Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

nedjelja, 05.04.2020.

Takav dan


Foto: otočka


Težak dan mi nalegao na dušu. Čežnja za curama me razdire. Da mi je bilo danas grliti. Da mi je bilo ljubiti. Skuhat ručak. I za stolom slušat njihovo veselo brboćanje.
Obuzdavam izvanjske emocije. Iznutra izgaram. ON me stalno pogledava. Vidi suzu kojoj ne dam vani. Brine, a to ne želim. Stari ne vidi ništa. On je zaronio u svijet autizma. Više uopće ne znam šta do njega dopire, šta ne. Jedva da riječ prozbori.

Ljudske nepažnje na sve strane. Neposluh im kao stil življenja. Paljenje niskog raslinja izazvalo veliki požar u Smokvici. Gori 50 hektara guste borove šume. Jer se nekome prohtjelo na južinu paliti vatru. I očistit svoje masline. Ili na najlakši način očistit parcelu za gradnju kuće. Apel je, ne palite na otvorenom. Odgovor na apel je požar. Nije daleko od nas. Ako nestane struje, odsječena sam skroz od svijeta. Nema telefona, mobitela, laptopa, televizije.

Ne znam odakle naviru nove mace. Svakim danom ih sve više. A meni ponestaje hrane za njih. Ostataka poslije obroka sve manje. Krekera još nešto malo. Na policama u dućanu nestalo. Al one to baš i ne razumiju. Motaju mi se oko nogu, penju po meni. Otkidam od naše hrane i dajem. Ni to još neću moć dugo.

Započinjem crtat. Poticaj na nuli. Sve ostavljam nedovršeno.
Započinjem s čitanjem nove knjige. Nikako se odmaknut s prve stranice. Ostavljam.
Dobar film na Tv-u, al meni misli vrludaju.
Bože, hvala ti na šetnjama. One su blagoslov u ovom izneredu.

Sutra je novi dan.
Moram se presložit.

05.04.2020. u 22:45 • 6 KomentaraPrint#^

Blago onom tko te ljubi


Foto: otočka


Blago onom tko te ljubi, blago onom tko te ima;
Već je prošlo mnogo zima al' se pogled tvoj ne gubi,
Blago onom tko te ljubi!
Blago onom tko te ljulja, u svom krilu, snu i javi;
Dok se tvoja večer plavi, u mom srcu mrak se šulja,
blago onom tko te ljubi!
Blago onom tko te štiti, blago onom tko te čeka;
Uvijek blaga, uvijek meka, uvijek vedra ti ćeš biti,
Blago onom tko te ljubi!

Blago onom tko te ljubi, pored koga sretna cvateš,
Zalud usred dana grubih čekam vedre, da se vrate.
Blago onom tko te ima, tko te dahom svojim budi;
Blago tvojim lijepim snima, blago onom tko te ljubi.

Oliver, Blago onom tko te ljubi

05.04.2020. u 08:24 • 22 KomentaraPrint#^

subota, 04.04.2020.

Za današnji dan


Foto: otočka


Ljubavi, ljubavi mi daj
podjeli sa mnom ovaj san
i neka zavide nam svi
sreća je tamo gdje si ti.

Nježnosti, nježnosti mi daj
podijeli sa mnom svaki dan
i neka zavide nam svi
sreća je tamo gdje si .

Zauvijek sa mnom ostani
zauvijek samo ja i ti.
Vjeruj mi, vjeruj ljubavi
zauvijek samo ja i ti
vjeruj mi, vjeruj ljubavi
sreća je tamo gdje si ti.


Oliver, Sreća je tamo gdje si ti


04.04.2020. u 11:00 • 23 KomentaraPrint#^

petak, 03.04.2020.

Volim


Foto: otočka


Bože, koliko volim ovo plavetno more.
Beskonačno nebo.
Vrelinu Sunca.
Šumu zelenu.
Tlo pod svojim nogama.
Zrak kojeg udišem.
Svaku travku.
Cvijet i kamen.
Sve šta okom mogu dotaknut.
Dušom sveobuhvatit.
Rastapam se od miline
dok mi srce pulsira frekvencijom beskraja.

Ja, mrvičak u svemirskom prostranstvu,
a unutar mene oda životu ko u cvrčka pred puknućem.
Sazdana od svega šta ljubim,
volim voljeti.

03.04.2020. u 08:56 • 45 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.04.2020.

Četri stađuna


Foto: otočka


S rukom za ruku su četri stađuna
moji se dani kroz vrime vuku
s teplin i ladnin život se miša
žari me sunce, pere me kiša

S rukom za ruku su četri stađuna
ća daje gazin vrime mi biži
stađuni moji još od početka
korak po korak, kraju su bliži

Stađuni, stađuni moji
di je sad ono proliće cvitno
stađuni, stađuni moji
i lipo lito vedro i sritno
dok jesen stere lisće na stazi
ruke mi stišču o' zime mrazi
stađuni, stađuni moji, stađuni

S rukom za ruku su četri stađuna
ko će izdurat do kraja gazit
jedni će nestat ka da ji nima
na me će pazit još samo zima.

Meri Cetinić

02.04.2020. u 15:17 • 39 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.04.2020.

#ostanidoma#


Foto: otočka

Kažu, kad sve ovo završi, više nikada nećemo biti isti.
Kažu, shvatit ćemo prave vrijednosti.
Kažu, bit ćemo bolji ljudi.
Kažu, naučit će nas ovo važnosti empatije prema bližnjima i drugima.
Kažu, solidarnost će se nastaviti.
Kažu, valorizirat će se sve vrednote i sve će doći na svoje.
Kažu, nikada ništa neće biti isto.

Povijest pamti.
Historia est magistra vitae.
Ne zaboravlja.
Zaboravljaju ljudi.
Pokoljenja.

Bilo je kuge i kolere.
Ratova svjetskih.
Još više onih drugih. Na svim kontinentima.
Holokausta.
Atomske bombe bačene na žive ljude.
Glad.
Gripa espanjola, ebola, sarsovi, hivovi.......

Sve je to iza nas. Iza naših pokoljenja.
Prenosilo se.
Nije da se nije znalo. I da se ne zna.

Je li čovječanstvo postalo bolje?

Hoćemo li poslije ove korone ostati isti?
Bolji?
Gori?
Zapisat će povijest. Hoće li je imati tko pročitati.
I shvatiti šta je učiteljica života htjela reći.

/#ostanidoma# je kod mene specifično. Vala mi dom. I dok gledam ovu ljepotu, teška pitanja mi se vrte po glavi.
Lako za pitanja. Mene muče odgovori.
Svih vas grlim. Iskreno i od srca./

01.04.2020. u 14:27 • 29 KomentaraPrint#^

utorak, 31.03.2020.

Traženje smisla


Foto: otočka


Kročila u Šumu.
Do koljena u niskom raslinju. Zaplićem. Posrćem. Gacam. Tražim.
A da ni sama ne znam šta.
Možda smisao?
Traži li se on ovdje?

Bor do bora.
Korijenje im isprepleteno u suživotu. Krošnje zapetljane ko djevojačke kose.
A oni rastu. Nebu pod oblake.
Jedan kriv. Drugi pogrbljen. Treći nakošen. Poneki sretnik uspravan ko spomenik.
Al svi zajedno Šuma. Sklad. Udisaj. Izdisaj.
Kad vjetar urla, istu stranu njišu. Kad je bonaca, tihuju. Ljeti utočište cvrčkovog poja.
Ne naplaćuju podstanarstvo.
Svi zajedno orkestar i harmonija.
Svi patnici kad ih nagriza borov prelac.
Al svi Šuma.
Uvijek Šuma.

Ponekog sprži grom. Južina iščupa iz Majke Zemlje. Ili padnu od ljudske ruke.
Milijardu nijansi zelene oaze.
Bez koje je život ništavan. I nemoguć.

Jesmo li mi pojedinci kao stablo?
Smeta li nam žila drugoga koja dodiruje našu?
Šta kad se krošnja susjedova nadvije nad našu među?
Jesmo li svi zajedno, solidarno, ljudi?
Ili neljudi?

Hoćemo li ikad biti Šuma?

31.03.2020. u 20:13 • 29 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 30.03.2020.

Zahvalna


Foto: otočka


Popodne je bilo posvećeno Zahvalnosti.
Šetnja pustopoljinama.
U vrijeme kad su četiri kućna zida gabariti kretanja.
Većini.
Mi slobodni. Bez susreta. Kontakta. Trenutne opasnosti.

Šećemo zajedno.
Jedno pored drugog.
Uronjeni u vlastite filmove na zajedničkoj traci života.
Zajedno 43 godine.
Svjesni da to nije podrazumijevanje.
Samo zahvalni da nam je dano.

Najljepše od Kreacije nam se podastrlo.
U svim smjerovima. U nedogled.
Kao blagoslov iz neznanih nam razloga.

Al priroda zna.
Zna da volimo, ljubimo, grlimo.
Uzvraća ljepotom.
Očima koje vide.
Ušima koje čuju.
Srcem koje pulsira na istoj frekvenciji života.

U beskraj plavetnila pogled mi liježe
S nebeskim carstvom u sponu me veže
Val blaženstva daje mi mira
Meni kapljici usred Svemira.

Zahvalna sam do ganuća.
Do istinske suze svjedočanstva svog vremena.
Jer sam ga imala.
I jer ga imam još.
Hvala ti, živote.

30.03.2020. u 21:19 • 50 KomentaraPrint#^

subota, 28.03.2020.

Skriveni igrač


Foto: nepoznato mi

U pet ujutro sam se meškoljila u krevetu.
Nema sna. Bome ni spavanja.
Rano za dignit se. A teško mi ležat.
Roki mi nalegao na noge pa ja ni mrdnut.
Uvijek mi ga žao gurat, micat, razbudit.
Pa kad već ne spavam, nek moj slatki pasonja pava.

Samo sam se nakrivila i upalila lampu. Iz kantunala izvadila kutiju sa slikama.
Još su tu hrpimice. Neodložene po kronologiji i nekom slijedu.
Čekaju kćer. Ona jedina za to ima strpljenja, volje i živaca.

Nahrupile uspomene. Događaji. Slike iz crno bijelog filma. Mirisi djetinjstva. Sve boje života.
Na mami sam zastala. Zaustavila vrijeme.
Prošla prstom preko njenog lica.
Poljubila sliku.
Iz duše joj uputila zagrljaj i volim te.

Na jednoj slici sam zapela. Nisam znala jesam li ja ili Starija.
Približavam sliku. Udaljavam. Stavljam očale.
Ne pomaže ništa.
I onda, samo mali kantunić slike oda vrijeme. Mjesto. I razotkrije me.
Gimnazijalka.
Zimski praznicima u Vali.
Slikano u magazinu di je Stari držao mriže.
Kada?
Odavna.

Ne znam tko me je tako nasmijao.
I ovjekovječio tren.
A on ušao u vječnost prostranstva.
I negdje se skudrio.
Kao rezervni igrač.
Kad osmjeha ponestane.
Da se nađe.

Eto, našao se.
U pravom trenu i u pravo vrijeme.
Jer sve ima svoj slijed. Smisao i svrhu.
Neki kažu, čak i ova besmislenost od Nevolje. Koja hara.
Ne vjerujem.

28.03.2020. u 14:41 • 45 KomentaraPrint#^

petak, 27.03.2020.

Novi život se rađa


Foto: otočka


Danas zagrlila bor.
Ono, svojski ga sveobuhvatila. I rekla mu, hvala ti.
Zagrlila i ostala stabla iz vrta.
Mandarinu, limun, maslinu, smokvu, naranču, jabuku.
Sve u cvatu. Buja. Novi život se rađa.
Rekla glasno, hvala vam.

Pogladila nježno ružmarin, lavandu, raštiku.
Svim bojama se diče, slaveći proljeće.
Srce mi ko avion.
Stremi u visine i daljine.
Treperi.
Živo je.
I dodiruje život.
Hvala vam.

Berem, za ručak, zadnji grm blitve.
Čistim je dva sata.
Pužići i druge baje idu na stranu. U zdjelicu. Pa s njima nazad u vrt.
Vraćam život životu.
Svi spašeni.
Nastavljaju svoj veličanstveni ciklus. Tražeći novi hranidbeni lanac.

Većina vas je u stanovima. U četiri zida.
Svjesna sam toga. Tužna zbog svih vas.
I radosna da se pridržavate mjera koje život znače.

Za sve vas dodirujem ovo živahno more. Udišem slani zrak od južine. Puštam vjetar da radi od kose šta poželi. U oblacima tražim simbole i znakove. I svima vam šaljem zagrljaje.

Neka nam ovo šta prije prođe.

27.03.2020. u 15:58 • 38 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.