utorak, 27.10.2009.

Stihovi sve govore


Nasliđijemo

Nasliđijemo sve
bolest zdravlje mane
nasliđijemo vrline
nasliđijemo stanje

Gledamo se lipo
dokle se za Supetar ne parti
ali u isten autu
svak se doma ne vrati

Govorimo
da nan je dosta
dva za metar
a kad se dilimo
malo nan je i kilometar

Ima ko i nezna
je ograda tuja
ali posli berbe
ozire se uja

Uvidi se digod greška
pa se pomiri u niko doba
a ima di se ne progovori
godinan, sve do groba


(iz zbirke pjesama "U staron kužini", autor Juro Štambuk)

Pomoć u razumijevanju otočkog dijalekta:
nasliđijemo = nasljeđujemo
parti = ide, putuje
isten = istom
ograda = parcela, čestica
tuja = tuđa
ozire se = ufa se, očekuje
digod = nekad
godinan = godinama

- 21:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.10.2009.

Povratak u prošlost


Sjedam u vremenski stroj i vraćam se u 1997. godinu. Što prije ostavim prošlost iza sebe, prije ću se posvetiti sadašnjosti i nastojanjima, da se moja mašta o budućnosti počne pretakati u stvarnost. A za budućnost točno znam što hoću, imam plan za ostvarenje svojih zamisli, ali, pošto nije sve samo u mojim rukama, nadam se da će i božja providnost i sreća biti na mojoj strani. Mašta moja, da se poslužim riječima pjesme Borisa Novkovića, radi sto na sat. Možda želim previše, možda neću moći sve to i ostvariti, moja druga polovica bi sad rekla... "Spusti se na zemlju"... ali, ja jednostavno ne mogu i ne želim razmišljati na takav način. Trudim se misliti pozitivno... biti optimist... gledati čašu kao polu-punu, a ne polu-praznu... i uopće ne mislim da sam idealist... svjesna sam naše realnosti, samo se uvijek maksimalno trudim ostvariti svoje ciljeve. Uporna sam, i kad nešto zacrtam, ne odustajem lako. Samo me kakva viša sila, na koju ne mogu utjecati, može skrenuti s puta.

Ipak stoji, da sam ja više "u oblacima", dok je moja druga polovica čvršće nogama "na zemlji", a kako izgleda, kad ja "(po)letim nebu pod oblake", a on me pokušava "prizemljiti", ili naopačke, kada ja njemu tupim li ga tupim, kako se letjeti može, dapače, čak i mora... zamislite si sami...

Kompromisi su nužnost zajedničkog življenja, ma što god tko mislio i govorio o tome, i dobro je, dok se (i ako se) suprotnosti mogu (po)miriti...

Ako se vidiš poraženim, onda to i jesi;
ako misliš da ne smiješ, onda i nećeš smjeti;
ako želiš pobijediti, ali misliš da ne možeš,
gotovo je sigurno da i nećeš uspjeti.
Ako očekuješ poraz, već si izgubio;
jer svijet nam otkriva
da uspjeh započinje samo dobrom voljom;
sve je pitanje stanja tvoga duha.
Životne bitke ne dobivaju uvijek
samo najjači i najbrži ljudi.
Prije ili poslije, pobjednik je onaj,
koji misli da može pobijediti.


(citat iz knjige "Proživite cijeli svoj život", autor Norman Vincent Peale)
Mašta može svašta, a ja sam, eto, zahvaljujući mojoj, pobjegla s prave teme iz posve jednostavnog razloga... zaboraviti prošlost, preskočiti sadašnjost, i uskočiti u budućnosti. Eh, da mi je stvarno vremenski stroj nut.

Spustimo se mi, ipak, na zemlju, i vratimo u devedesetisedmu. Sudska rasprava iz listopada te godine, kao ni naredne dvije sazvane u siječnju 2000. i veljači 2001. godine, još uvijek ne donose nikakvog pomaka u smjeru okončanja (ne)spora. Začarani se krug, unatoč učestalijim sudskim raspravama, nastavlja i dalje.

A moguće sam već dozlogrdila i Bogu i vragu, kad i samoj sebi nalikujem na pokvarenu ploču, ali, istina je takva, i tu pomoći nema. Ovo vrzino kolo nije daleko od svojevrsnog ponavljanja jednog te istog, ali, tako to jest. Koračajući putem stvarnih događaja, drugačije ne može, kad ova naša štorija, u svojoj suštini, i jeste jedna tragično-iscrpljujuća, i dozlaboga dosadna trakavica... preciznije, sudska trakavica... kojoj se još uvijek ne nazire kraj.
Stoga molim za strpljenje, sve one životno zainteresirane, ostali u svakom momentu imaju na raspolaganju onaj x-ić u gornjem desnom kutu, i svi sretni i zadovoljni do kraja života, a ja mogu mirne duše nastaviti po svom.

Učestalije sazivanje rasprava od strane suda, nakon godina uspavanosti i malodušja, ali i održavanja nepravednog statusa quo, gdje su jedni istjerani i zaboravljeni, kao da nikada nisu ni postojali, dok drugi drže zauzete "položaje", pod ključem pustoši i paučine, samotinje i propadanja, kod familije je uskomešalo osjećaje i otvorilo stare rane. Učinilo da duhovi prošlosti ožive u svojoj punoj snazi.
Bilo je jasno, da se nešto događa, i da će se slijedom najnovijih sudskih aktivnosti, i suvlasnici morati trgnuti, jer se sudski pozivi nadalje, u najmanju ruku, neće više dati tek tako ignorirati.

A onda se doznala i pozadina svih tih događaja, čime je konačno došlo do značajnog preokreta. Vijest se proširila bučno i brzo, poput oluje, i u trenu (po)digla svu rodbinu na noge... Odvjetnica!... U "igru" je ušla odvjetnica, navodno angažirana od četvrte suvlasničke strane!
Do tada su pozive za sudske rasprave dobivali moji, a ja sam se trudila držati po strani, koliko je to bilo u mojoj moći. A često i nije, treba se priznati. Situacija je znala itekako izmaknuti kontroli, a to onda ne bi ispalo na dobro po nikoga... ni po mene, ni po moje. Svi bi smo se samo iznervirali, mada svjesni, da ništa ne možemo promijeniti. A šta mogu, kad ne mogu... šta mogu, kad je ta "stvar" za mene bila bolna kao malo koja... oduvijek i zauvijek... šta mogu, kad je bila okidač samo takav... šta mogu, kad je preteško bilo osta(ja)ti "hladna" na takvu nepravdu... i kad je tako lako bilo "planuti"... kao šibica...

Bilo je to isuviše bremenito razdoblje, u kojem su se možda i "pogubili" kakvi detalji, bilo da su se smetnuli, bilo da ih nisam ni znala, ali, to je ionako sad nevažno. A po svemu što je bilo, i kako je bilo, čini se, da je angažman odvjetnika bilo jedino moguće rješenje, kad već sud nije bio u stanju odraditi posao do zadovoljenja pravice, kako je, po mom dubokom uvjerenju, i mogao i morao.
Kako je i pod kojim okolnostima došlo do ovog preokreta, uistinu mi nije poznato. Nije isključeno da je nekome od suvlasnika to savjetovao ili preporučio i sam sud, mada to moje mišljenje i ne mora biti točno. Ali mi pada sad na pamet, da su predlagatelji (ova najmlađa greedy namcor), još tamo '89-te, kod same predaje zahtjeva sudu, također imali odvjetnika, pa ta činjenica, svejedno, ni tada nije rezultirala nikakvim uspjehom.

U svakom slučaju, radi se o značajnom iskoraku, koji je probudio nekakvu novu nadu u konačni rasplet, što će se vrlo brzo i dogoditi. Vrijeme je učinilo svoje, u smislu postizanja nekakve kritične mase, kada su svi sudionici već toliko otupili, da bi jedva dočekali bilo kakvog "spasioca", pa bio on i u liku i djelu odvjetnika.
Koliko nas je (na suvlasničke familije mislim), u međuvremenu, izgubilo bitku sa životom, ne dočekavši pravdu, spomenula bih samo, i prisjetila se. Od prve generacije (sedmero djece moga pradide) nema više nikoga među živima. Druga generacija ih broji: šestero u ex Jugoslaviji (troje umrlih i troje živih), i sedmero u Americi (bez preciznih podataka o umrlima i živućima). Suma sumarum, bez američkog dijela rodbine, danas nas je deset manje...

Četvrta suvlasnička strana je, dakle, angažirala odvjetnicu, a mene su angažirali moji... dali su mi svoje punomoći, bez puno riči i premišljanja, jedva dočekavši da ih netko oslobodi teške muke.

- 15:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 16.10.2009.

Jupiii, konačno slike!!!


zemlja u najlipšoj 'vali na svitu,
sa mirisom mora i smokava iz mog djetinjstva,
danas turistička zona,
a sutra... tko će znati?


Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Slike su nastale ovog ljeta, za vrijeme familijarnog
obilaska naše didovine.


- 09:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2009.

Ured za prostorno uređenje


U međuvremenu je bilo nekih aktualnosti, koje su zaokupile moju pažnju, i o kojima sam se spremala, za sada čisto informativno, napisati par riječi. A onda je došla smrt, koja uvijek tako jasno i nedvosmisleno da do znanja "ča smo na ovon svitu". O smrti rođaka sam pisala u jednom od prethodnih postova, a za sve ostalo je trebalo neko vrijeme... da se osjećaji primire, da se skupi snage, da novi dan probudi stari san. Jer, život se naš, i lijep i 'klet, jednako (o)kreće... s nama ili bez nas... i treba (na)učiti s njim hodati... korak po korak... ukorak... jednako po noći, kao i po danu.

A zbog spomenutih aktualnosti, još neko vrijeme ću i ostati u sadašnjosti, prije nego se vratim natrag, u devedeset i sedmu, kako bi nastavila, gdje sam (o)stala. Tako nekako će, najvjerojatnije, biti i ubuduće, dok prošlost ne "vratim", a da pri tome sadašnjost "ne izgubim". Prošlost i sadašnjost bi mogle, tako nekako, "gaziti" usporedo, kao dvije sestre blizanke, u susret budućnosti. Do kuda će stići, i u kakvim će se okolnostima sresti, samo život i vrijeme mogu pokazati, pa nek' bude što biti mora.

Ovog ljeta (nedavno to bješe, mada se davno čini, jer nam je bura, da ne kažem zima, došla gotovo preko noći) sam konačno posjetila Ured za prostorno uređenje. Konačno, velim, jer u planu sam imala već neko vrijeme, ali nikako da (se) uklopim i odem. Treba se za to i s poslom "dogovoriti", a i gotovo cijeli dan "izgubiti". Što za Split je sat ili dva, za otok je cijeli dan, a obrnuto još i više, znaju to otočani. A državne nam institucije, ljubi ih majka, one su, pak, priča sama za sebe. Sve dane u tjednu, Bog budi i s njima i s nama, rade samo ujutro, kao i gotovo sav pošten' radni svit. Pa su onda, al' baš posve... ni sebi ni svome... radniku, mislim. Bilo gdje da radiš, u državnom ili privatnom, zaboravi na dokumente, pečate, potvrde, liječnike... ili se dovijaj kako znaš i umiješ, mada... i ovako i onako, ne valja(š) gotovo nikako... ni ako (z)brišeš s posla, još manje ako (z)brišeš na bolovanje. Pa ti sad budi pametan.
Skrenula sam s teme, znam, al' šta mogu, kad ne mogu... i da skratim, uzmem ja, lijepo, jedan dan godišnjeg odmora, pa more pod noge.

Razlog odlaska u Ured za prostorno uređenje je doznati namjenu nekoliko čestica zemlje, koje smo dobili diobom, i čija uknjižba je u tijeku, a sve to prema važećem urbanističkom planu uređenja (UPU). Dobivene informacije me, blago rečeno, nisu obradovale, jer je ispalo, da tu ima svega i svačega... i poljoprivrednog, i neizgrađenog građevinskog, i turističke zone... jedino čega nema ni u tragovima jest... "čisto" građevinsko.
Sve je vuklo tome, i prije njihove potvrde, da ni na jednoj od tih lokacija nije dozvoljena samostalna gradnja, čime hoću reći, gradnja samog vlasnika. A pošto bi mi gradnja iz temelja, u slučaju da do ikakve (g)radnje i dođe, bila rezervna varijanta obnovi, razumljivo je, da takvo stanje stvari baš i nije po mom guštu, al' dobro.
Sve je to još toliko daleko, ali i podložno promjenama, da za sad treba pustiti s mirom... što ima biti, neka bude.

Ovako je bar ispalo pametno s moje strane, što sam ustraja(va)la, pa se u konačnici i (iz)borila za "komadić kuće", ili mi se samo čini tako. Jer, valjda je logično, da bi obnova već postojećeg objekta, bez svih (ne)mogućih dozvola i temelja, trebala biti lakša, brža, jeftinija, ako mi se i to ne čini samo, al' dobro.
Sve je to još toliko daleko, ali i podložno... da se ne ponavljam.

U kontekstu rečenoga, pada mi na pamet tekst o "zlatnoj" čestici koji sam svojevremeno pročitala kod blogera-graditelja Šijanca, pa prosuđujući uduplo, i po njegovim, i po mojim saznanjima, po svoj prilici ispada, da je svemu tome tako, jer, teško da bi nam se obojici sve to samo tako činilo.
Možda novi Zakon i donosi boljitak za uvođenje reda u prostoru, što će zakonodavac zasigurno i tvrditi i braniti, ali je sigurno, da je vlasnika-pojedinca uvelike ograničio i zakinuo u vlasničkim pravima.
Jedino vrijeme može pokazati, želi li vlada, doista, uvesti reda u prostoru, ili samo želi omogućiti podobnima (čitaj: potencijalnim investitorima) atraktivnu gradnju i dobru zaradu, a na uštrb stvarnih vlasnika i njihovih prava. Kako god bilo, za sada se čini, da nam je... "čekajući pravdu, pobjegao vlak"... ili rojs-stilom rečeno... "tko je izgradio, izgradio"...
A možda se pokaže, da sve i nije tako crno, kako sada izgleda. Kada sam naknadno, s odvjetnicom, podijelila mračne utiske, pa k tome još i rezignirano konstatirala: "Žali bože i vremena i truda i novaca"... utrpavši u tu jednu rečenicu sav jad, muku i čemer "ulupanih" godina, ona je to prokomentirala ovako: "A šta fali, gospođo... turističkoj zoni, napr.?... kao da vi ne možete biti turistički djelatnik?"...

A sad, još malo da pojasnim svaku od tih zona ponaosob.

Za turističku zonu, izgleda da su svima još, prilično "(za)vezane ruke" (ako to nije i bila namjera zakonodavca), iz razloga nepostojanja detaljnih planova uređenja, skraćeno, DPU. Naime, za privođenje turističke zone bilo kakvoj namjeni, potrebno je, u doglednoj budućnosti, donijeti DPU, narodskim rječnikom rečeno, odlučiti što će se tu (z)bivati i (g)raditi. A u istoj toj doglednoj budućnosti, iste te DPU-ove bi trebao financirati eventualni potencijalni investitor, ma tko on bio, i od kud i koga došao. Pitanje je s velikim upitnikom, koliko ćemo mi, kao vlasnici manjeg dijela te i takve zone, moći bilo što uvjetovati, a koliko će općina i/li investitor, zakonom jačega, moći provoditi svoje, i mimo naše volje. Recimo da ne bi bilo loše, u zamjenu za zemlju, dobiti kakav apartman(čić) ili stan(čić) wink, mada, da danas-sutra, u "mojoj" vali treba osvanuti kakva lučica sa dodatkom "mramora, kamena i željeza", olitiga betona, olitiga apartmana... šalu na stranu, ne bi mi bilo ni pravo ni drago. Ali, tko (će), i hoće li, mene itko išta pita(ti)? To (te) ja pitam.
Po zakonu, vlasnik zemlje u turističkoj zoni ne smije graditi, ali ima ko će smjeti... u dogledno vrijeme... ma koliko to dogledno iznosilo... dana, mjeseci, godina...

Što se tiče neizgrađenog građevinskog područja, radi se o već spominjanom docu, nekad punom povrća i cvića, danas obraslom u draču i korov. A radi se o dvije čestice zemljišta u mjestu, ukupne površine 2795 m2, za koje smo bili sigurni, da su građevne, a time i najvrijednije. Međutim, zadnjom "kategorizacijom" se ispostavilo, da baš i nisu tako "zlatne". U prostornom uredu rekoše, kako su doci novim Zakonom zaštićeni, osim i što ulaze u neizgrađeni niz od preko 5000 m2. Od nikakve je važnosti, što se parcele nalaze uz glavnu cestu, i što je, sa jedne strane, sve do nas izgrađeno.
To su ujedno jedine parcele, na koje bi se trebali knjižiti kao suvlasnici (našu suvlasničku stranu pripada 1/4), i jedina "zemlja" koja bi se, slijedom toga, trebala parcelirati. Ne znamo još, ni koliku će površinu pokazati točno mjerenje od strane geometra, budući nas to tek čeka, al' da će biti puno manje, to, nažalost, već znamo... nešto je zemlje "oduzela" cesta (mada za nju nije ništa isplaćeno), a po svoj prilici je i prvom susjedu bilo "pretijesno", pa se jednim zidom, navodno, proširio u naše. Sve u svemu, bi'će tu još "veselo".

O poljoprivrednom zemljištu se nema što posebno reći, osim da je to jedina "zemlja" koju još nismo ni vidjeli (bez čuđenja, molim, objasnit' ću to u nastavku priče o diobi). Ovog ljeta smo bili na jednodnevnom familijarnom obilasku naše (ne više zajedničke) didovine, ja kao glavni vodić po putu i kršu wink, moj dragi braco kiss, moja druga polovica kiss, i podmladak olitiga nasljednik kiss Obišli smo mjesto uzduž i popreko, dakle, sve osim poljoprivrednog zemljišta izvan mjesta, što zbog velike udaljenosti, što zbog upitnosti pronalaska i prohodnosti (čitaj: auto) puteva. U svakom slučaju, nismo se upustili u avanturu "po gori i gomili", kako na kraju ne bi morali zvati u pomoć, još i gorsku službu spašavanja nut.

I da ne zaboravim najvažnije, makar za sada mogu samo spomenuti, to je moj(a)... danas "komadić kuće"... sutra "kamena kućica na škoju"... priča je to, ipak, sama za sebe, o kojoj bi se, ako bude sreće, moglo i trebalo najviše govoriti... ili bi ipak bilo točnije upotrijebiti glagol... pisati.



Oznake: ured za prostorno uređenje

- 17:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.