Sjeti se moje pjesme

Jednom,
kad oči moje ostanu visoko gore,
na nebu u zalasku sunca,otvorene,
željne tebe
i zauvijek zagledane u prozirnu prašinu
još ne doživljene tišine,neshvatljivo vječne,
od svih želja koje željela sam
nek ostane samo jedna...
sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme.

Jednom,
kad ne budem znala
gdje je to nedosegnuto sunce,
koji rumeni oblak ga u njedra sakrio
daleko,od mog ispruženog pogleda
i kad ne bude više bilo važno
gdje i koja je to moja voda,moja Zemlja...
Od svih gromoglasnih kaplji u moru htjenja
ja ostavila sam u čežnji samo jednu,
da sa tobom za ruku u ljubav krenem...
Sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme.

Jednom,
kad ne budem više u pitanju
gdje je to krov ispod kojeg si mogao
u kosu mi govoriti stihove naše sreće
i je li iznad mosta mojih sanja, vrba još tužna
kad joj raspjevana ptica slijeće na ramena,
u danu kad sam htjela ljubav da ti kažem
što izrasla je u dječijoj mašti
i koju sam čuvala u tijelu i mislima žene
samo za tebe...
Sjeti se nekad mene,
sjeti se moje pjesme.

Jednom,
kad i ti pogledaš u to nebo,
kad sasvim nenadano u samoći shvatiš
da su sva godišnja doba od istoka do zapada
kroz tebe nepovratno prošla,
da pitaš se kud svijetom sam sve pošla
da te pronesem u suzi
što prosula se bez srama
u ljubavi snažnoj koja nije žeđala nikog
sem tebe...
i kad poželiš u očima mojim odmoriti dušu,
u očima,koje su ostale otvorene, tvojih željne...
Ti sjeti se mene,
sjeti se moje pjesme.

17.01.2021. u 15:30 | 32 Komentara | Print | # | ^

Neka te glas zaboli

Pusti da ti glas mog pjesnika
govori pjesmu koju volim,
onda kad umuknu sve ove strune
u posljednjem rezu tuge.
Ti pusti da te glas zaboli....
To bit će uzvišena patnja
u kojoj ćeš,znam,ti objasniti
sebi smisao riječi
i ljubavi i sve te izgovorene boli.
I onda kad čuješ kako nježno
i sa ljubavnim jecajem
puca zadnja tanka žica srca moga,
kojeg si naučio kako da voli...
Zatvori oči. Slušaj.
I pusti neka te glas zaboli.

15.01.2021. u 16:30 | 15 Komentara | Print | # | ^

Čuvam te

Ti ostao si još u onoj jesenjoj noći
što trajanjem je bez svoga svitanja,
cestom,kud prosipa se dažd
od grumenja mojih suza.
Nepomičan,isklesan u ljepotu
rukama mjesečevih zanosnih kćeri,
još konop od nemilosrdne šutnje
rastegnut daljinama čuvaš.
I daješ me da se njime vješam...
A ja bez straha od smrti,
u ljubavi što na koljenima oborenim kleči
za tebe strahujem,
i čuvam te od vremena što tugu sipa,
korakom kojim bi zagaziti mogao,
i činim te sebi u obećanju
do udaha posljednjeg jedinim,vječnim.
I branim, snagom molitve tihe
kojom bi da te skolim,da dažd se ne dotakne
ni misli tvojih,ni tvoga skuta
gdje stojiš u noći bez svitanja
na toj,suzama mojim postrtoj cesti.

14.01.2021. u 15:00 | 21 Komentara | Print | # | ^

Predaja

Na hladan kamen polumrtva glava,evo!
Pod rezak nož na giljotinu vječne tame,
bezdušnog krvnika prizivam za sveca
bezdan za spas duše u plamenu ognju
neugasive čežnje,nemilosrdne mi strave.

U paklu svojih misli zakovana se vrtim
jer zovu me pomisli kojih se stidim,
ne poznajem više ko sam,ni kud idem,
u ljepljivom kalu grijeha što me guta
lice svoje krijem,ne želim da ga vidim.

Odar bez pratnje sama sebi spravljam,
čekam na usud,na grud da mi padne,
što zagušljiva zaduha ih nadima i pali
prosjački za njih molim mira vječnog,
u njima,u agoniji polegle su sve nade.

Na hladan kamen blijedost moja,evo!
Čekam na šaku,dvije zemaljskog praha,
ne bojim se kobi što za vrat mi sjela,
ne bojim se,Bože,krvnika bez po srca!
Od života bez ljubavi ja imam straha.

08.01.2021. u 14:30 | 31 Komentara | Print | # | ^

Čestitka

Svim mojim dragim prijateljima,koji nisu sa mnom a uz koje sam srcem i svim blogerima koji slave danas Božić,želim poželjeti sreću,mir i ljubav.

Hristos se rodi!
Od srca i s ljubavlju!

07.01.2021. u 09:10 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić

Linkovi