|
|
KamikazeSushiTanaka
22.08.2012., srijeda
Početak ili kraj života
Ovih dana me okupljaju misli, o tebi, ti koja si mi pružila ruku za izlaz iz moje samoće. Ja sam ju odbio iz nekih mojih moralnih predodžbi, što su, priznajem, pomalo zastarjele. Propust koji samo nadodajem svom dosadašnjem životu, nije prvi i neće biti zadnji, to je sigurno. Kad malo promislim o tome svemu, život mi je pun propusta, a ovo s tobom predstavlja zasigurno najveći. U svemu tome više ni sam ne vidim što je točno, a što nije, počinjem sumnjati u svoju sposobnost odlučivanja i razlikovanja dobrog i lošeg. Čini mi se u prvoj liniji da je to zbog onog očitog manjka iskustva na tom području, nemam se na što osloniti osim na svoje teorije o tome, koje mi se sve više čine pogrešnim. Čovjek mora polaziti uvijek od sebe kako bi činio korektni korak u životu, ali što ako sama predodžba o sebi nije korektna? Radimo li onda ono što je ispravno? Odgovor na to pitanje još uvijek predstavlja za mene jedan oveći misterij, koji nisam kadar razriješiti. Imam iskustvo na drugim područjima npr. siguran sam u sebe kad se radi o poslu i ne dam se previše zabluđivati kad znam da sam u pravu, no u ovim međuljudskim odnosima tj. da se malo točnije izrazim, u ljubavnim vezama krećem se na nepoznatom području. Moj osobni, moralni vid svega utječe uvelike na moje odluke u vezi svega pa stoga i na to. Ali sada, kad sam imao u poslovnom ili društvenom smislu dobre rezulatate, nalazim u tom ljubavnom aspektu granice koje su mi nepredvidivih razmjera. Ne mogu više za sebe tvrditi da sam dobro, niti fizički, niti psihički. Cijeli mi se život srušio u nakupinu svih mojih problema pod čijim pritiskom moram pokleknuti, jer su mi snage na izmaku. Svijet idealizma se ne slaže sa stvarnošću, to je činjenica. Svaki put su me moji ideali spriječili u tome da iskusim sreću. Apsurd, ne volim laži niti volim lagati, ali baš da sam to napravio bio bih s tobom. Ako se sve svodi na to da jedino možemo biti sretni ako slažemo osobama koji nam nešto znače, neminovno je da ćemo i toj osobi donijeti patnju kad sve dođe na vidjelo. Ljudi često govore da istinu uvijek slijedi nagrada, no iskustvo me naučilo ono suprotno. Pitam se, dali bi tebi ta laž odgovarala? Možda u određenom aspektu i bi, ali ja se ne bih mogao pomiriti s time. Smatram da se osobama, posebno važnim za vlastiti život te okrug u kojemu se krećemo, nebi trebalo lagati. Ta laž bude s vremenom temelj svega na čemu je taj odnos izgrađen, a kad se dozna za to, slijedi kaos. Jedan kaos nalik na uništenje svjetova, dakako više duševnih nego stvarnih. Za mene bi to predstavljalo uvijek jedan problem koji bi me pratio i svaki put mi došao na misao kad bih te pogledao. Sve što bi vidio u tom određenom momentu je moja neiskrenost. Neiskrenost koja već i graniči na prijevaru. Sama pomisao da bi iz toga mogla izaći još jednom sa osjećajom povrijeđenosti, prijevarenosti i izdaje, pobuđuje u meni sumnje u to koliko sam ja uopće vrijedan toga da se ikada sa mnom upustiš. Ovo se s jedne strane ne tiče samo tebe, nego i bilo koje druge cure. S obzirom na to da mi je život cijeli, nalik na ogromni propust, nekako mi se na um nalaže pomisao da je moja egzsiencija sama po sebi jedna ogromna greška. Slomljen sam pod teretom svojih misli, koje ne mogu više na klasičan način prevladati osim da ih zapišem. Taj cijeli proces me nekako odvlači od težine utjecaja istih na mene. Zadnji put sam slušao govor jednog buddhističkog redovnika. Tvrdio je da uspostavljeni životni ciljevi ukoliko su oni velikih razmjera predstavljaju osudbu na životarenje između sadašnjice i ostvarenja istog u budućnosti sa svrhom postizanja sreće. Također tvrdi da se nebi trebali koncentrirati na to nego uživati u trenutcima u kojima živimo svaki dan. Svakdašnje sitnice koje zbirno čine smisao života. Ali što ako ne znamo uživati u sitnicama iz razloga nedostatnosti istih? Ako su sitnice važne u životu, što ako nam i sitnice smetaju? Iz toga proizlazi da će uvijek nešto biti što čovjeku ne paše, stoga ne možemo u ničemu uživati u potpunosti. S vremenom ta smetnja se povećava i nadjača sve ono što nam se navodno sviđa. S druge strane kad ostvarimo veliki cilj uživamo, ali to je kao i sitnice dvosjekli mač. S jedne strane uživamo u postignutom s druge strane nemamo zašto dalje živjeti, ukoliko nismo neki novi cilj odredili. A dok radimo da postignemo taj cilj odlučujemo se praktički za produženje naše općenite patnje. Najteže je u životu naći mjeru, i to mjeru u svim aspektima života. Teško je odrediti što je pravilno za učiniti te razinu tog svog djelovanja ili dopuštanja djelovanja drugih. Odrediti što reći, a da pritom ne napravimo štetu, u tom aspektu pogotovo više nisam siguran dali je istina najbolji odabir. Nekako u svim tim mišljenjima se osjećam kao da sam sâm na ovom svijetu. Ljudi se pomire s time da se laže, navodno tvrdeći kako neke laži služe svojoj svrsi, za dobro partnera ili da se poštede od povrede. Ali po meni laž ostaje laž bez obzira koliko ju mi opravdavali ili uljepšavali riječima kako bi ispala pravilna. Budimo iskreni, koliko god mala bila ta laž, nekako se nikada pravo ne zaboravi na nju. Ona je sveprisutna i djeluje na podsvijest, kad-tad će ponovno doći u temu, što će pokrenuti nezaustavljivu lavinu. S druge pak strane kažemo li istinu postoje dve mogućnosti, s obzirom na stav osobe prema tome, ili će biti prihvaćena i osoba kojoj je upućena će ju znati cijeniti kao takvu ili će prouzročiti kraj svemu. U mom slučaju je ono zadnje nastupilo, barem u aspektu ljubavi. Možda je to samo oznaka mog karaktera , ali nisam htio tebe kriviti zbog toga. Iako sam mogao te optužiti za to da se rađe pomiruješ sa lažima. Kod toga mi je uvijek jedna misao prolazila po glavi kad sam razmisljao o tebi: „ Jesi li tako postupila zato jer ti je lakše u naposljetku odbiti čovjeka koji ti je lagao, te iz tog razloga nisi ušla u vezu sa mnom?“. Ili si jednostavno postupila samo kao većina cura tako, baš izričito zbog činjenice da sam te ja prvi odbio, jer sam u tom momentu osjećao za drugu nešto. Jeli bilo bolje da krenem u vezu, tajeći ti to? Čemu lagati? Zbog, u konačnosti površne veze, seksa, bliskosti ili je pak bolje graditi sve na istini i poštovanju. Pitam se, s obzirom na tvoje prijašnje iskustvo koje je prošlo jako negativno, bi li bila u stanju me odbaciti da smo izgradili iskrenu vezu u kojoj barem s moje strane nije postojala ikoja laž? Bezbroj puta sam čuo od ljudi da žene u biti žele da im se laže, da je važno u početku ostaviti dojam, a tek polako pokazivati svoje pravo ja. Ako je to tako, onda niti jedna veza nije iskrena sve baziraju na laži, izgrađene su na laži i sa time postaju laž sama po sebi. Pretvaramo se, pokazujemo svoju pravu narav i razočaramo jedni druge. Gdje je u tome smisao? Jeli to sve zastvarno vrijedno ono malo vremena što se provede u navodnoj sreći. A nekako i ta sreća više sliči iluziji. Iluzija koju si sami stvaramo da bi nam opet postavši stvarnost nanijela bol. Siguran sam u to da , ako ljudi uđu u vezu iskreno, bez pretvaranja mogu puno duže biti skupa nego ostali. No nekako ta moja iskrenost ne funkcionira. Često mi prijatelji govore kako sam preiskren i da to ne valja. S time opet opravdavaju svoje laži. Tko je tu zastvarno u krivu? Jesam li ja sa svojim stavom, pa zato nisam prihvaćen, ili su pak oni koji ciklički lažu i bivaju slagani. Nekako mi pada na pamet da očito cilj opravdava sredstva, iako mi se čini da u tome je i implicirano da mi imamo mogućnost odluke dali ćemo sva sredstva iskoristiti, a da mnogi si toga nisu svijesni pa ih upotrebljavaju bez razmišljanja i milosti. Povrijedi ili budi povrijeđen, očiti slogan života neupućene mase. Čemu uopće ulaziti u vezu, kad se danas veze ne osnivaju sa namjerom neke trajnosti, nego traje koliko traje, živio animalizam. Gdje je nestao viši cilj, ako nam veza nije razlog za ostvarivanje ljubavi, koja se osniva na povjerenju sa ciljem trajanja, nego čisto da se skrati vrijeme, radi zabave onda po čemu smo različiti od običnih životinja, osim činjenica da smo svijesni toga. Ne tvrdim da veza nebi trebala biti zabavna, ali mislim da zabava sama po sebi nebi trebala biti osnova iste. U kolikoj mjeri je i seks važan u tome? Koliko god ljudi meni tvrdili da seks nije važan, ali neophodan za vezu, čine drugo. Sposobni su napustiti partnera iz tog razloga, iako u naposljetku tvrde drugo. S obzirom na sva očekivanja koje žene u današnje doba postavljaju, moram priznati da nisam u stanju sve to ispuniti. Zanimljivo je to što sam primjetio da što sam stariji sve sam manje vrijedan u očima žena s obzirom na moje neiskustvo na tom području. A i kad promatram da žena napusti svog partnera jer nije dobar u krevetu ili pak kad mi netko kaže: „Ona bi mogla sutra naći drugog“, osjećam se sve manje vrijedan. Očito nije važno kakav karakter čovjek imao, muškarac je u ovom svijetu lako zamjenjiv, a toga su i one svijesne, nije važno što osjećamo, nije važno koliko dobri bili, bilo koja stvar može biti opravdanje za napuštanje veze. Zanimljivo je i promatrati kako nasilni ljudi imaju stalno partnericu, zna se za tu osobu da je nasilna , a to ih uopće ne spriječava da imaju vezu. Jeli to ono animalno što žene privlači? Čemu takav čovjek uopće ima šanse? Zbog načina prilaska? Ako se po tome ocjenjuje karakter ili vrijednost čovjeka onda je gotovo nemoguće ne posumnjati u inteligenciju žena općenito. S druge strane oni mirni, dobročudni ostaju sami, budu omalovažavani, kod prilaska ismijavani, ignorirani. Čemu živjeti u takvom svjetu? Govorimo o nekim moralnim vrijednostima kojih se priprosti puk ne pridržava. A ako krenem istim putem? Po čemu sam onda drugačiji od njih? Dakle postoje dvije mogućnosti, ili ići za tom priprostom masom kao ovca i eventualno imati vezu, obitelj i slično, ili se pridržavati pravila moralnih vrijednosti, koji su ( što je najveći apsurd) nastali u toj masi, i ostati sâm. Na prvi pogled je ona prva opcija najlogičnija, ali ako ti se to gadi iz dna tvog bivanja, ta opcija ne dolazi u obzir. Dakle rađe ostati u životu sam nego se pomiriti s time, jer ako radiš nešto što ti se gadi neminovno češ početi se sam sebi gaditi.Možda ne odmah, ali postepeno, a to je gore jer se ne možeš toga lako rješiti.
Stoga dolazim i do pitanja; Što je ljubav?
Ljudi vrlo često govore o ljubavi, idealiziraju ju , dižu ju u nebesa, a pokraj toga čine ono što je često u prepreci tom idealnom obliku ljubavi. Sav taj govor što investiraju u to je u konačnici samo isprazan čin, jer ako čovjek ne shvaća što je pravo značenje ljubavi čini samu ljubav ispraznom. Dakle onog momenta kada ljubav postane isprazna postane ujedno i beznacajna, te zato su ljudi u stanju napustiti osobu koju navodno vole. Ako se iskreno voli neku osobu onda čovjek mora shvatiti da to nije samo neki čin sam po sebi, koji postoji samo da bi se moglo potvrditi egzistencija nekog zamisljenog ideala, nego uz tu tvrdnju dolaze obveze prema toj osobi, a te obveze moraju uvijek biti uzajamne te vrijediti za oboje. Voljeti znači u svakom momentu željeti samo najbolje za tu osobu, bez očekivanja uzvračanja. S time se i podrazumijeva da ako je to uzajamno, uzvraćanje će doći automatski.
Problematika toga svega je to što takve obveze predstavljaju za bilo koga preveliku discipliniranost. Naravno da se nitko ne želi u takvo što upustiti jer je svatko u srži sebičan i želi da se samo njemu/njoj ugađa. Po meni ljubav iziskuje dobrovoljno davanje koje je neobavezno niti je određeno nekim određenim danom u godini. Stoga su i ti neki „posebni“ dani tipa valentinovo samo stega društva koja te prisiljava na nešto sto u biti možda radiš cijele godine. Ali pošto je to određen dan naravno da ostalo ne igra ulogu, jer su ljudi centrirani samo na sebe, posebno tijekom tih dana ( najčešće žene) te ništa više nije važno osim to što si možda propustio taj jedan dan. Nema uopće veze ako si ostatak godine pokazivao pažnju. Iskrena ljubav podrazumijeva priznavanje i pamćenje svake sitnice koju partner za tebe učini. Tek kad se nauči cijeniti to onda će se moći graditi uspiješna veza.
Prava ljubav ne postoji, kao ni perfektna osoba za pojednog čovjeka. Svi imaju svoje mane, ali je važno koliko smo spremni to akceptirati.
To be continued...
|
|
|