,bez suze,gledajući me,plakati.

13.05.2021. u 16:00 | 30 Komentara | Print | # | ^

Čestitka

Svim blogerima i mojim zemljacima islamske vjeroispovijesti,
Bajram Šerif Mubarek Olsun!
Sa mirom vam i berićetom bilo!

Od sveg srca i s mnogo ljubavi

13.05.2021. u 11:00 | 11 Komentara | Print | # | ^

Bol,dodirom potrgana

Mi noćas preskačemo sve riječi
za jedan zalogaj našeg vremena.
I noć se oko nas presjeca tom snagom
što gubi se dodirom i kleca u koljenima...
Znaš li koliko puta sam te stihom
naslutila i dozvala,neznajući da ljubavi je bol
koju neću moći podnijeti
a da ne padnem pred njene noge.
Ne poričeš tugu razvodnjenu u par suza
i blažiš je stiskom tijela
dok strpljivo i nečujno kidaš jedan po jedan
svaki dan,svaki sat čekanja
utkan u rubove moje tkanine.
Nečujno...da javu snom ne probudiš,
da ne pomisliš kako se moraš
pridignuti sa uzglavlja svjestan praznine,
očaja,u nadi koju slama svjetlo dana...
Gledam u oči žudnju,
kako se spremno ogolijeva u strasti ruku,
bilježiš je na mom vratu žednim usnama,
slušam je,kako diše i nadima mi grudi
pretočena u svaku kap krvi putem tvog pogleda.
Ta žudnja...bez srama progovara
u prstima nasukanim na nagost istine
kroz svaku poru moje kože kojom ti dišeš,
u lovu na moj dah tebi blizu,
poljupcem što traje beskrajem vječnosti.
Ne ostaje više ni jedna staza tijela
nepremostiva,nedostižna,bolna od laži
kojima smo se lagali priviđenjima našeg traženja.
Mi jedno za drugim umirali smo,
čekajući...da bol noćas ostane dodirom potrgana.

12.05.2021. u 18:30 | 23 Komentara | Print | # | ^

O ljubavi,robujem ti

Kud za tobom ići neću,
o,ljubavi,rob ja tvoj sam,
ašik što gologlav hoda
da dohvati svoju sreću.

Žeđam da te imam posve
a u vodi sam do grla
pa hud idem drumovima,
plaho srce nosi noge.

Kad se pokraj tebe nađem
svojih misli,svojih snova
ne znam ko mi glavu nosa,
behut čežnje tad me snađe.

Zaboravljam svoje dvore,
ko sam,kud sam zabasao.
Džanu moj,moj uzdahu
kretnja tvoja dženet moj je.

Sevdah si mi noći dugom,
vidim te u mjesečini,
hurijom se meni činiš
pa te žudim željom, tugom.

U po ljeta zimom drhtim
kao da ja bolestan sam,
vatrom padam iz sna u san.
Hej,ljubavi,robujem ti.

10.05.2021. u 16:00 | 18 Komentara | Print | # | ^

Pusti me da usnem

Na odru stiha pusti me da usnem
šta to smrt mi može učiniti teže
od težine ove kamena i stuge
zar od ovog ima besmisla većeg.

Pustinjom ja sam bez vode u vatri,
bestraga žudnju prosipam van sebe.
Za lešinara leš,već sam plijen laki
kidiše mi uzdah prepun mrtve želje.

Ne uzimaj mi pero od suze i krvi
tijelo žeglo moje niz stijenke pakla,
svaka moja nemoć gora je od smrti
zadnju ću napisat sa očima mraka

Duša se muči ko posjelom grijeha
u pjesmi ovoj,u zlokobnoj misli
zar jadnije može od ovoga jeda
pusti da usnem,u stihu,u smrti.

09.05.2021. u 17:00 | 29 Komentara | Print | # | ^

Pismo peto

Sa mnom su još svi tvoji svjetovi,
u kojima stoji prosto sunce i vrti se zemlja,
potok mali skriven lišćem u obraslom gaju
sa kojeg kradeš bistru kaplju da mi utopiš žeđ,
krupne maline u rosi, ubrane tvojom rukom.
Svjetovi...
kojima sam išla preko svih grubih zabrana,
uzimajući te kao molitvu,spasenje, kao lijek.
Pitam se često, dal znao si
da ćeš morati jednom od mene odustati,
uznemiren preglasnim ehom naše ljubavi,
preteškim za sklad,za harmoniju tvog koraka
kojeg je žudnja puna tuge iscrpila...
da se zaustavi negdje na pola puta traženja.

Pokušavam da ne gledam u razmak među nama priljubljena tijesno uz hladan zid iza kojeg ti bivaš,
bez vida,bez sluha za bol kojim živim.
Bez snage sam da razbijem ogledalo
u ludilu svoga oka što me gleda iz raširene zjene,
ne znam prosuti čašu gorčine svojih misli
i ja se ponekad tako neoprostivo sa svim mirim
još slaba na život ponuđen u prostoj ljubavi.
Još nedorasla za svijest
kako trebam učiniti iskorak iz svoje kože
nježno isječene ugrizom strasti i tvojom usnom.
Da presvučem,u vremenu počinka dana,
na obrazu vruć dah sa svojim imenom,
strepnju zakopčanu u kapi pota sa svoga ramena što pala je,raskopčana tvojom rukom...
Umjesto toga... ja još tvoje svjetove živim
i siječem noći besanim,oštrim korakom
da se probijem do jutra u kojem ću opstati,
u riječi tvojoj što ne miruje u mojoj glavi,
u pogledu na svoje oči u kojima tebe još vidim

07.05.2021. u 17:00 | 27 Komentara | Print | # | ^

Ne zaboravi koliko volim

Ne zaboravi nikada
kako volim kad budiš zaspalu zoru
u pramenu mi kose na tvojim grudima toplim.
Kad dišeš dubinom pod mojim mislima
i rasplićeš pramen da svitaj dotaknut
zamiriše na jasmin i samo za tebe oči otvori.
Koliko volim...
slušati ti glas što putuje kroz svaku stazu
moga tijela dok o tajnama ljubavi mi govoriš,
tražeći mi pogleda kroz polutamu da ti
sa stihom šapnem istinu koliko...koliko te volim.
Ne zaboravi nikada kako ljubim
po mom licu, prosuto u čežnji,to zvono zlata
kojim dozivaš bulbule na raskriljeno okno,
svaki treptaj oka zaronjen u plavet budnog sata.
U tom stihu....
koliko volim ruke svoje oko tvoga vrata.

06.05.2021. u 18:30 | 14 Komentara | Print | # | ^

Samorazgovor

Prije nego pokrije me tegoba zemljišta,
kad zavežu mi se usta odjednom
i kad ne budem više mogućna pogledati
u ruke svoje predane na vezanje sudom
u prste svoje izlomljene pjesmom...
Dal će mi biti tada dopušteno
kroz dušu,krik bez krika ispustiti u vječnost.
Nemoć životom,slabost u pakosti žudnje
oduzimao mi pravo na glas hrabrosti
da pogazim ovu ljubav makar jednom...
Dal će mi biti mogućno
odmorištem u kriku sebe spasiti,
dal će se raspoznati prvi put jasno
mrijenje životom,sve što je bilo čisto i s grijehom
jer na usta svoja više neću progovoriti,
ni oči više neću otvoriti da molim nebo...
Krik iz duše hoću li moći pustiti
da se pjesma moja kao istina prepozna,
ljubav ova žarka oprosti,
srce smiri mrtvom željom,neostvarenom.

05.05.2021. u 20:30 | 21 Komentara | Print | # | ^

Dođi

Dođi! Ovdje gdje stanuju moja bosa stopala
razdragana,potonula u meki ćilim od čekanja,
rumena večer dok otkriva tajnu moga slova.
Dođi! Ja nisam ti pisala drugo osim ljubavi,
osim slave i tuge njenih čari,njene muke,
osim rajskog mirisa đula sa mog prozora
što podsjeća mi čežnju na milovanje tvoje ruke.
Dođi! Okreni put prema zadnjim zrakama sunca
pod nogama svojim. Čekam te...
Čekam te da taj ah drhtavi čitamo u dvoje.
Na prste pod ćilimom da stanem i dohvatim
glas ašika zaljubljenog u mene,
zaljubljenog u ovo veče pjesme moje.
Dođi! Gledat ćemo krijesnice kako se roje.
Čekanje nek postane kraj jednog stiha,
kad uštap nas posvjedoči u igri sjene naše
u igri krošnje,po bijelom zidu odaje moje.

02.05.2021. u 16:00 | 23 Komentara | Print | # | ^

Čestitka

Svim blogerima i mojim prijateljima koji slave Vaskrs želim da proslave u zdravlju,miru i radosti.

Hristos vaskrse!
Sa srcem i ljubavlju

02.05.2021. u 08:00 | 13 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2021 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić





Zar sam ja kriv

Zar sam ja kriv što mi život nije mio,
što ujedno volim i mrzim sve ljude.
Znam budućnost moja kakva će da bude,
jer to je poklon moje muze bio.

Zar sam ja kriv što sam pesnik koji
peva teške muke i gorke nevolje?
Nisam to postao od sopstvene volje -
takvu sudbinu usud meni skroji.

Znam - životna staza ružama ne cveta;
Ona je buncanje, duše bolne san,
i pesma moja dosadna je, znam,
ali ja kriv nisam - takav sam poeta.

S.Jesenjin