|
|
KamikazeSushiTanaka
10.09.2012., ponedjeljak
Pisma P....
Dugo sam mislio da ovo neće nitko čitati osim osobe kojoj je to prvotno namijenjeno, ali pošto se to sve razjalovilo odlučio sam objaviti to. Unaprijed se ispričavam za ponavljanja u tekstu, ali to se desilo jer sam čisto zapisivao ono što sam mislio tijekom te dve godine odkako sam počeo zapisivati to u bilježnicu. Sve što ću ovdje napisati stoji upravo tako u toj bilježnici, jedino imena ću prikriti.
28.01.2011.
Odlučio sam se ovo još ranije pisati u nadi da ćeš to jednog dana čitati i veseliti se , mislima koje sam ovdje zapisao tebi u čast.
Ubuduće ću se truditi pisati što lijepše, kako bi ovo sve imalo dostojnost, da tebi može biti predano u ruke.
Uglavnom se radi o mojim osjećajima prema tebi. Ovo sve traje već toliko dugo, da nisam u stanju to zadržati za sebe. I prije sam imao slične osjećaje, ali daleko ne toliko intenzivne. Naravno da si već shvatila da sam se zaljubio u tebe, ali što ne znaš je to da to traje već od 13.5., od onog dana kad smo bili 7 sati skupa. Vrlo sam ti zahvalan što si ponovno prorazgovarala samnom, olakšalo mi je život. Nakon 7. mjeseca tj. točnije nakon one poruke početkom sedmog mjeseca prošle godine, sam se jako deprimirao. Ne, to je prelazilo razinu depresije u izravnu tugu. Dva mjeseca sam probdjeo u tuzi i odbojnosti prema svojoj egzistenciji, ali nikada ti nisam zamjerio. I da sam htio nebih mogao, previše osjećam za tebe. Kratko rečeno, volim te.
Ponovno mi kruže razne misli po glavi. 16. je u veljači , tj. točnije 17. jer je već prošlo ponoć. Razmišljam o tome šta bih ti rekao u slučaju da ikada pitaš za moje osjećaje prema tebi. Prvo što bi u tom slučaju rekao je da me je strah posljedica mojeg odgovora. Strah me izgubiti i ovo malo što imam s tobom zauvijek. Iako su to samo razgovori, meni znače mnogo. U svakom momentu kada s tobom razgovaram zaboravim na bol koju osjećam tijekom tvoje odsutnosti. Naravno, možda bih riskirao u konačnici, ako to budeš rekla. Ipak je činjenica koja me navodi na ovo sve , moja privrženost k tebi. Volim te, priznajem. Ako se ovaj razgovor ikada dogodi želio bih da ti mogu sve reći bez da mi prekineš tok misli. Iako to sve šta bi ti rekao, ne bude imalo nikakvog učinka, htio bih da to znaš. Volim te već toliko dugo da sanjam o tebi i u snovima te grlim, tješim, ljubim i sve je to izraz mojih iskrenih osjećaja. Svaki put kad pomislim da si u zagrljaju drugog muškarca bivam rastrgan i nikako da se s time pomirim. Svakim danom postajem sve svjesniji toga da ne želim doživjeti dan kada se budeš vjenčavala za drugog. Od onog momenta kada si mi rekla o svojim prijašnjim vezama i kako nemaš sreće u ljubavi , mislio sam :"koja sam ja budala". S vremenom sam želio postati lijek za tvoje slomljeno srce i ujedno se nadao kako biš izliječila moju usamljenost. No možda je to sve samo moja djetinjasta želja. Imaš sve razloge da ne vjeruješ ni riječ koju kažem, ipak si bila povrijeđena, ali možeš mi vjerovati, meni nije u interesu da moja prva veza bude bazirana na lažima. Iako si rekla da nema smisla čekati, jedno drugo, nisam nikada htio tebe s tim obećanjem obvezivati. No ja sam sebi to obećao prije nego što sam tebi to rekao. Koliko to god glupo izgledalo, ali ja rijetko kada nešto obećajem, a kada obećam to održavam. Ne dolazi u obzir da prekršim to.
U zadnje vrijeme razmišljam kako bih te čekao dok god budem mogao, dok god ovo tijelo bude izdržalo. Htio bih biti s tobom, htio bih saznat više o tebi, biti ti potpora i lijek, te želio bih da s time tebe učinim još samopouzdanijom i čvršćom osobom nego što već jesi. Sve što želim je da si sretna i siguran sam da bi u tome uspio, jer volim iskreno i cjenim te zbog osobina koje sam kod tebe vidio.
Napisano 17.02.2011. u 2:02
=> zadnja poruka na MSN-u: si zaspala? nije ni čudo nakon što si se rano ustajala, Odmori se lijepo, želim ti laku noć i ugodne snove :)
22.02.2011.
Pet sati je ujutro, ne mogu spavati. Cijelu noć sam probdjeo razmišljajući što bih ti rekao. U zadnje vrijeme sam u depresiji, djelomično zbog cjelokupnog života, ali većim djelom što već šest dana nisam s tobom razgovarao preko msn-a. Istina je da me to uglavnom baca u depru, volim te i čisto bih najrađe razgovarao svaki dan s tobom, pa makar bilo samo par riječi. Prijatelji mi govore kako to znači da krenem dalje, ali ja nisam u stanju to učiniti, propustio sam priliku života i iskreno rečeno nisam uvjeren da zaslužujem više ni jednu priliku. Nisam sposoboan si to oprostiti i krenuti dalje, a kamoli preboliti te. No kao što sam rekao prije ne zamjeram ti, niti želim da sebe kriviš zbog ičega, pravilno si postupila kako biš zaštitila sebe. Ako je itko za išta kriv onda sam to ja. Bio sam budala, no šta se desilo ne mogu više promijeniti. U zadnje vrijeme sve više razmišljam o tome da se pokupim i odem pješke prema tibetu u budistički samostan, ali još uvijek me koči činjenica da je to jako riskantno i činjenica da te želim vidjeti. Sve što želim je da si sretna i ako ja nemam više priliku da te usrećim, želio bih da nađeš osobu koja barem približno toliko osjeća prema tebi kao ja. Ovo sve možda zvuči patetično ali je izraz mojih iskrenih osjećaja i želio bih si jednog dana da ovo čitaš te da ti pri tome bude toplo k srcu. Zanimljivo je da ljudi kao ja većinom ili vjenčaju prvu osobu koju sretnu ili ostanu cijeli život sami. U mom slučaju čini mi se da je vjerojatnija druga solucija. Iako mi to možda nećeš vjerovati, ali druge žene me ne zanimaju, nemam nikakve volje se upoznavati s nekom. Jedina koja me u životu zanima si ti. Volim te takvu kakva jesi i htio bih bolje upoznati, tako da saznam sve tvoje vrline i mane i kako bih te za svaku od njih volio još više. Sve to te čini osobom kojom jesi i takva si savršena, ako ne u drugim u mojim očima sigurno jesi.
Ne znam što dalje činiti, a tvoja šutnja me ubija u pojam. Volim te i nadam se da ti osjećaji neće nikada zamrijeti.
17.03.2011.
Već je mjesec dana prošlo, tj. skoro , odkako nismo razgovarali. Stalno mislim koji je razlog tome i do danas nisam htio shvatiti da to u biti ne želiš. U prvih tjedan dana sam mislio da sam nešto pogrešno rekao, no nisam znao što. Jednom sam na kratko pogledao povijest razgovora i osim one moje gluposti sa boksom, nisam vidio ni jedan razlog zašto biš prestala razgovarati.
U naposljetku sam mislio da imaš dečka, ta pomisao da si sa nekim drugim sretna me je ponovno ubila u pojam. Ono prvo mi je prouzrokovalo žgaravicu iznenađujuće jačine zbog koje sam ponovno dobio problema sa crijevima, rezultat toga svega je bilo moje razboljenje i gubitak 4 kile u tjedan dana, te interval pojave toga se smanjio za čitava 2 mjeseca na 4 mjeseci, barem za sada. Na što želim izaći? Razmišljao sam jako mnogo o tome svemu između nas, ali do danas nisam želio shvatiti, ono kad smo se ponovno vidjeli u knjižnici , rekla si da ćemo se čuti u vez kave, te namjerno si odugovlačila taj sastanak kako bi to smanjila na 1 izlazak. Nakon što sam se vratio nisi odgovorila sve do zadnjeg dana te me pustila na cjedilu. Ne brini se , ne ljutim se :) , niti ti zamjeram. Samo, me to jako pogađa. Svakim danom ja razmišljam o tebi, ne mogu drugačije, to se već toliko ustalilo da je postalo navika. To sve je u biti, jako razarajuće za mene. S jednog aspekta, ja sam zaslužio tvoje odbijanje, ali globalno gledano, mislim da sam ja ipak predobar čovjek da bi ovakvu bol i patnju zaslužio. Pak tome je gore što si ja uzimam to previše k srcu i s time samo pogoršavam stvar. Ja , nebi htio više patiti, cijeli život mi je pun toga i mislim da zaslužujem barem jednom u životu biti sretan. No sada je stanje kako je , ne okrivljujem tebe, nego po navici sebe. Ja sam kriv što imam takav karakter i što sam si takvo nešto dozvolio. Ako mi cijelo vrijeme samo nisi imala srca reći to i zato do sada održavala razgovore u nadi da ću sam shvatiti, kako zbilja ne želiš više ništa od mene čuti, moram priznati, s obzirom na tu suosjećanjnost, ti si divna osoba. Iako me ovo sve pogađa nadao sam se barem daljnjim razgovorima, za nešto više te tako i onako ne bih imao hrabrosti pitati, jer bi bio u strahu za gubitkom i ovoga što mi pružaš. Ipak, hvala. Ovo je već drugi put da mi zbog depresija izbije bolest, nakon što nije čitave 3 godine. U konačnici sam shvatio da je zbilja kraj, jednim djelom što ne želim sa daljnjim smanjenjem intervala pojave završiti u bolnici. Sada možda shvaćaš koliko točno osjećam za tebe. Ako mi ne vjeruješ, možeš pitati moje prijatelje, npr. XXXXXXX XXXXXXXX * mi je prijateljica i preko nje su naša društva povezana. Ona je po mom mišljenju dovoljno zrela i inteligentna da ti sve to opiše , naravno samo ako ti to zaista želiš čuti. Za sada je jedino čemu se nadam , da se još jednom nađemo na kavi kako bih ti dao one stvari koje su od početka bile namjenjene tebi. Sve ovo pišem nekako pod prisilom svoje svijesti, jer me ta pomisao da više nikad s tobom neću razgovarati trga iznutra.
Momentalno je moj svijet u ruševinama i nisam siguran da ću se ikada oporaviti. Jedino što znam, ti ćeš mi uvijek imati mjesto u srcu i neću te nikada zaboraviti. Što žalim u vezi toga je što ni jednu neću moći voljeti 100% kao što sam tebe, te ću biti prisiljen kriti tu činjenicu do kraja svog života.
Duže vrijeme nisam pisao ova pisma tj. pisma prije ovog. Nakon prethodnjeg sam uvidio da na neki način ta moja pisma izgledaju više na oproštajno pismo, no zaista nije tako. Ne želim dići ruku na sebe jer ja takav čin smatram nečasnim i kukavičkim. Ja ne bježim od života , no istina je da od sedmog mjeseca prošle godine nemam volje za životom, ne radujem se ničemu jer je ta moja potištenost ubila svu radost u meni. Uz to nemam ni motivacije za rad i učenje. No kako bi i imao? Nemam volje živjeti, kamoli za to.
To sve bih htio promijeniti , jer ovakvo životarenje mi u konačnici samo šteti.
Zanimljivo , kad pokušam okrenuti svoje misli na budućnost, ne vidim više ništa, moj životni cilj je vrlo daleko i s obzirom na moje probleme s učenjem mi se skoro čini nedostižnim. Pošto sam najbolju priliku u životu propustio (tebe), smatram s jedne strane da možda ne zaslužujem drugu. Htio bih krenuti dalje , ali ne znam kako. P.... ti si u mojim očima divna osoba , koju sam naučio respektirati, cijeniti, voljeti i divit joj se. Podsjećaš me na valkiru u jurišu te otmjena si kao Jeanne d´Arc. Želim ti svu sreću u životu i da nađeš osobu koja te barem upola cijeni kao ja. Ako ju nađeš , siguran sam da ćeš biti sretna. Volim te i voljeti ću te zauvijek, ali moram nekako krenuti dalje , pošto to s tobom očito ne funkcionira i zato jer iskreno ne želim završiti u bolnici , ili možda gore. Nekako me ponovno obuzima tuga , ali zbogom , živjela ti meni vječno i beričetno :). VOLIM TE!!!
P.S. Nikada u životu , za nikoga nisam tako snažno osjećao. Ti si u mojim očima moja prva prava ljubav, bez obzira što je bila jednostrana. Hvala što sam te smio upoznati, barem malo.
Sorry , prije je trebao biti kraj , no to je isto .....izam. Sjetim se nečega što sam htio reći tek poslije kad je sve završeno. :)
Možda još nešto budem napisao :P
Eto, šta nisam rekao?!? => Sorry na gramatičkim greškama, iako pretpostavljam da i ja pod pijanim stanjem pišem kako treba. Baš kao što si ti tvrdila za sebe. te nije baš sve krasopisom , kao što sam na samom početku namjeravao. Valjda je to sada sve što sam htio reći. Iako s ovime svime ipak kršim svoje obećanje o čekanju tebe. ......... ........
17.04.2012.
* Prekrižio sam XXXXXXXX iz razloga što se već duže vrijeme ne družim s njom. Shvatio sam da sam joj samo usputno prijateljstvo bio , te stoga sam prekinuo sve kontakte s njom.
Još 6 dana i biti će točno 2 godine odkako si mi prišla. naime 23.04.2010. na prvi dan sferakona. Čisto ne vjerujem da ćeš mi se ikada više obratiti, ali svakako mislim da ovo trebam zapisati. Iako ovo vjerojatno nećeš nikada čitati. Još uvijek mislim svakim danom na tebe i moji osjećaji ne zamiru. Definitivno sam odlučio živjeti sam, jedino bi ti to mogla promijeniti.
Ovo sve je bila neka vrsta lekcije za život, shvatio sam da je najbolje izbjegavati osjećaje koje čovjek nije kadar podnesti. Točnije ja ih nisam u stanju podnesti, ne znam se snositi s njima.
Momentalno sam u takvom stanju u kojem me je strah biti odbijen, abome još veći strah mi je biti prihvaćen. U globalu gledano ne želim ikada više osjećati takvo što.
I kad bi kojim čudom bio prihvaćen, mislim bi me strah od budućnosti izludio. Što više razmišljam o tome to više težim k samoći. Možda to nije najbolja odluka , ali je jedina s kojom mogu živjeti. Počinjem ujedno sve češće razmišljati da se zaredim u buddhističke redovnike. Moram priznati da mi je prisjela ta pomisao na vezu.
Malo kad pogledam sebe, tako reći sa strane, smatram da je u nekom pogledu žalosno što odustajem u svojoj 25-oj godini, ali sam se praktički pomirio sa svojom sudbinom.
Ne isplati se boriti!!!!
15.06.2012.
Upravo je zadnji dan predavanja na faksu i ujedno open air koncert. Moram priznati da sam pripit hehe. Momentalno promatram neku ženu koju smatram atraktivnom , a ujedno smatram to da si ti tu, P.... , da bi to bilo (ona bila) samo blijeda sjena. Želim ti napisati u poruci preko fejsa sve što osjećam pa makar me smatrala ludim. U pijanom stanju sam vjerniji nego u trijeznom. Volim te do kraja bivanja moje duše.
Fakat ružno pišem dok sam pripit. Žao mi je. Moguće da je ovo upropastilo izgled pisma kojeg sam prvotno naumio pisati. Oprosti P.... .
Iako je poprilično teško, pokušati ću što čitkije pisati. Okružen sam svim ovim zgodnim curama, a ja nisam u stanju misliti na ništa i nikoga osim tebe, tj. nikoju.
P.... volim te svakim momentom sve više i više , bez obzira dali ti to ikada saznala ili ne. Za tebe bi žrtvovao sve živo i mrtvo samo da mi ti opstaneš na ovom svijetu. Lijepa mi je sama činjenica da postojiš, bez tebe nebi htio dalje bivati na ovom svijetu.
Kvragu opet se ponavljam, hehehe.
To je sve što sam zapisivao u bilježnici. Ovaj zadnji dio je fakat bilo kada sam bio pripit :D. Znam da je to sve malo patetično ali još uvijek stojim iza toga i još uvijek ju volim. Nije ništa važnije na svijetu od iskrenih osjećaja, osjećaja koje ne baziraju na lažima ili zavaravanju samog sebe.
|
|
|