Berba grožđa

30.09.2020.

Drugu godinu zaredom, s namjerom i željom da im to postane tradicija, Dalmacijavino je organiziralo berbu grožđa u svom, ujedno najvećem okrupnjenom dalmatinskom vinogradu, smještenom u plodnom Petrovom polju pokraj Drniša, na jedinstvenoj lokaciji uz rijeku Čikolu, na kojoj se grožđe uzgaja stoljećima.




Tedi Spalato - Bi li pošla za me (LOZA Official Video)



Na prvu me oduševio već sam plan takvog izleta, osmišljenog u režiji mojih dragih planinara, tim više što bi me odveo u još jedno novo iskustvo, moju prvoživotnu jematvu.





Domaćini su nas, te sunčane subote 19-og ovog mjeseca, srdačno dočekali, i do samog kraja ostali na nivou. Organizaciono i domaćinski. Dolaskom do vinograda osobnim autima, sve je već bilo spremno za branje – kante, noževi, rukavice i voda za berače, kao i traktori s prikolicama i ljudima kao mehanizaciona i stručna potpora beračima.





Odmah su se odvojili oni željni takmičenja, u kojem će najbolji dobiti vino od ovogodišnje berbe, sa svojim imenom. Mi ostali smo brali kako smo mogli i htjeli, laganini, ali očito nismo zabušavali, jer smo u konačnici pohvaljeni kao izvrsni i ništa lošiji od natjecatelja.





Traktori s prikolicama su nas pratili u stopu, u svakoj prikolici po jedna spretna i okretna osoba, spremna u svakom momentu uhvatiti i isprazniti naše kante pune grožđa.





Od devet do podne, tri sata branja je proteklo u trenu, uz pokoju ogrebotinu, porezotinu ili iskidanu rukavicu, što je sveukupno mala cijena za veliko zadovoljstvo. Uslijedila je prava dalmatinska marenda, pršut i sir uz čašu dobrog vina po izboru, a svašta nešto se moglo i kupiti.







Nakon marende su svi sudionici dobili poklon – bocu merlota, bočicu specijalne barrique kvasine, koja je pune tri godine odležala u hrastovim bačvama, i limenku Pipi. Ali to nije sve, jer sam zaboravila reći, da smo i grožda mogli uzeti za kući, koliko smo htjeli.





Bočicu R'kaciteli vina sam kupila za 30 kn, dragome koji pije bijelo. Ja vjerujem u crno, pa sam pila merlot, ali sam se pri odabiru priklonila većini koja je hvalila ovo vino. Kako piše na samoj etiketi "R-ka-ci-te-li. Ova sorta neobičnog naziva, koje datira još iz 3000 g.pr.Kr. i poznata je kao jedna od najstarijih svjetskih sorti grožđa. U našim vinogradima je prisutna već 30 godina, a po prvi put dolazi do vas izvorno, od selektiranog grožđa te gruzijske sorte u butelji Dalmacijavina. Ovo svježe vino specifične arome i okusa natjerati će vas da ga naučite izgovoriti."

Ali ni to nije sve. Nakon berbe i marende, za sve sudionike je, u suradnji s Turističkom zajednicom grada Drniša, organiziran obilazak samog grada, gdje se itekako ima šta i obići i vidjeti. Stoga ostavimo tu zanimljivu šetnju Drnišom za posebnu priču.

I tako smo se vratili kući prepuni dojmova i poklona, svi uglas oduševljeni i spremni da jematva i nama pređe u tradiciju. Jer, kako rekoše domaćini i ove godine, svi su dobrodošli. I doista smo se tako i osjećali, kao kod svoje kuće thumbup

A za one koje zanima više, i koji bi se možda voljeli okušati i u tom sportu wink, evo i linkovi na 2 članka o ovogodišnjoj berbi ... Dalmatinski portal ... i ... Dalmacija Danas (sa 2 slike iz fotogalerije)





Oznake: jematva, branje grožđa, drnić, Petrovo polje, DALMACIJAVINO, vinograd

Svijet u kojem živimo

15.09.2020.


Svjedoci smo samo vremena. Sve više i dalje od toga, čemu navodno svjedočimo, tek su ljudska uvjerenja, koja mogu i ne moraju biti istinita. O apsolutnoj istini da i ne govorim, jer ne znam, u koliko toga bi se mogli složiti baš svi, da je čista i apsolutna istina. Moguće u ovo Sunce što nas s Neba tako milo grije, ili u ovu jadnu i obezglavljenu Balotu, koja nas još uvijek tako milosrdno trpi, takve kakvi već jesmo. Nikakvi. A moguće bi se jednoglasno složili i oko postojanja dvije sfere Univerzuma: one fizičke, materijalne sfere, u kojoj trenutno živimo, i one nevidljive, energetske, duhovne sfere, koja je također prisutna. Mada se u ovo zadnje i ne bih kladila.

Doprinijeli smo izumiranju tisuća i tisuća živih vrsta, i još smo neumorni u divljanju i uništavanju svega oko sebe, uključujući i sebe same. Ima li tu pameti, razuma, smisla, ičega? Znamo li, i nakon toliko izumrlih civilizacija, odgovore na tri vječna pitanja? kako smo došli ovdje? zašto smo ovdje? i kako ćemo postići najviše što možemo, kad smo već ovdje? Znamo li uopće kuda idemo?

Živimo u civilizaciji znanosti i materijalizma, u kojoj je materijalno uzdignuto na tron božanstva, i gazi sve ispod sebe, uključivo i znanost. Svaka civilizacija prije nje, živjela je sa svojim uvjerenjima, svaka sa drugačijima od one prethodne, ovisno o tome, koliko su vjere pridavale duhovnom ili materijalnom. I sve su, kako znamo, propale, kada su ta uvjerenja postala toliko rigidna i ljudima neprihvatljiva, da su neizbježno otvarale put novim uvjerenjima i novim civilizacijama.

Ljudska je aktivnost toliko promijenila lice našeg planeta, da su znanstvenici službeno proglasili početak novog geološkog razdoblja - antropocen, doba pojave čovjeka. Nova era bi se računala od 1950-te, a određivali bi je radioaktivni elementi koje su testiranja brojnih atomskih bombi raširila po cijelom planetu, iako se razmatraju i brojni drugi signali, poput zagađenja plastikom, čađa iz elektrana, beton, pa čak i kosti, koje su rezultat globalnog širenja domaće kokoši.

Civilizacija je živi sustav, i kao i Čovjek sam, prolazi faze rađanja, sazrijevanja, zrelosti i propadanja. Ja vjerujem, da je ova naša civilizacija zrela za propadanje, i da je vrijeme rađanju nove, s ljudima koji traže odgovore izvan zadanih okvira, koji traže nove ideje, koji bi krenuli s novim uvjerenjima za Život na ovom Svijetu, i koji bi, prvenstveno, vodili skladu i ravnoteži duhovnog i materijalnog. I vjerujem, da će se ta Nova roditi prije nego ova Stara do kraja uništi ovaj naš Svemir i Majčicu nam Zemljicu.

Svaka se civilizacija na svoj način borila i protiv neistomišljenika… od heretika i vještica, vješanja i spaljivanja… do trovanja i ubijanja… ni ova naša nije imuna na takve stvari, koje godinama ostaju i ostajat' će obavijene velovima tajni, i zaključane u tajnim arhivima… Ali, za utjehu, ništa od toga ih nije moglo spasiti od propadanja, pa neće ni ovu ostaviti za sjeme.

Filozofu Rene Descartes-u, najpoznatijem po izreci „Mislim, dakle postojim (jesam)“, što implicira postojanje i duha i tijela, pripisuju se još neke izreke: „Ukoliko zaista tražiš istinu, potrebno je da bar jednom u životu posumnjaš, što dublje, u sve stvari“… „Nije dovoljno imati zdrav razum: treba ga znati i primijeniti“… „Sumnja je izvor mudrosti“…

Dok fizičar Albert Einstein davno reče: „Ne možete riješiti probleme koristeći isti način razmišljanja koji ih je stvorio“. Ili drugim riječima „Svijet koji smo stvorili dosadašnjim načinom razmišljanja sadrži probleme, koji se ne mogu riješiti istim načinom razmišljanja, kojim su stvoreni“.

Korona je tek kap u moru Života, jedna sićušna puzzla na slici Svijeta, za koju čovjek umišlja, da će je „riješiti“ istim načinom razmišljanja, kojim ju je i stvorio, jednako kao što „rješava“ i sve ostalo!? Meni je izglednije, da će koronu „progutati“ (dogledno) vrijeme s beznačajnim učincima, kao da nikad nije ni postojala. Kakvu će pustoš ostaviti iza sebe, i što će biti slijedeće na baruštini Života, više bi nas trebalo brinuti. Lako je manipulirati bolesnim i ustrašenim ljudima, čiji broj svakodnevno i rapidno raste. U svojoj okolini gotovo da i ne znam osobu, koja nije pod nekakvim medikamentima, ili nekom vrstom terapije. Žao mi je, što se sve manje vidi ili ne vidi, što se usko gleda, što se ide linijom manjeg otpora. Žao mi je, što se olako i sve lakše prihvaća „normalnost“ svega i svačega, a posebice ovakve medicinske prakse na svjetskoj razini. Medicinski model, da je čovjek biokemijski stroj, kojim upravljaju geni, potpuno je pogrešna tvrdnja. Tako je u službenom časopisu američke udruge liječnika, dr. Barbara Starfield objavila članak u kojem otkriva, kako je alopatska konvencionalna medicina treći najveći uzrok smrtnosti u SAD-u, iza smrti od srčanih bolesti i raka. Pa ako ne ostvaruju baš dobre rezultate, očito su pogrešno shvatili prirodu znanosti, i zato je taj način liječenja postao tako smrtonosan. Ili je u pitanju tek nebriga i profitiranje na bolesnima. Žao mi je, što se nema više vjere u sebe i svoju intuiciju, u moć svog tijela i uma, da se sami (iz)bore za zdravlje. Žao mi je, što nema spremnosti za više promišljanja, analiziranja, propitivanja, educiranja… u krajnjoj liniji, i za sumnju, zašto ne?

Zdravi i pokretni ljudi, koji su se, stjecajem nesretnih okolnosti, našli u domovima za starije, doslovno su pred slomom. Lagano i neprimjetno „umiru“ unutar četiri zida ustanove, daleko od svih. Na margini društva. Danima nisu vidjeli ni sunca ni mjeseca, a kad će, ne zna se. Danima nisu vidjeli ni svoje bližnje, koji se već brinu, kako da ih iščupaju iz te „tamnice“. Ne mogu ni na pregled kod doktora, jer ih nakon toga čeka samoizolacija. Ni krivi ni dužni, postali su zatvorenici, ili još gore od toga, građani drugog, trećeg ili ne znam kojeg već reda. Žena koja je pisala peticiju na sve državne institucije, završila je riječima: Nemojte me, molim vas, više ovako čuvati, jer ćete me ubiti!“. U isto to vrijeme, zaposlenici normalno odlaze i dolaze, druže se, šetaju, dišu punim plućima.

Eto, puno nas je, šmrc!, pa se možemo i međusobno istrijebljivati! Žrtvovati jedne za navodni spas drugih! A meni se plače i vrišti, tužna sam i bijesna nad besmislom i urušavanjem ljudske vrste, najvećeg krvoloka koji gazi ovu Zemlju. I tko da mi tu sad priča o empatiji i suosjećanju, dok svi zatvaramo oči na ovakve i ine stvari, pod izlikama nekakvih briga i odgovornosti, dok istovremeno, svu svoju pažnju usmjeravamo tek na vrijeđanje neistomišljenika. Lako li je plivati nizvodno!

Vrijedi, jako vrijedi, pročitati intervju našeg i svjetski uvaženog znanstvenika Miroslava Radmana SD, jer ćete tu naći smislenije načine zaštite od virusa, nego što je to samo nošenje maske, na što se svela cijela ova priča oko korone… od mene samo jedan citat iz intervjua:

„U zadnjih pola stoljeća, izračunao sam da je u svijetu otprilike par tisuća milijardi dolara bilo (plemenito) investirano u biomedicinska istraživanja u svrhu sprječavanja i liječenja bolesti vezanih uz starenje (razne forme raka, kardiovaskularne i ostale degenerativne bolesti, poput neurodegenerativnih i dijabetesa). Na tome su radili milijuni liječnika, znanstvenika i tehničara.
Osim kirurških tehnologija, rezultat je beznačajan, ni jedna značajnija bolest od nekoliko stotina bolesti koje prouzroče 90 posto smrtnosti u razvijenim zemljama nisu ni danas izlječive. Hoćemo li i nakon pola stoljeća ići dalje u smjeru razvijanja tehnologija koji se pokazao besplodnim?
Kako to da se vrlo rijetki usuđuju dijagnosticirati zdravstveno stanje medicine i biomedicinskih istraživanja? Ili, kako to da meni sada, dok razgovaram s vama, pada na pamet samocenzura “pazi što govoriš, Radmane, jer nećeš dobiti ni paru za svoje projekte, pa makar bili najbolji na svijetu.”


Da se Svjetska Zdravstvena Organizacija prvenstveno bavi očuvanjem i poboljšanjem zdravlja svjetske populacije, kao što joj to i sam naziv govori, umjesto što profitira na bolestima i bolesnima, da se bavi više Zdravljem nego Bolešću, onda bi ove tisuće milijardi dolara, o kojima priča Radman, kao i sve sadašnje i buduće utrošene milijarde, da(va)le daleko bolje rezultate. Ovako, imamo što imamo!

Možda je ovo moje filozofiranje malo zbrčkano, uvjerenja nabacana zbrda-zdola, ali eto, išla sam tragom svojih misli, pa kako su vrludale one, tako sam i ja lutala s njima. Jedno je sigurno, odužila sam previše, ali zato "teorija zavjere" ima na pretek mah

/dijelom inspirirano knjigom: Bruce Lipton - Biologija vjerovanja – znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom; a dijelom trenutnom situacijom na Svijetu/



Oznake: svijet, civilizacija, čovjek, Radman, korona

Nebeska šetnica

13.09.2020.

Skywalk ili Nebeska šetnica u Parku prirode Biokovo, jedinstvena je atrakcija u Hrvatskoj, i jedna od rijetkih u svijetu. Zovu je još "hod po oblacima s pogledom od milijun dolara". Riječ je o vidikovcu u obliku potkove, sa staklenom podlogom za hodanje, koja natkriljuje litice Ravne Vlaške na visini od 1228 m nad morem, s pogledom na Tučepe, Podgoru, Makarsku, dalmatinske otoke Hvar, Brač, Vis, Korčulu, Pelješac, a za lijepog vremena, nakon što čuvena biokovska bura razbistri obzor, pogled seže i do rta Monte Gargano u Italiji. Uređena je i otvorena za posjetitelje početkom srpnja ove godine, pa je i moja malenkost nedavno napravila dva đira "po oblacima". Mogla bi slobodno reći i "nad provalijom", ali neću, uvijek sam radije bila i ostala "kamena u oblacima" zujo



















"Ja bi umrla", kaže prija kad je vidila sliku, na kojoj gledam u provaliju, ali sve u svemu, predivno iskustvo, koje i nije tako strašno naughty... a čuli ste sigurno i za onu, kako strahu treba pogledati u oči, da bi ga se riješili smijeh... a ima mjesta i za onu, da mi vrag još uvijek ne da mira u probijanju vlastitih granica thumbup... pa ćete vidjeti još neke od mojih adrenalinskih "sportova" lud


Oznake: Biokovo, Skywalk, Nebeska šetnica

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.