ponedjeljak, 15.10.2018.

Boranka

Vedru i sunčanu subotu provela sam na Mosoru. Preciznije rečeno, na padini podno Zvjezdarnice Mosor, gdje se sjatilo i staro i mlado, s nakanom da dade svoj skroman doprinos u akciji Boranka... akciji pošumljavanja, sa hvale vrijednim ciljem i sloganom - zazelenimo opožarenu Dalmaciju...






Organizatori su: Savez izviđača Hrvatske i Splitski skautski zbor, Hrvatska gorska služba spašavanja i Hrvatske šume, a mi smo se prijavile preko HPD Mosor. I organizacija je bila više nego dobra - dovoljno mašklina, rukavica, sadnica, vode za zalijevanje i piće - i što je najvažnije, puno ruku/ručica i puno dobre volje...








Manji ili veći, manje ili više snažni, svejedno, svi su dali svoj doprinos... u grupama po troje, raštrkali smo se padinom, i sadili - primorski i crni bor, hrast i jasen... neki su bili vodonoše, zvani i traženi na sve strane, jer sadnicu treba dvaput zaliti... neki su raznosili sadnice i zeolit... i sve je (pro)teklo po planu i programu...






I kako to lijepo reče moje prija-planinarka... jednog dana ćemo doći i leći u hladovinu svojih borova...








I organizatori su u konačnici bili zadovoljni sa cca 600-injak zasađenih (budućih) stabala...






Svi sudionici su dobili - ručak, s mesom ili bez, po izboru, potvrdu o volontiranju, majicu i paket(ić) boranka, u kojem je boralica - bojica izrađena od pepela izgorene šume























"Ovom boralicom nacrtaj svoje drvce pa ga na Boranka.hr posadi u virtualnu šumu. Tamo ga možeš pretvoriti i u pravo drvo, koje će volonteri Boranke posaditi u okolici Splita i Solina. Tako će od crnog pepela nastati nova zelena šuma.
Hvala što i ti pomažeš oborati Hrvatsku u zeleno"


Stvara(j)mo bolji svijet ... pet do dvanaest (nam) je ...


Oznake: Boranka, pošumljavanje, zazelenimo opožarenu Dalmaciju

- 12:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.10.2018.

Budwig

Budwig protokol, nazvan tako po dr. Johanni Budwig (1908-2003), a zovu ga još i najzdravijim doručkom. O tome se ovdje radi.

A tko je dr. Johanna Budwig, možda najviše govori podatak, da je sedam puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za medicinu.



Doktorirala je farmaceutsku kemiju 1936.g. i fiziku 1938.g. Do pedesetih je godina bila potvrđena kao ljekarnica, kemičarka i fizičarka. Pošto je bila apolitična, 1952. g. je došla u sukob s prehrambenom, bolje rečeno, margarinskom industrijom. Nizom je eksperimenata dokazala štetnost hidrogeniziranih masnoća, koje sadrže transmasne kiseline. Do 1969.g. prijavila je čak 8 uočenih postupaka prerade hrane, koji su bili opasni po zdravlje.

Nakon prvih objava o štetnosti transmasnoća, učestali su napadi na dr. Budwig – napuštanje njenog dotadašnjeg mentora, gubitak zaposlenja u Institutu, sudske tužbe, financijske provjere… a nije mogla niti završiti studij medicine, koji je upisala 1955.g.

Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća pokušala je osnovati svoju kliniku… odbili su je u svim njemačkim regijama. Tih se godina okrenula registraciji patenata, koji su bili povezani s njenom uljno-proteinskom prehranom, koji također nisu naišli na plodno tlo kod poduzetnika. Gusta je bila mreža ovisnosti o velikim koncernima.

Kako bi konačno dobila toliko željen pristup pacijentima, čim se otvorila takva mogućnost u Njemačkoj, položila je 1976.g. ispit za Heilpraktikera (op.izd. – to zvanje u Njemačkoj dobivaju djelatnici koji se profesionalno bave prirodnom medicinom, ne liječe konvencionalnim metodama, već na primjer homeopatijom, rolfingom, Bachovim cvjetnim kapima i dr., posjeduju solidna medicinska znanja, a ispit se polaže pred liječnicima u Zavodu za zdravlje – Gesundheitsamt). Konačno je sljedećih 20 godina mogla primjenjivati svoju uljno-proteinsku prehranu.

Skupila je poveću dokumentaciju i svjedočanstva svojih pacijenata, ali zbog toga što su za nju bila zatvorena sveučilišna vrata za istraživanja, nije mogla obaviti i objaviti znanstvene studije. Izlječenja se nisu odnosila samo na tumorska oboljenja, već i na mnoge autoimune, neurološke i srčane bolesti, pa i na zdravlje trudnica i još nerođene djece.

Unatoč svim zaprekama, bilo je dovoljno uglednih osoba iz svijeta medicine, koje su je od 1979.g. čak 7 puta zdušno predlagale za dobivanje Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu.

Doktorica Johanna Budwig umrla je u Freudenstadtu, 19. svibnja 2003. od posljedica slomljenog kuka. Time je svjetska znanost izgubila jednu od najznačajnijih osoba 20 stoljeća.
/dio je to biografskih podataka iz njene knjige: Uljno-proteinska kuharica/

Prema dostupnim podacima, postotak izliječenja (iako su joj pretežno dolazili tzv. terminalni pacijenti) od tumora je bio visokih 90%!
/podatak s Wikipedije/




A evo i jedan link s interneta, koji detaljnije govori o samom receptu

I na kraju, poanta priče o dr. Budwig je – na čemu sam ja – e pa eto, Budwig protokol je jedan od segmenata "terapije po mojoj vjeri" - hladno prešano laneno ulje, posni sir, jogurt, sok limuna, bajame, orasi, med s polenom i voće po želji… i žlica friško samljevenih lanenih sjemenki, ako mi se melje :) – time započinjem svaki dan, uz rijetke iznimke, kad nisam doma, i to traje već od ožujka prošle godine.

A kad sam već krenula s doručkom, mogu malo i o ručku... pa evo i današnje Hipokratove... ili tek porilukove... ili samo moje... juhe…



A kad sam se već i ja dala navući na (pre)hranu... lud... u nastavku ćemo još malo knjigom na knjigu... thumbup... sva mudrost svijeta u knjigama je zapisana... ali i sve tajne pomno skrivane i prešućivane, u knjigama kad-tad osvanu... visoka je cijena hrabrih poput dr Budwig, hvala im... zaklela se Zemlja Raju, da se sve Tajne doznaju... treba samo čitati... mah...


Oznake: dr. Johanna Budwig, najzdraviji doručak

- 20:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 06.10.2018.

Zahlađenje – (pro)čišćenje

Jesen stigla, dunjo moja, a ja još i bosa i gola. Skoro. Evo gledam, temperatura u Splitu 20°C. Nadvili se kišni oblaci, pa eto, kad se već ne idem ovaj vikend verati kakvom planinom, onda rovarim po kući k'o krtica. Od kantuna do kantuna, nastavljam gdje sam stala s proljeća.

Malo čistim, malo recikliram. Rješavam se viška stvari na različite načine. Samo da nije iz šupljega u prazno, hmm. Nešto poklanjam, nešto pokušavam prodati za sitnu paru (rađe nekome kome treba, nego smeću), za nešto zatvaram oči i bacam. To mi najteže pada, priznajem. Krenula sam (bila) od papir(ušin)a, pa se brzo pri(ko)bacila na garderobu, shvativši da mi je s tim (naj)lakše. Toliko sam drastično promijenila stil oblačenja i obuvanja, da mi ničega nije žao. Ni malo. U neznanju čiji su ovi veliki žuti po gradu, malo-malo odnesem nešto u kontejner Crvenog Križa. Em mi je blizu, em mi je prihvatljivije. Papir(ušini) se još trebam vratiti, glavno da sam ovu pravosudno-graditeljsku reducirala za više od pola.

Svakog dana u svakom pogledu, sve više težim minimalizmu i jednostavnosti. Na svim razinama. Život je u pravilu jednostavan, ali ga mi, ljudi, (za)kompliciramo.

Eto, napr. i to čišćenje naše svagdašnje, okolo kole kojega se moramo, htjeli-nehtjeli, posebno mi žene, stalno bakčati, ako ne možemo ili ne želimo zvati/platiti čistačicu, i ako se ne želimo baš dovesti u situaciju - zovi mama doktora, pardon, zvanja odreda za čistoću. Danas mi je i na toj razini život daleko jednostavniji, a očistim bolje, brže i jeftinije. Davnih dana sam prestala kupovati ona "snažna i moćna" sredstva za čišćenje, tipa bang-khl-mr.muscolo, koja prije mogu ugušiti, garant, negoli skinuti kamenac, žutilo, prljavštinu, masnoću. Da ne pričam, kako rijetko koja "boca" izdura do kraja, a da joj se ne pokvari "prskalica". Sve manje se dam vozati, a vozaju nas gdje god se okreneš. I izvlače nam novce iz đepa za koještarije. U kupatilu i u kuhinji, osnovno sredstvo za čišćenje mi je alkoholni ocat, odavno već, a za neke stvari u suradnji sa sodom bikarbonom. Ta dva moćnika čuda rade, vjerujte.

A uvodeći danas neke promjene između kuhinje i lođe, kako bi maksimalno raščistila i lođu i prostor ispod sudopera (a svačim li se napune, čudo jedno), pronašla sam u kutiji s plastičnim rukavicama i čarobnim krpama – jednu plavu gumu, u svoj kartončić zamotanu, davno ne korištenu, tko zna kad kupljenu, garant još u bivšoj Jugi – malešna je, eto, ne smeta, ne zauzima prostora, a možda nekad i posluži. Tako to zna biti kod mene. Bolje imati nego pitati. Pa me danas, eto, ta gumica ugodno iznenadila – k'o od šale mi skinula nešto hrđe u kupatilu, i do visokog sjaja izglancala dva para škara, već pocrnjelih od tko zna čega.








Eto, napr. i ta spiza naša svagdašnja, okolo koje se (opet) polemike blogom vode, meni nikad nije bila jednostavnija. Zadnju godinu, otprilike, otkad jedem po svom, obrok za obrok, bez nakuhavanja, prekuhavanja, podgrijavanja, uz jedinstveni (terapijski) doručak, kojeg se držim k'o pijan plota, i kojeg već zatvorenih očiju mogu sebi (s)praviti, kuham lako i s guštom. Povrće kuham što kraće, po sistemu "zdravog pirjanja" George-a Mateljana, autora knjige „Najzdravije namirnice svijeta“, i u pravilu za jedan obrok. Ako imam/kuham više hrane/povrća/voća/, napr. varivo od više vrsta povrća, fažol i orzo i slično, onda zamrznem po porciji. Zamrzavanje, eto, držim dobrim i jednostavnim načinom spremanja, koji ne mijenja svojstva namirnica, ukoliko su brzo zamrznute u stanju dok su kvalitetne.

Moguće se nastave ove ili neke slične mudrolije, okolo kole čišćenja i/ili recikliranja, da ne ostavljam i ovo za sutra. Apropo, sada je temperatura u Splitu čak i porasla na 21°C, još uvijek sam bosa i gola. Skoro... mah...



Oznake: odred za čistoću

- 20:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.