ponedjeljak, 31.01.2011.

Drugi dio... sreće...


Ajde, da ipak prenesem drugi dio "sretnog" članka, iako se baš i niste pretrgli od velike želje, al' svejedno, jedan glas ili njih sto... oni koje ne zanima, neće čitati, i vuk sit, i ovce na broju naughty...
Samo kratki podsjetnik, radi se o članku, koji sam u prethodnom postu predstavila, i prenijela samo njegov uvodni dio... a sada evo i nastavak:


Mitovi o sreći – može li nas novac usrećiti?

... Nećemo vas mučiti s gomilom istraživanja, nego samo s njihovim zaključcima. Dakle, ljudima koji ga nemaju – novac je važan, i kada ga nemaju manje su sretni. Kada ga imaju, nisu nesretni, ali nisu zbog toga ni osobito sretni. Novac povećava sreću kad može pridonijeti zadovoljavanju temeljnih potreba: potreba za hranom, zaklonom, odjećom. To potvrđuje i nalaz, da veza između općeg zadovoljstva životom i prihoda po glavi stanovnika postoji samo u onim najsiromašnijim zemljama. U onim bogatijima to nema nikakve veze: oni čak nisu ni toliko sretniji koliko imaju više love.

Da ne bi bilo zabune – u velikom siromaštvu nema ništa dobro, i siromaštvo nas sigurno neće usrećiti. Ako svaki dan moramo brinuti hoćemo li imati za hranu, ako živimo u lošim i nehumanim uvjetima, ako smo stalno zbog toga pod stresom – vjerojatno ćemo biti nesretni, često bolesni i živjeti u beznađu. Teško ćemo zadovoljavati i temeljne egzistencijalne potrebe, a o samoispunjenju svojih potencijala i sposobnosti neće biti ni govora. Možemo imati ne znam kakav slikarski talent, ali ako nemamo za boje i kist, teško ćemo ga ostvariti. Možemo biti ne znam kakav glazbeni genije, ali ako ne možemo kupiti instrument – naša genijalnost se neće moći ispoljiti. Ako ovakvi ljudi dobiju više novca u svom životu, njih će to sigurno usrećiti. Svoje vrijeme i energiju neće morati trošiti na preživljavanje nego će se moći usmjeriti na ono što im u životu može donijeti više sreće i zadovoljstva. Hoće li u tome uspjeti – druga je stvar.

Naime, kad jednom zadovoljimo svoje temeljne životne potrebe, veća količina novca neće nas učiniti sretnijima.Jednako ćete biti sretni hodajući po svijetu u bezimenim cipelama od 100 kuna, kao i u onima s markom od 2000 kuna. Možda ćete neko vrijeme biti sretni, kad one skupe budete kupili i ponosno ih pokazivali svojim prijateljicama – ali nažalost ili na sreću, to je kratkotrajno. Već za nekoliko dana željet ćete još skuplje cipele i cijeloj priči neće biti kraja, a vi nećete biti ništa sretniji.

Još jedna kravata?

Uvijek će netko reći: Joj pa nemam novca, pa nema ovog, pa nema onog. Ali ima jako puno ljudi, koji i da im date novac, ne bi znali što će sa slobodnim vremenom. Da im date hrpu novca, oni bi kupili stan, kupili bi neki bijesan auto, obukli bi se po najnovijoj modi i šetali po Zagrebu. To mi i nije baš neki pojam sreće. Obučen moram biti tako kako moram biti obučen, to je više-manje uniforma. Volim kupiti kravatu ili neku takvu stvar. To su sitnice. Zbog toga sam sretan neko kratko vrijeme. Ali ne mogu svaki dan kupovati kravate. Šta ću s njima?

Kupovanje sve više i više stvari samo zato što ih možemo kupiti i koje nam uopće ne trebaju neće nas usrećiti. Zašto? Zato što sreću ipak čine neke druge stvari – kao što ćemo kasnije vidjeti.

Izjava jednog menedžera:

Kako potrošiti?


Vozeći se dalje, razmišljao je: Ma zbilja, s milijun funti mogao bih si priuštiti i nešto više od noćnog provoda u gradu. Ali zapravo, ništa drugo i ne želi. Mogao bi kupiti kuću u Španjolskoj, ali tamo mu je prevruće. Kola ima dovoljno, a kružna putovanja svijetom ga ne zanimaju; palaču na selu ne želi, a nije ni nekakav kolekcionar. Kad ovako razmišljaš, dođe ti da se grohotom nasmiješ. U jednom danu postaneš milijunaš, i onda ti ništa pametno ne pada na um, nego da kupiš čokoladu od tri funte.
Ken Follett, Papirnati novac

Zašto nas novac sam po sebi neće usrećiti?

Neočekivano dobiven novac pravo je uživanje. Ali i razočaranje kada je iznos manji od onog koji ste očekivali. – Mark Twain

Prvi razlog je naravno taj, što kad dobijemo više novca nismo s tim zadovoljni, nego želimo još više. Ako imamo 4000 kuna plaću, čini nam se da bi nas plaća od 5000 kuna učinila sretnijima. Kad uspijemo dobiti toliku plaću, neko vrijeme smo doista sretniji i zadovoljniji zbog onoga što nam višak novca omogućuje. No vrlo brzo se na to naviknemo, i sad sa zavišću gledamo one koji imaju 7000 kuna! Čini nam se da je baš tih 2000 kuna više, ono što bi nas učinilo zadovoljnim. I tako dalje...

U jednom istraživanju provedenom u SAD, ljudi koji su zarađivali manje od 30 000 dolara godišnje, izjavljivali su da bi 50 000 dolara značilo ispunjenje njihovih snova. No oni koji su zarađivali 100 000 dolara mislili su da bi im trebalo 250 000 dolara da bi bili zadovoljni. Dakle, što više imamo – više želimo, a kraja nema...

Drugi razlog je u tome, što nismo skloni procjenjivati količinu novca koju imamo, prema tome koliko dobar i udoban život nam omogućuje. Rijetki će sebi reći: Pa sa svojom plaćom mogu sasvim pristojno živjeti, i ne treba mi puno više. Većina se uspoređuje s onima koji imaju više, i zato su stalno nezadovoljni. Čak i oni vrlo bogati su nesretni, promatrajući one koji su bogatiji od njih.

Iako nam novac može donijeti različita zadovoljstva, sreća ovisi i o mnogim drugim stvarima – obiteljskom životu, prijateljstvu, bavljenju različitim stvarima koje nas zanimaju. Možete pomisliti da se novac i te stvari međusobno ne isključuju. Zašto netko tko ima puno novca, ne bi imao zadovoljavajući obiteljski život, prijatelje i bavio se stvarima koje ga zanimaju i vesele?

Teoretski je tako, ali u praksi je to vrlo teško pomiriti. Zarađivanje zahtijeva mnogo vremena i energije, i za druge stvari ostane nam vrlo malo i jednog i drugog. Osim toga, javlja se i jedan zanimljiv fenomen. Naime, u početku nam, kao što smo vidjeli, novac doista povećava zadovoljstvo i kvalitetu života, pa zaključimo da bi nam više novca donijelo i više zadovoljstva. No stvari nisu tako jednostavne. Više, ne znači nužno i bolje.

Naime, usmjeravajući većinu svog vremena i energije na zarađivanje novca i materijalne dobiti, postajemo sve manje osjetljivi na druge dobre stvari u životu, kao što su umjetnost, prijateljstvo, prirodne ljepote i drugo. Kako one ne donose novac, počinjemo ih sve manje cijeniti, i čini nam se neracionalno trošiti vrijeme na njih, kad od njih nemamo nikakve „koristi“. Tako se odričemo mnogih stvari u životu koje pridonose sreći više od novca, imamo sve više materijalnih dobara, a nismo zadovoljni onoliko koliko smo očekivali da ćemo biti.

Kad bi nas novac mogao usrećiti

Otkrivena je još jedna zanimljiva činjenica u istraživanjima, koja ispituju povezanost novca i sreće. Ako isključimo one jako siromašne, kod ostalih ljudi izgleda da nije toliko bitno koliko novca imaju, nego koju važnost u svom životu pripisuju novcu. Oni kojima je novac važniji od ostalih stvari u životu (bez obzira koliko ga imaju), manje su zadovoljni i svojim prihodima i životom općenito. Istraživanja provedena u SAD, Engleskoj, Južnoj Koreji, Singapuru, Rusiji, Njemačkoj i Indiji, u kojima su sudjelovali tinejdžeri, studenti i odrasli ljudi, pokazala su, da oni pojedinci, koji veliku vrijednost pripisuju materijalnim stvarima, imaju manji osjećaj zadovoljstva u životu, lošije odnose s drugim ljudima, i manje pridonose zajednici u kojoj žive.

Nažalost, kultura u kojoj živimo, toliko je materijalistički orijentirana, da mnogi ljudi vjeruju, kako ih samo novac i slava mogu usrećiti. Zarađivanje novca postaje mnogima, ako ne jedini, a ono glavni cilj u životu. Suvremeno društvo izgleda da je eliminiralo sve druge načine da se ostvari dobar život, ili ih barem smatra manje vrijednima. Povjesničar Polaniy tvrdi, da su prijašnja društva davala ljudima šansu da ostvare uspješan život na različite načine. Mogli ste biti svetac, bonvivan, mudrac, dobar majstor, hrabri domoljub ili pošteni građanin – i ljudi su vas cijenili. Danas se vrijednost svega pretvara u dolare, funte ili kune, a vrijednost osobe i njezinih dostignuća, mjeri se cijenom, koju mogu postići na tržištu. Slika nije dobra, ako je ne možete skupo prodati, niti ste mudri, ako ne možete svoje savjete nekome skupo naplatiti. Kada se ima u vidu ovakvo stanje stvari, nije ni čudo da većina ljudi vjeruje, kako im je jedina šansa da budu sretni – da se obogate.

Da ne biste zaključili, kako će vas novac unesrećiti, ili kako vam ni u kojem slučaju ne može pomoći da budete sretniji, mora se reći, da ipak ne mora biti tako. Kao i sve druge stvari u životu, i novac nas može unesrećiti ali i usrećiti, ovisno o tome kako ga upotrijebite. Ako ne postane sam sebi svrhom, i ako ga iskoristimo i za neke druge stvari, a ne samo za kupovanje stvari, kojih se za dva dana zasitimo – možda će nas i usrećiti.

/iz knjige "Tri puta do otoka sreće - psihologija sreće i dobroga života" D.Miljković i M.Rijavec/


Josipa Lisac - Što me čini sretnom

- 19:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.01.2011.

Generalka... i sreća...


Svakim danom u svakom pogledu sve više ovisimo o internetu, i već danas smo u mnogim sferama života postali potpuno ovisni o toj "svemoćnoj škatuli" ili "prozoru u svijet", kako vam drago... eto, upravo nam i liječnički recepti odlaze u ropotarnicu povijesti, i slušam nekidan na radiju emisiju u živo... pita čovjek, šta ako dođem u apoteku po lijek u petak, apotekarka kaže pao nam je sustav, dođite u ponedjeljak, a meni lijek hitno treba... i dobije odgovor kako bi trebao imati kod sebe i povijest bolesti, koju će izdavati osobni liječnici, pa će apotekarka nazvati njegovog liječnika, i izdati mu lijek... hmm, bumo živi pa vidili, hoće li biti baš tako lako eek... jedna žena upućuje kritiku, kako liječnici već sad nemaju vremena ni pogledati pacijenta i posvetiti mu potrebnu pažnju, jer cijelo vrijeme "kuckaju u tastaturu i bulje u ekran" eek... hmm, mislim da ni to nije puno daleko od istine... a ja, eto, nisam nego počela pisat', već sam zastranila, izgleda da sam opet u svađi sa svojim mislima nut... hoću reći, da mi na kraj pameti nije bilo pisati o zdravstvu... sreća moja da sam poprilično zdrava (da kucnem u drvo belj), pa me doktori slabo vide, a pošto rade u isto vrime kad i ja, teško ih "ulovim" i za ono najnužnije no...

O poslu sam htjela pisati, ne direktno, već uzročno-posljedično... naime, i moj posao najvećim dijelom ovisi o toj "svemoćnoj škatuli", a kako sam do daljnjega ostala bez nje, jasno vam je da sam "obezglavljena". Sve nam je u glavi, samo je pitanje koliko u našoj, a koliko u kompjutorskoj... i sve nam ide iz glave, samo je opet pitanje koliko iz naše, a koliko iz kompjutorske... i sve me nekako straj da ova druga postaje sve premoćnija, a ova prva o njoj sve ovisnija... i doista nisam pametna, koliko je to pametno, imati svoju zdravu i bistru glavu, a ne moći obavljati svoj posao bez "druge glave" rolleyes... i sad kužite, to je ta tajna veza koja je moje misli odvukla na informatizaciju zdravstva...

A nije mi namjera niti previše filozofirati oko toga da li je sveopća informatizacija dobra ili ne, budućnost će pokazati, al' kako i sve drugo u životu ima i svoj plus i svoj minus, i svoju pozitivnu i svoju negativnu stranu, tako i to... činjenica je da je uvelike olakšala posao i smanjila hrpe papira i ručnog pisanja, ali s druge strane, obavljanje posla je postalo gotovo u potpunosti ovisno o njoj...

Čekajući tako svoju "drugu glavu", u kojoj je pospremljen veliki dio moje poslovne pameti, snalazim se nekako... poslovi koji mogu čekati, čekaju, a za one neophodne, koji se moraju obaviti, šetam i skitam od "škatule" do "škatule"... a ujedno koristim priliku za "generalku", koju je u svakom poslu, isto kao i kod kuće, potrebno s vremena na vrijeme obaviti... kojom brzinom se kod nas mjenjaju upute, propisi, zakoni... mogli bi mi, po ovo još malo jedva živućih poduzeća zaliven, svako malo bacati, jer "stvari" tako brzo prestaju biti aktualne, tako im je došao kratak rok trajanja, i dok se još nismo kako treba ni ušaltali, njih je već pregazilo vrijeme puknucu...

E sad, kako ja volim spremati i čuvati raznorazne "pisanije" koje mi slučajno ili namjerno dođu pod ruku, tako mi je iz hrpe napomena, uputa, propisa, obavijesti, stručnih članaka, tabela i inih papira... iskočio jedan članak o sreći kiss thumbup... jer i u stručnoj literaturi se, ako niste znali, ponekad zna pronaći kakvo laganije i zabavnije štivo... a članak je, kaže, iz knjige "Tri puta do otoka sreće - psihologija sreće i dobroga života" D.Miljković i M.Rijavec

Mitovi o sreći - može li nas novac usrećiti?

Prilično je teško reći što zapravo donosi sreću; ni bogatstvo niti siromaštvo sigurno ne.
Kin Hubbard


Koliko je novac važan za sreću?
Kako zaraditi?
Neki je mladić pitao starog bogataša kako je stekao svoj novac.
Starac opipa svoj pohabani prsluk i započne priču:
-Znaš, mladiću, bilo je 1932.godine. Samo dno velike krize. Spao sam na zadnjih pet centi. Uložio sam taj zadnji novčić u kupovinu jedne jabuke. Cijeli sam dan proveo glancajući je i uvečer sam ju prodao za deset centi. Sljedeće sam jutro to investirao u kupovinu dvije jabuke. Ostatak dana sam ih glancao i negdje oko pet sati prodao za deset centi svaku. Nastavio sam uporno tim sistemom i do kraja sam mjeseca tako skupio cijelo bogatstvo: dolar i trideset sedam centi! Onda je umro ženin otac i ostavio nam dva milijuna dolara.


Vjerojatno ne biste imali ništa protiv scenarija iz gornje priče. Naravno, pod uvjetom da niste ženin otac. Kao i većina drugih ljudi.
Naime, kad pitate ljude što bi ih usrećilo - obično je na prvom mjestu - novac. To ste se vjerojatno uvjerili razgovarajući s ljudima, ali tako pokazuju i istraživanja. Ljudi mogu željeti više novca jer:
-misle da će ih novac usrećiti,
-misle da će ih usrećiti ono što novcem mogu kupiti,
-trošenje novca izaziva pozitivan osjećaj (kratkoročan, nažalost ili na sreću!),
-očekuju da će novcem zadobiti i moć.

Sudeći po broju mjesta na kojima se (navodno) može posaditi novac, s nadom da će ga bez puno okopavanja puno i narasti, reklo bi se kako je vjerovanje o ljubavi sreće i novca vrlo rašireno. Kad bi to baš bilo tako, onda bi oni najbogatiji, bili i najsretniji, a oni najsiromašniji najnesretniji. Naravno, ne trebaju nam nikakva istraživanja da bismo znali kako to nije točno: I bogati plaču. S druge strane, ako i siromašni mogu biti sretni, čemu se onda toliko trudimo zaraditi? U kojoj mjeri (ili količini) novac doista utječe na sreću? Ili možda sreća na novac? Ako i postoji povezanost između novca i sreće, kako možemo biti sigurni da je to uzročno-posljedična povezanost? Sve su to prilično teška pitanja.

Ovo je manji dio članka, prepunog zanimljivih razmišljanja, ali i sa podosta zaključaka iz gomile provedenih istraživanja... e sad, nisam baš sigurna koliko bi vas zanimalo to čitati, a koliko bi vas, možebitno, time samo ugnjavila... a pošto baš i ne prakticiram prepisivati tuđe riječi bez nekog opravdanog razloga (samo sam u par situacija to napravila, kada se radilo o mojoj problematici)... ja, eto, ostavljam otvorenu mogućnost da vam prenesem članak do kraja, ako vi to želite čitati... dakle, vi ste na redu yes yes ...

Hmm, a ja sve nešto mozgam, nosi li mi ova "papirnata sreća", neku skrivenu poruku wink eek... hmm, i kućni ormari i škafetini već odavno vape za "generalkom" nut cry... hmm, a da zavrnem ja rukave, možda u nekom kutu nađem kakve zaboravljene novce lud zubo... hmm, a možda poruka sreće i nije u novcima lud cerek, iako nisam sirota mala bogatašica belj mah...

- 19:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.01.2011.

Od štalice do romantične kućice


Već sam jednom rekla da štampu gotovo i ne čitam, i ne mislim da nešto posebno propuštam... to što ponekad padnem s Marsa, jer eto ne znam najnoviji trač o nekim tamo facama, o kojima svi bruje blabla i svi sve znaju lud laze... mo'š mislit', velike li štete rolleyes...al' ima jedna rubrika SD... "O kućo mala"... u koju volim, s vrimena na vrime, zavirit', i često naiđem na neki članak po mom guštu, s fotogalerijom... ili o starim kamenim kućama i njihovoj obnovi, ili o uređenju interijera... neki možda pamte, da sam i do sada, u par navrata, na blogu pokazala neke "kamene ljepotice"...

A kako od negdašnje štale za ovce doći do romantične "kućice u cvijeću", znaju vlasnici "Male kope" iz sela Koromani kraj Barbana u Istri... jer, kako kažu, "pri tomu nam je bilo važno ne prodati obiteljsko naslijeđe i “srebro” koje će sutra ostati našoj djeci, te očuvati obiteljsku tradiciju” thumbup

I ja razmišljam jednako o obiteljskom nasljeđu, a što se tiče samog naslova, i istarske kućice, svaka sličnost sa mnom je slučajna, ako se budućnost ne uroti da me opovrgne kiss sretan kiss...


Image and video hosting by TinyPic
ova slika je isto veliki "krivac", što sam se odlučila ovu kućicu podijeliti s vama... osim što obožavam ove "prozore" u debelim kamenim zidovima, i ja imam u naslijeđu, isti ovakav starinski servis, koji nije baš kompletan... fali mu, naime, nešto šalica i tanjurića... baš kao i na slici... eto, još jedna koincidencija yes wink

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

... a puno više od ovoga možete pročitati i vidjeti preko gore ubačenog linka, u članku sa fotogalerijom...


- 00:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 08.01.2011.

Moje plavo more, još se tebi divim...



Ivo Robić - Moje plavo more (moj spot)

- 11:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 04.01.2011.

Ja sam pravni laik, ja to ne razumijem ?!?!


Blještavilo novogodišnje noći je iza nas, zakoračili smo u još jednu Novu... ko bolje, 'ko lošije, 'ko veselije, 'ko tužnije, 'ko s više ili manje problema, 'ko s većim ili manjim očekivanjima... u zadanim životnim okolnostima, kako je već kome život pomiješao karte, ali, i koliko smo sami uložili volje i truda u svoj život, bilo da smo dobro odigrali, ili prokockali ponuđeno... svi se nekako podsvjesno ipak nadamo da će nam u Novoj biti bolje, neovisno o nama samima... a onda se, još mamurni, probudimo u toj Novoj, i shvatimo da je ona Stara ostala s nama i u nama, da naši problemi nisu nestali nikakvim čarobnim štapićem, već da smo ih dovukli sa sobom u Novu, kao što zatvorenik vuče svoju željeznu kuglu... iskreno, vučemo mi sa sobom i svoje snove, težnje, nade, velika iščekivanja... al' daleko je to od istoga... usporedbe radi, k'o da smo u Novu ušli sa vrapcom u ruci i golubom na grani... a kako se osloboditi vrapca, a uloviti goluba, pitanje je sad, na koje bi Hamlet u meni htio dobiti odgovor... kartaškim jezikom rečeno, život nam ide u špade, a mi bi rado u kupe... ka' ća i pisma kaže ... život je ka' lišina, lišina, lišina... zalud s viron čekaš asa... mac se tanji, život biži, svakom dođe ista mira... od života sami friži, samo pasja vira...

Iskreno, nikad nisam imala običaj podvlačiti crtu na kraju godine, praviti nekakva godišnja plus-minus izvješća, jer baš i ne vidim neku svrhu toga... znam da mi je život borba svih tristašezdesetpet dana u godini, i da se moram koprcati kako najbolje znam i umijem... nekad uspješnije, nekad manje uspješno, ali nastojim probleme rješavati, ne podvlačiti ih pod tapet, kao da ne postoje, ili kao da će se riješiti sami od sebe... a da će mi nekakva velika sreća "pasti s neba", neovisno o mom naporu i uloženom trudu, baš i ne vjerujem... nije me život na to naučio, ali... nikad ne reci nikad... uglavnom, bilo bi divno kad bismo sve svoje probleme mogli ostaviti u Staroj, i zalupiti im vrata... ili kad bi Nova, svojim blještavim dolaskom, učinila da svi naši problemi nestanu... ali, ništa od toga... sjaj i bijeda ovog svijeta ide dalje... jednim dijelom kako nas je dopalo, a drugim, kako smo se sami izborili...

I čitam sad naslov posta, pa se mislim, o čemu sam ja ono htjela pisati lud... ono što znam zasigurno, ponovo sam, po ne znam koji put, skrenula s teme eek... no dobro, recimo da je to bio moj osvrt na Staru i Novu iz crnih, a ne onih ružičastih naočala, koje su zaslužne za sve moje prethodne sličice i spotiće kiss... a život nam se uglavnom mota tu negdje između, u sivoj zoni... niti potpuno crn, niti potpuno bijel...

Mislim da neki ipak jedva čekaju da se malo uozbiljim belj, pa makar to značilo i gledanje kroz crne naočale... da svoje sličice i spotiće stavim u drugi plan wink, i vratim se zemljišnim i pravosudnim temama, temama dobro znanima već iz Stare, mada bi ja vrlo rado da sam ih u Staroj mogla i ostaviti... al' ipak, ne brinite, ovisno o trenutku, inspiraciji ili želji za promjenom naočala, izvući ću ja njih, s vremena na vrijeme, kao svog đokera iz rukava wink pjeva belj...

Dakle, recimo ovako... kao i u državi, tako i kod mene, ništa se promijenilo nije... problemi bili, problemi ostali... sve je isto k'o i lani, reče pjesma... a kako reče novinarka Jasna Babić, prošle nedjelje kod Stankovića... zapravo jesmo dosadna zemlja, jer se svašta događa, a ništa se ne dogodi...
A iz razgovora s novinarkom, koji možete odslušati u cijelosti preko linka, a ujedno mi je bio i poticaj za pisanje, posebno su mi interesantne njene riječi o našim zakonima i pravosuđu, koje mogu dovesti u kontekst i vezu s nekim aspektima mog problema, o kojem će biti riječi u nastavku... pa, krenimo redom...

Najprije ću iz razgovora izvući nešto malo, meni zanimljivo... a novinarka Jasna Babić, između ostaloga, kaže:
... ja ne bi donosila nove zakone, koje štancaju u saboru nemilom količinom, da bi pokazali kako su silno zaposleni i marljivi, ja bi ukinula dvije trećine zakona, i rekla ljudima, e sad nemate ograničenja koji vas spriječavaju i mrcvare da radite, da zaradite, i da time više ne kukate, ne plačete, i ne molite lemozinu od države, država i tako novaca nema, međutim, jok... oni vole ovisne ljude...
... mogu se oni pozivati na zakone, na proceduru, ali sami su uveli tu proceduru...
... jer eto zakoni ne dozvoljavaju...
... dakle to je sve naopako... ovo sve što oni rade to je potpuno sumanuto i ničemu ne vodi, a da ne kažem da ne pomaže čovjeku u hrvatskom stanovništvu da razvije samopouzdanje, da shvati što zna, što može...
... naravno, ja sam laik, pravni laik, i meni se vrlo lako može reći da ja to ne razumijem, ali, sad ja da ponovim jednog mladog sociologa, ako ja ne razumijem što piše u našim zakonima, pa kako ja mogu biti... kako ću ih ja provoditi u djelo, šta ću hodat', živjet' sa nekim pravnikom po cijele dane, da mi govori, e nemoj to jer je to nezakonito... mislim, to je sve sumanuto...


A sad recimo nešto općenito o problemu, koji sam imala u vidu... pravnom, zemljišnom, katastarskom... svejedno, nazovite ga kako hoćete...
Prvi dio problema - konkretno zakonsko rješenje, ili interna uputa, iskreno nemam pojma, jer i ja sam pravni laik, glasi da nakon što se uknjižite u zemljišniku kao vlasnik na određenu česticu, morate sami podnijeti zahtjev katastru za ispravak posjeda... država, ilitiga, sud-zemljišnik-katastar, sasvim svejedno, neće ispraviti na vas i posjed, po službenoj dužnosti... a ja se pitam zašto ne, zar to ne bi bilo i logičnije, i jeftinije, i zakonski prihvatljivije, tim više što je sređivanje zemljišnih knjiga, odnosno, dovođenje u sklad zemljišnika i katastra, državna obveza i interes radi ulaska u EU... međutim jok, da upotrijebim izraz novinarke, vi sami morate u katastar predati zahtjev za ispravak posjeda, uz koji morate predočiti vlasnički list i dokument na osnovu kojeg ste se uknjižili kao vlasnik... jel' trebam uopće reći, da su ti papiri već u posjedu suda... pa kako bi vas sud uknjižio kao vlasnika, da nema pravovaljani dokument (iako je i to sve više upitno, sudeći po broju „pogrešnih“ uknjižbi... al' sad ipak pričamo generalno), a o vlasničkom listu da i ne govorim... pa to je njihov "papir"... kako sam jednom davno već rekla, od suda tražite dokumente, da bi ih sudu ponovo predali... ma dobro, ne sudu, već katastru, al' koja je razlika, i zar ne bi trebalo biti svejedno, pa sve su to državne institucije, i stvar je samo u tome da se uspostavi dobra organizacija i među-institucijska suradnja, čega kod nas nema na nijednom nivou... dakle, to je sve naopako... pojma nema katastar, šta radi sud, i obratno... a kao dokaz da je tome tako, imam još jedan primjer... za jednu česticu nam se još uvijek ne može niti pokrenuti proces uknjižbe, jer je, pazite sad, odvjetnica ne može pronaći da postoji, sud navedenu česticu uopće nema u evidenciji, ma što to značilo, iako ona u katastru itekako postoji... i pitam se na osnovu kojih dokumenata će sud, danas-sutra utvrditi stvarne vlasnike te čestice... ili će povjerovati prvom koji se pojavi „u dobroj vjeri“... mislim, to je sve sumanuto, da opet citiram novinarku... al' znam, o da, dobro znam, meni se vrlo lako može reći... ma ti to ne razumiješ...

Drugi dio ovog istog problema, po meni nije ništa manje tragičan, a sastoji se u slijedećem - nitko vam nikada ne mora, a uglavnom i neće reći, da vi kao vlasnik, morate katastru predati zahtjev za ispravak posjeda... niti odvjetnik, kojem ste dali punomoć da vam sredi uknjižbu ?!?... i pitam se, do kud ide uknjižba, do vlasničkog lista, ili i do posjeda... ili bi možda trebalo i od odvjetnika tražiti da ispuni troškovnik... i piše li išta od toga u našim zakonima... uglavnom, mogu proći mjeseci, ali i godine, vi možete biti „krivac iz neznanja“, nazovimo to tako, za netočno stanje podataka u katastru, apsolutno nikoga to ne zanima, nitko to neće ni primijetiti, niti će ikome biti stalo da vam kaže, da vas, recimo to tako, katastar po službenoj dužnosti, obavijesti ili upozori, da ste to i to po zakonu bili dužni napraviti, a niste... a trebalo bi ih biti briga, zabogamiloga... sve je to, po meni, sumanuto, sve je samo refleks totalno neorganizirane države, s katastrofalnim neredom na svim nivoima, s vojskom birokracije, koja doista misli kako postoji samo radi sebe same, a ne da bi vodila računa o urednom i točnom stanju državnih knjiga, i kao servis, bila na usluzi i pomoći svojim građanima...

I na kraju, o istom tom problemu osobno, pa povežite i zaključite sami...
činjenica da smo na jednu česticu uknjiženi već više od dvije godine, a da je posjed još uvijek na pokojnoj teti, u sklopu svih ostalih čestica koje međusobno knjižimo, na prvu me je ostavila bez teksta, jer ni sama nisam znala šta bi mislila, i 'ko je ustvari za to kriv... da bi na kraju ipak bila ljuta, bez obzira što mislim da ću to srediti lako, bez ikakvih problema... bijesna sam ustvari, što se to moglo riješiti puno prije, da sam na vrijeme imala pravu informaciju... bijesna sam što se u takvim situacijama osjećam k'o budala, a čak ne znam na kome bi mogla iskaliti bijes... i bijesna sam što me konstantno prati taj nedostatak informacija, i što nikad ne znam što će me slijedeće poklopiti... i znam da se ponavljam k'o papagalo, al' usuđujem se reći da je gotovo najveći problem, to što ništa ne znam, ne znam ni di sam trenutno, ne znam ni do kud sam došla, ne znam ni što mogu očekivati sutra, ne znam ni di je kraj... jedan osjećaj totalnog neznanja i anarhije na svim nivoima, od vrha do dna... bijesna sam i stoga, što plaćamo odvjetnicu, koja je to zasigurno morala znati, pa ako i nije smatrala da je to njena obveza napraviti, mislim da nam je trebala barem napomenuti, ne bi joj kruna s glave pala...
a kako sam ja to doznala tek nedavno, slučajno, kad sam se, zbog jedne "sumnjive" ponude geometra, počela na više strana detaljnije informirati o svim "varijantama" njihovih poslova, kako ne bi dogovarala i plaćala "poslove" koji mi ne trebaju, a osim toga su bili i blagdani, s odvjetnicom još nisam o tome ni razgovarala... iskreno, nemam pojma šta će mi reći, pretpostavljam, kako ona to nije ni bila dužna napraviti, što je možda i istina... kažem možda, jer pojma nemam šta naši zakoni kažu po tom pitanju, ako uopće nešto i kažu... ja sam ipak pravni laik, ja zakone ne razumijem, ali ih zato moram poštivati i provoditi u djelo... moram hodati i živjeti s pravnikom pod ruku svaki dan... iako mi to, vidi čuda, ne garantira nikakav „uspjeh“... pa zar to nije prestrašno? ... i da nije tragično, bilo bi smiješno...

A meni ovo samo dodatno potvrđuje, kako država doista ne radi ništa da bi pridonijela sređivanju zemljišnih knjiga, i kako joj uopće nije ni stalo da ih sredi... nekako mi se čini, kako naši „mudraci“, kao mala djeca, pokušavaju i misle da mogu zamazati oči EU, tonom papira, zakona, izmjena zakona i bla bla bla... a suštinski ne žele ništa promijeniti...

Osjećam potrebu još nešto pojasniti, jer mislim da će se mnogi ipak čudom čuditi, i smatrati da smo sami krivi, i da smo trebali provjeriti, što prihvaćam kao legitimno mišljenje, jer je lako moguće, da bi i ja na vašem mjestu, slično razmišljala... ovdje prvenstveno mislim na moje drage prijatelje-graditelje, koji ipak bolje znaju o čemu pričam, jer su i sami imali (neki imaju još uvijek) takvih, sličnih, ili većih problema, i sigurno su se na sve moguće načine trudili (neki se trude još uvijek) da ubrzaju njihovo rješavanje... iz njihovog aspekta može biti prečudno, da netko dvije godine ne zna da mu se „papiri“ nisu riješili do kraja... međutim, između njih i mene postoji jedna jako bitna razlika... oni su rješavali (ili rješavaju), papire za građevnu česticu, sa jasnim ciljem i svrhom - dobiti građevinsku dozvolu, kako bi što prije mogli započeti sa gradnjom kuće, i posve je normalno da su to „gurali“ i nogama i rukama... dakle, taj cilj i svrha je ono najbitnije, što čovjeka gura, bilo da se radi o gradnji, prodaji ili nečem trećem...

U našem slučaju se ne radi o ničem sličnom, zbog čega bi nam to bilo neophodno, što nas možda i ne opravdava, ali ipak je bit u tome da nismo znali, jer u protivnom bi riješili... i kako davno, u jednoj prilici, reče moja prija gustirna, ja sam u uvjerenju da sam sve sredila u zemljišniku mogla živit do kraja života..., a upravo to je glavna poanta onoga što sam ovim osvrtom željela reći...


- 23:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.