Kada odem

Ja sam tek prosijak za ljubav,
ona što pjesme piše
a pjesnikom se ne zove.
Umorni sam šetač od ugla do ugla
svoga svijeta gdje tamu rastjeruju
poneke nade što me lažu,
u njih gradim sve stope tvoje
koje više ne idu prema meni,
sve snove svoje...
I kada jednom od umora stanem
i pustim da snjegovi mi zatrpaju
glas i usta puna tebe,
neka odem bez lika i imena
kao neko kog nikad ni bilo nije,
u krilo svoje ljubljene Zemlje.
Tada...neka se naglas čitaju,
u ime ljubavi,samo tebi
i prosjacima kao što sam bila ja
sve moje pjesme...

19.04.2021. u 20:00 | 23 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić

Linkovi