Pjesma bola

Znaj...ljubav moja utjehe naći će
kad po majčin zagrljaj vratim se,
kad zemlju svoju ugledam.
Šiblje,korov i sve ceste zarasle
preko ove crne granice
što dijeli me od sveg što moje je,
što volim,što dijeli me od tebe.
Odmorit će mi duša moja ranjena
od bola kojem ne mogu utjehu naći
kad u inatu ti oči svežem pogledom.
U zraku kad sjećanje na patnju
prođe kraj neba moga,kraj mene
i sebi kažem: Dosta...dosta bilo je.
Ti nisi više vrjedan
ove moje suze,koju i sad prosipam
ni mene,tijela moga,duše moje.
Tolika želja da nestanem i umrem
sama umrijet će.
Tražit ćeš opet da ljubiš neljubljeno
da osvajaš riječima srca,nedirnuto,
u danu kad ti sve pjesme predam,
da za tebe više ne znam...
Shvatit ćeš šta po zakonu ljubavi
nemaš a mogao si imati,
da gubiš ono što si već izgubio,
nadu da ubio si,a da si mogao se nadati
Dan u kojem ću se ja sigurno radovati
rad majke,rad zemlje svoje,
u kojem ću se ja od srca smijati
A ti tvrdo,bez suze,gledajući me,plakati.

13.05.2021. u 16:00 | 24 Komentara | Print | # | ^

Čestitka

Svim blogerima i mojim zemljacima islamske vjeroispovijesti,
Bajram Šerif Mubarek Olsun!
Sa mirom vam i berićetom bilo!

Od sveg srca i s mnogo ljubavi

13.05.2021. u 11:00 | 11 Komentara | Print | # | ^

Bol,dodirom potrgana

Mi noćas preskačemo sve riječi
za jedan zalogaj našeg vremena.
I noć se oko nas presjeca tom snagom
što gubi se dodirom i kleca u koljenima...
Znaš li koliko puta sam te stihom
naslutila i dozvala,neznajući da ljubavi je bol
koju neću moći podnijeti
a da ne padnem pred njene noge.
Ne poričeš tugu razvodnjenu u par suza
i blažiš je stiskom tijela
dok strpljivo i nečujno kidaš jedan po jedan
svaki dan,svaki sat čekanja
utkan u rubove moje tkanine.
Nečujno...da javu snom ne probudiš,
da ne pomisliš kako se moraš
pridignuti sa uzglavlja svjestan praznine,
očaja,u nadi koju slama svjetlo dana...
Gledam u oči žudnju,
kako se spremno ogolijeva u strasti ruku,
bilježiš je na mom vratu žednim usnama,
slušam je,kako diše i nadima mi grudi
pretočena u svaku kap krvi putem tvog pogleda.
Ta žudnja...bez srama progovara
u prstima nasukanim na nagost istine
kroz svaku poru moje kože kojom ti dišeš,
u lovu na moj dah tebi blizu,
poljupcem što traje beskrajem vječnosti.
Ne ostaje više ni jedna staza tijela
nepremostiva,nedostižna,bolna od laži
kojima smo se lagali priviđenjima našeg traženja.
Mi jedno za drugim umirali smo,
čekajući...da bol noćas ostane dodirom potrgana.

12.05.2021. u 18:30 | 18 Komentara | Print | # | ^

O ljubavi,robujem ti

Kud za tobom ići neću,
o,ljubavi,rob ja tvoj sam,
ašik što gologlav hoda
da dohvati svoju sreću.

Žeđam da te imam posve
a u vodi sam do grla
pa hud idem drumovima,
plaho srce nosi noge.

Kad se pokraj tebe nađem
svojih misli,svojih snova
ne znam ko mi glavu nosa,
behut čežnje tad me snađe.

Zaboravljam svoje dvore,
ko sam,kud sam zabasao.
Džanu moj,moj uzdahu
kretnja tvoja dženet moj je.

Sevdah si mi noći dugom,
vidim te u mjesečini,
hurijom se meni činiš
pa te žudim željom, tugom.

U po ljeta zimom drhtim
kao da ja bolestan sam,
vatrom padam iz sna u san.
Hej,ljubavi,robujem ti.

10.05.2021. u 16:00 | 18 Komentara | Print | # | ^

Pusti me da usnem

Na odru stiha pusti me da usnem
šta to smrt mi može učiniti teže
od težine ove kamena i stuge
zar od ovog ima besmisla većeg.

Pustinjom ja sam bez vode u vatri,
bestraga žudnju prosipam van sebe.
Za lešinara leš,već sam plijen laki
kidiše mi uzdah prepun mrtve želje.

Ne uzimaj mi pero od suze i krvi
tijelo žeglo moje niz stijenke pakla,
svaka moja nemoć gora je od smrti
zadnju ću napisat sa očima mraka

Duša se muči ko posjelom grijeha
u pjesmi ovoj,u zlokobnoj misli
zar jadnije može od ovoga jeda
pusti da usnem,u stihu,u smrti.

09.05.2021. u 17:00 | 24 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2021  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Opis bloga

Ja nisam nikad vidio tvog lica,
a pregršt sunca,
jedina što je pala na moj put,
biješe iz tvoje ruke
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedina, jedina radosna vijest
što je pala u moj kut,
biješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala uboga duša,
ne znajući kuda s očima,
i drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam vidio tvog lica.

I. Andrić

Linkovi