|
Stajala sam pred vratima raja i pakla
Ako netko u sebi sumnja ili misli da BOG ne postoji i da je onostrani svijet stvar za snimatelje filmova, ili ako netko vjeruje da je sa smrću sve gotovo, bilo bi dobro da pročita ovu knjižicu. Ali čitajte je potpuno od početka do kraja. Sigurno će se vaše mišljenje, ma kako bilo skeptično, izmijeniti.
Ovdje se radi o jednoj činjenici, o jednom događaju, koji je dobro dokumentiran i dogodio se godine 1995. Gđa dr. Gloria Polo je žena iz
Kolumbije, zubarica, koja je kod jedne nesreće „umrla“, to jest bila je tako teško ranjena da je nekoliko dana ležala u „komi“ i još je jedino po medicinskim bolničkim aparatima održavana na životu. Da se isključilo te aparate, ona bi odmah umrla. Liječnici koji su je liječili posve su se predali i
htjeli su već isključiti aparate. Jedino njezina sestra, koja je također liječnica, zahtijevala je da aparati još i dalje rade. Ona je za vrijeme svoje kome bila na drugoj strani stvarnosti, u Onostranosti, i smjela se ponovno vratiti natrag da dade svjedočanstvo za one koji ne mogu vjerovati. Ona nam je dakle odatle donijela važnu Poruku. Ali pročitajte radije sami tu poruku na slijedećim stranicama i izravno iz njezinih usta… Gđa Gloria mogla je u ovom sadašnjem vremenu, - u jednom mističnom doživljaju, - koji ona vrlo jasno opisuje, baciti jedan pogled u svoju „Knjigu života“.
I taj doživljaj ju je tako potresao da je ona po ovlaštenju GOSPODINA postala glasnikom u „PUSTINJI VJERE“ našeg modernog vremena. Pri
tome je bît njezine Poruke i njezinog doživljaja ništa drugo do pogled na beskrajnu BOŽJU ljubav prema nama ljudima i na NJEGOVO veliko milosrđe. Ona pri tome govori o istoj temi kao naš sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici „DEUS CARITAS EST“ (BOG JE LJUBAV).
BOG nam uvijek iznova daje dokaze, ali mi usprkos tome niječemo NJEGOVO postojanje.
SVJEDOČANSTVO
GOSPOĐE DR. GLORIE POLO
Nesreća s udarcem munje Dobro jutro, hvaljen Bog, draga braćo i sestre!
Veoma se osjećam lijepo i radujem se, da smijem ovdje biti i s vama podijeliti ovaj veliki dar, što mi ga je BOG udijelio. Ono što ću vam iznijeti, zbilo se 5. svibnja 1995. kod Nacionalnog sveučilišta u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, oko 16,30 sati. Ja sam zubarica. Ja i moj 23-godišnji nećak, koji je također po zanimanju zubar, upravo smo radili na našoj dizertaciji. Tog dana, a bio je to kišovit petak, išli smo zajedno s mojim suprugom u smjeru Fakulteta za zubne bolesti, da uzmemo nekoliko
knjiga, koje su nam trebale. Moj nećak i ja išli smo zajedno pod malenim
kišobranom. Moj suprug je imao nepropusni mantel i išao je izravno duž zida Glavne biblioteke da bi se zaštitio od kiše. Dok smo nas dvoje uvijek prelazili s jedne strane na drugu da bismo izbjegli ustajalu vodu – i tako smo se približavali, a da toga nismo ni zapazili, jednom drvoredu stabala i kada smo skočili preko jedne veće lokve, pogodila nas je munja iz
visine, koja je bila tako jaka da smo mi pougljenili. Moj nećak je na mjestu bio mrtav. Munja ga je udarila odostraga i spalila njegovu nutrinu. Izvana je on ostao netaknut. Makar je bio tako mlad, on je bio čovjek posve predan BOGU. Posebno je štovao Dijete-ISUSA. Nosio je NJEGOVU medalju u jednom kvarcnom kristalu oko vrata. Stručnjaci za sudsku medicinu su rekli da je baš kvarc privukao munju. Munja je izravno prodrla u njegovo srce. Odmah je srce prestalo kucati. Spaljeni su svi njegovi nutarnji organi i tada je jaka struja munje napustila njegovo tijelo preko njegovih nogu. Pokušaji ponovnog oživljavanja su bili uzaludni. Ali posve izvana nije imao nikakvih opekotina. Što se mene tiče, munja je ušla preko moje ruke i spalila je čitavo moje tijelo, iznutra i izvana, na strašan način. Ovo moje obnovljeno tijelo, koje vi sada i ovdje vidite, ja mogu zahvaliti jedino Božjem milosrđu – ono je očitovanje milosrđa ovog našeg dobrog BOGA koji nadasve ljubi. Moje čitavo meso je bilo po tom snažnom udaru munje pougljenjeno, moje grudi su nestale, nadasve na lijevoj strani, gdje je ranije bila moja sisa, imala sam jednu veliku rupu. Na meni više nije bilo nikakvog mesa, također moja rebra, moj trbuh, moj donji dio tijela kao i moje noge
i moja jetra posve su se pretvorili u ugljen. Munja je napustila moje tijelo preko moje desne noge. Moji bubrezi su pretrpjeli teške opekotine, isto tako pluća i jedan moj jajnik. Ja sam upotrebljavala spiralu kao sredstvo protiv
začeća, ona je bila od bakra, a bakar je dobar električni vodič. Stoga su također i moji jajnici tako teško opaljeni. Bili su tako maleni kao dva zrna grožđa. Pretrpjela sam prestanak kucanja srca i praktično sam bila bez života. Moje tijelo je drhtalo i treslo se zbog električnog šoka, što ga je munja proizvela. Čak i mokro tlo je još bilo pod električnim naponom. Zbog toga mi u prvi čas nitko nije mogao pomoći jer kroz duže vrijeme nije bilo moguće mene dotaknuti. Čudesa koja je Gospodin na meni izveo
I upravo te teške ozljede i opekotine, kao i prestanak rada srca, što sam pretrpjela, i zbog njihova trajanja, - u prvim časovima zbog električnog naboja mojega tijela i zbog vlažnog tla oko mene nitko me nije mogao dodirnuti, - to je bilo veoma pogibeljno za život koji je bio položen na izvanredan način u veliku dobrotu, beskrajno milosrđe našega GOSPODINA I BOGA, koji je sve nas unio u SVOJE Srce i svakoga od nas uvijek iznova poziva da MU se vratimo. Po trima pojedinačnim činjenicama, za koje svjedoči moje tijelo, želim vam pokazati ta BOŽJA čudesa. Tu je prestanak rada srca, što nehotično vodi k nedostatnom hranjenju mozga s važnim kisikom i što ima za posljedicu trajno oštećenje mozga. (Liječnički komentari uz prestanak rada srca:
„Samo ako se odmah poduzmu mjere oživljavanja
može se spasiti život koji već nakon tri minute
prestanka rada srca i stoga pomanjkanja kisika nanosi
nepopravljive štete mozgu…“ ili „Jer pacijenti s
akutnim prestankom rada srca imaju veoma male
šanse da prežive i da ostanu bez većih duhovnih
oštećenja…“).
Ipak, makar da sam mogla biti priključena na aparat za srce-pluća nakon predugog trajanja prestanka rada srca, poslije dugog ostanka u komi
nisam dobila nikakvih oštećenja na mozgu, kako vi sami, koji me pred sobom vidite, možete ustanoviti. Mnogi liječnici u Bogoti su govorili mojoj sestri koja je također bila liječnica, kako je beznadno i besmisleno držati me priključenu na aparat za srce pluća i time su je htjeli nagovoriti da treba prekinuti s tim mjerama spašavanja života. Ali usprkos svim tim
dobronamjernim savjetima moja sestra je svojom upornošću i svojim utjecajem u toj bolnici uspjela da moje tijelo i dalje ostane povezano s aparatom. Dakle, kakvo divno čudo, koje nema nikakvog medicinskog tumačenja. Na isti način se dogodilo čudo kako su moji bubrezi i pluća ponovno počeli raditi. Liječnici nisu primijenili dijalizu na meni, jer su držali da moji bubrezi ne mogu raditi. Oni su mislili da za mene nije više važno ulogu bubrega umjetno zamijeniti, jer nisam imala nikakve šanse da preživim. Ali usprkos njihovom medicinskom mišljenju moji pougljenili
bubrezi ponovno su počeli raditi. Jednako tako treba procijeniti kao veliko čudo ponovni rast moje kože. Moje čitavo tijelo je bilo, nakon što su s mene skinuli i ostrugali spaljenu kožu, jedna jedina otvorena rana. Živo meso se moglo vidjeti. Bolovi su bili neopisivi. Gorjelo je kao kada se u vatri prži. Gorjelo je izvana, gorjelo je iznutra, pri svakom disaju. Sve me je boljelo, jedino od nogu prema gore nisam imala nikakvog osjećaja. Kada su oni čistili moje otvorene rane, nisam osjećala na svojim nogama uopće ništa, dok je čišćenje na drugim dijelovima tijela uzrokovalo neopisive boli. Moje
noge su sličile dvama pougljenjenima komadima drva. One su bile posve crne. I nakon jednog mjeseca došli su mi liječnici i rekli:
„Gle, draga Gloria, čudo koje je BOG na vama
učinio, tako je veliko i nevjerojatno. To je
jednostavno predivno da je već gotovo čitava koža
ponovno narasla. Doista ona je još tanka kožica, koja
je ovdje i ondje narasla, i još ima mnogo otvorenih
mjesta između. Ali ta mjesta, gdje je narasla tanka
kožica, bude nam nadu da će se ponovno čitavo
tijelo prevući zaštitnom kožom. Ali brigu nam zadaju
Vaše noge. Mi tu ne možemo više ništa učiniti.
Moramo nažalost otkinuti Vaše noge.“
Ja sam se ranije veoma bavila športom (Aerobic- Fan). I kada su mi sada rekli da mi moraju odrezati noge, ja sam jedino i samo mislila: Ja moram što je moguće prije pobjeći iz ove bolnice. Ja moram otići odavde, moram to učiniti, da spasim svoje noge. Izišli su dakle liječnici iz sobe i ja sam se digla iz svojeg bolesničkog kreveta da odatle pobjegnem. Ali već
kod prvog koraka moje noge nisu izdržale i ja sam pala na trbuh kao žaba koja prvi put skače i trbuhom na zemlju pada. Oni su me dakle morali dignuti s tla i odnijeli su me s 5. kata na 7. kat bolnice. I znate li koga sam
tamo srela? Srela sam jednu ženu kojoj su već odrezali noge ispod koljena. I sada je ona čekala da njezine noge još više – dakle ispod kuka - odrežu. I kada sam tako vidjela tu ženu, pomislila sam na to koliko bi novca ovoga svijeta trebalo da se kupi nove noge. Čitavo zlato svijeta ne može nabaviti nove noge. Kakvo čudo su noge. Kada su mi htjeli odrezati noge,
zahvatila me je neopisiva tuga, i prvi put mi je došla na pamet misao da nikada nisam zahvalila GOSPODINU za čudo svojih nogu. Posve suprotno
ja sam svoje noge i čitavo svoje tijelo mučila da bih se oslobodila svoje debljine i dobivanja na kilogramima. Gladovala sam kao nepametna, trošila novac punim rukama na dijete i ostale kure, samo da bih izgledala vitka i da imam vitke noge. To me je koštalo ne samo jedan imutak, nego sam više imutaka na to potrošila. I sada najednom vidim svoje noge bez mišića, vrlo tanke, posve crne, na svim stranama posute rupama. I sada zahvaljujem GOSPODINU BOGU na tim iznakaženim nogama. One su najednom za mene postale tako vrijedne. Nije mi bio važan njihov izgled, nego njihova uloga. Bilo mi je važno jedino da ih imam. I na tom sam zahvalila GOSPODINU. I rekla sam dragom BOGU:
„GOSPODINE, zahvaljujem TI za ovu drugu
šansu, koju SI mi dao! Hvala, velika hvala na toj
šansi, koju stvarno nisam zaslužila. Ali, dragi BOŽE;
molim TE iz dubine srca, za jednu uslugu, posve
malenu uslugu. Ostavi mi barem ove moje
iznakažene noge! Ostavi mi ih da se mogu barem na
pol micati, da se mogu barem na pola uspraviti. Pusti
mi ih, molim, pusti mi ih barem tako, kako su sada.
Bit ću TI zauvijek zahvalna.“
I najednom počinjem osjećati svoje noge. Bilo je to u petak. I od petka do ponedjeljka ova moja crna vretena, koja su bila bez života, koja su izgledala kao čaša tamne limunade sa zračnim mjehurima, polako su postajala crvenkasta i svijetla. Izravno sam osjetila kako sve više krvotok uzima moje pougljenile noge. Uvijek sve više osjećam svoje vlastite noge.
I kada su u ponedjeljak liječnici došli uz moj bolesnički krevet u vizitu da obave zadnje ispitivanje prije moje amputacije, začudili su se kada sam ustala s kreveta i stavila se na svoje vlastite noge, koje su me također držale. Ja dakle nisam pala natrag. Pregledali su me, uvijek su ponovno dirali moje noge i nisu mogli vjerovati i nisu imali povjerenja u svoje
vlastite oči. I pokazala sam im pokrete koje sam mogla učiniti nogama. Imala sam doista neopisive boli u svojim nogama. Ali vjerujem, ja još nisam nikada bila toliko sretna, usprkos tako velikim bolima, koje sam u
nogama osjećala, kao tog časa. Moje noge su se vratile natrag mojem tijelu. I sve to na način koji se medicinski ne može protumačiti i nad čime su se liječnici jednostavno mogli čuditi.
Šef odjela na 7. katu bolnice reče mi: „Znajte,
Gloria, da u 38 godina liječničkog služenja još
nikada nisam vidio ni doživio tako veliko čudo kao
Vaših nogu.“
I pogledajte sada, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, ovdje su moje ponovno uspostavljene noge. Ne iz preuzetnosti i taštine, nego jedino da dadem BOGU čast, ponosno se šećem ovdje pred vama gore-dolje i pokazujem vam svoje noge da vam dokažem veličinu djela GOSPODNJIH, našega živoga BOGA, NJEGOVE beskrajne LJUBAVI prema nama i NJEGOVE SVEMOĆI. (Komentar: Gloria na govornici ide amo tamo i slušatelji plješću na pogled tog BOŽJEG čuda). Jedno drugo veliko čudo koje mi je GOSPODIN učinio je slijedeće. Ja više nisam imala grudi.
Zamislite samo, ja sam bila ohola, ponosita žena. Moje geslo je bilo:
„Žena mora pokazati i iskoristiti svoju draž, koju je od prirode dobila na dar.“
I rekla sam sebi da je najljepše što imam, moje
grudi, moje noge i uopće moj lik, moje žensko tijelo,
i ja ću ih staviti na divljenje. Ja sam pokazivala svoje
ženske draži uvijek i vrlo izazovno. Naglašavala sam
obline svojega lika i pokretala sam upadno svojim
bokovima. I na taj način bih pobuńivala uvijek veliku
pažnju. Nosila sam uvijek odjeću s velikim
dekolteom, da naglasim i pokažem svoje lijepe grudi.
I mnogo sam držala do svojih lijepih nogu.
I pogledajte, moje drage sestre i braćo u
GOSPODINU, upravo svi ti ljubimci moje taštine
najviše su izgorjeli. Upravo sve to je pougljenilo i
bilo je neizgledno.
Sada, dalje s ovim čudesnim djelom BOŽJIM koje je ON na meni učinio. Išla sam k jednom liječniku, koji me je redovito pratio u mojim športskim
aktivnostima i rezultatima. Predstavite liječnika koji je uvijek navikao vidjeti samosvjesnu ženu koja mnogo polaže na svoje tijelo, koja je gladovala zbog svoga tijela poput bezumnice, gutala lijekove i droge radi svog izgleda, - taj moj liječnik za moju športsku aktivnost vidio je moje tijelo najednom pola spaljeno i iznakaženo. Nije htio vjerovati svojim očima.
Učinio je sve moguće pretrage s CTR i s najmodernijim, nuklearnim medicinskim aparatima.
I na to mi je rekao:
„Znajte, gđo Gloria, s tim malim komadićem jetre,
koji vam je ostao, moći ćete preživjeti. Ali vaši
jajnici, draga gospodńo, jednostavno su posve
smežurani, pougljenili i osušeni poput grane osušene
loze. Stoga nećete vi nikada više moći u svojem životu
dobiti dijete.“
I ja sam u sebi pomislila: Hvala mojem BOGU da mi je na taj način otklonio svaku brigu oko planiranja obitelji. Ja sam na prirodan način neplodna.
BOŽE, zahvaljujem TI za to, SLAVA TI, BOŽE za to. Ja sam bila sretna zbog toga, jer sam tako imala barem jednu brigu manje. Ali godinu i pol kasnije osjetila sam da tamo, gdje su bile moje grudi i gdje je sada koža samo pokrivala moja rebra, osjetila sam najednom neko micanje i svrab i koža se natezala i zaobljavala. Dobila sam bolove. Najednom su se ponovno zapažale moje dojke i narasle su mi grudi. Bilo mi je posve
neobično i neprotumačivo da ponovno imam grudi. I znajte koji je tome bio uzrok? Ustanovila sam da sam noseća. Noseća usprkos sasušenih jajnika. Tako mi je BOG ponovno darovao moje grudi. I s tim grudima sam bila u stanju dojiti svojim majčinskim mlijekom divnu, veoma zdravu djevojčicu, koju sam porodila. Ta moja najmlađa kćerka zove se Maria José
(Marija Josipa). I kao posljedica toga normalizirala se također moja menstruacija i svi moji ženski hormoni su došli u ravnotežu. I moji jajnici na redoviti način su proizvodili jajašca. I sve su to u cjelini i općenito čudesna djela BOŽJA, koja je ON učinio na meni, na mojem tijelu i za koja ja svjedočim.
Druga strana događaja
Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj. Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu. Bilo je bijelo svjetlo oko
mene, neopisivo svjetlo, koje je u meni proizvelo jednu takvu milinu, takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno ne mogu
opisati. Nema – posve jasno rečeno – nikakve zemaljske riječi, da bi se opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac. – U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo
sretna i puna radosti, ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na kraju tog tunela kao neko sunce, jedno bijelo svjetlo, kažem „bijelo“ samo da spomenem neku boju, jer su
boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja. Svjetlo je jednostavno bilo predivno.
To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam poznavala iz svijeta…
Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. „Do bijesa! Pa ja sam umrla…“ I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam:
„Oh, moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja
djeca?“ Ja sam bila jedna majka, uvijek zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za sebe. Ja sam vrlo rano jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost.
U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje djece nisam zapažala niti svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i
vidjela nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času, i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i
djeda, moje roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine, bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s
poviješću reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi „vlastiti gol“, jer sam „reinkarnaciju“ uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja
sam sama uvijek ponovno sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg pradjeda i svoju prabaku. Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih krajeva, gdje sam nekada
bila, i to sa živima i mrtvima – i to sve u jednom času. Samo je moja kćerka reagirala prestrašeno, kada sam je zagrlila. Ona je tada imala upravo devet (9) godina i moj zagrljaj je u svojem stvarnom životu na ovom
svijetu u tom času osjetila. Ona je dakle osjetila moj zagrljaj tog časa, kada su ona i moja čitava obitelj strahovali za moj život, jer je moje tijelo još ležalo u bolnici u komi. Redovito mi ne osjećamo takav zagrljaj iz onostranosti. U tom čudesnom stanju vrijeme je zastalo, tako jednostavno tako divno, bez tereta tijela, bez tijela. I promatrala sam ljude ne više
kao prije. U svojem ranijem životu gledala sam samo na to, da li je netko debeo, tanak, odvratan, tamne kože, lijepo odjeven ili ne… Po tome sam svrstavala ljude i zbog toga sam bila puna predrasuda i cinične kritike. Uvijek, kada sam govorila o drugima, ja sam kritizirala. Sada je to bilo posve drugačije. Sve je bilo bez tjelesnog vida. Sada sam ja vidjela takońer
nutrinu ljudi i kako je bilo lijepo vidjeti nutrinu ljudi, njihove misli i osjećaje, dok sam ih grlila. I dok sam sve tako uzela u ruku, kretala sam se istovremeno uvijek prema gore. I na taj način uvijek sam išla naprijed, puna mira i sreće. I što sam se više uspinjala sve više sam postajala svjesna da mi je darovano divno viđenje – i na kraju tog puta sam vidjela jedno jezero, divno jezero, opkoljeno predivnim stablima, tako lijepim, tako lijepim, da nema veće ljepote. I jednako tako bilo je tu cvijeća svih boja, jednog mirisa, koji je toliko godio – sve je bilo toliko drugačije, sve je bilo nadasve lijepo u tom divnom vrtu, na tom sjajnom mjestu –da nema riječi kojima to opisati, sve je bilo ljubav.
Postojala su dva stabla koja su nešto zatvarala. Izgledalo je da su to ulazna vrata. Sve je posve drugačije nego li mi to znamo. Pa ni boje nemaju
sličnosti s našima. Tamo je sve neizrecivo lijepo. Tog časa sam vidjela svojega nećaka, koji je bio unesrećen sa mnom, kako je ušao u taj predivni vrt. I ja sam znala, osjećala sam, da ja tamo ne smijem ući, i također još nisam mogla, - tamo ući…
Prvi povratak
Tog časa sam čula glas svoga supruga. On je jaukao, plakao slomljena srca i zvao je iz dubine duše:
„Gloria!!! Što se dogodilo! Gloria! Molim te ne
ostavljaj me samoga. Gle tvoja djeca te trebaju.
Gloria, povrati se natrag! Ne budi kukavica i ne
ostavi nas same!“
Tog časa sam ugledala sve – kao jednim pogledom – imala sam pregled svega – i vidjela sam ne samo njega, koji je tako bolno plakao. I tog časa
GOSPODIN mi je udijelio povratak. Ali ja nisam htjela natrag. Taj mir, ta radost, ta milina kojima sam tamo (?ovdje) bila ovijena, očarali su me. Ali
postepeno i sve više počela sam se kretati dolje u smjeru svojega tijela, kojega sam gledala bez života. Vidjela sam da moje beživotno tijelo leži na jednoj nosiljci na odjelu medicinskog Sveučilišta u Bogoti. Vidjela sam liječnike, kako su se trudili oko mene, i zadavali su mi s jednim aparatom elektro-šokove, da bi pokrenuli moje srce koje je mirovalo. Prije toga smo moj nećak i ja više od dva sata ležali na tlu, jer nas nisu mogli ticati zbog električnih udaraca koji su izlazili iz naših tjelesa ispunjenih strujom po udaru munje. Tek sada su se mogli brinuti za nas i tek sada je počelo nastojanje za moje ponovno oživljavanje. I pogledajte. Ja (moja duša) dolazi u moje tijelo i dodirujem s nogama moje duše ovo mjesto moje glave (gđa Gloria pri tome pokazuje mjesto svoje glave). Duša je slika našeg ljudskog tijela u njegovom obliku. – I tog časa iskočila je jedna iskra veoma snažno na mene. I tako sam se ja ponovno ugurala u svoje tijelo. Izgledalo mi je da me ono ponovno usisava u sebe. To ulaženje u tijelo uzrokovalo je beskrajne boli, jer je sa svih strana moje tijelo izbacivalo (električne) iskre. I osjećala sam se da sam gurana u nešto vrlo malo i usko. Ali to je bilo moje tijelo. Izgledalo mi je da ću ja u svojoj odrasloj veličini biti ugurana u dječju odjeću, koja je izgledala od žice. Bila je to strašna bol. I tog časa
počela sam također osjećati bolove čitavog svojeg izgorjelog tijela, to izgorjelo tijelo tako je boljelo, tako neizrecivo, palilo je strašno, sve se dimilo i isparavalo.
Čula sam liječnike kako kliču: Ona je došla k sebi!
Ona je došla k sebi! Oni su bili izvan sebe od radosti, ali moje boli su bile neopisive. Moje noge su bile sasvim crne i pretvorene u ugljen, moje čitavo tijelo je bilo jedna otvorena rana, ako je uopće još na njemu bilo mesa.
Taština
Najveća, nepodnošljiva bol bila je moja taština. To je bila druga vrsta boli u meni, to je bila bol jedne svjetske žene, emancipirane svjetske žene, neovisne, samosvjesne egzekutivne stručnjakinje, profesionistice, akademičarke, intelektualke, jedne znanstvenice, jedne žene privrednice, jednog stvorenja koje je htjelo u društvu igrati jednu ulogu. Istovremeno sam takońer bila ropkinja svojega tijela, ropkinja ljepote, mode. Dnevno sam provodila četiri sata s aerobikom, s masažama, dijetama i injekcijama, i svime što u tom smjeru možete zamisliti. Najvažnije, moj idol je bila ljepota mojega tijela. I za to sam se mnogo žrtvovala. To je bio moj život, samo jedno služenje idolu moje vanjske ljepote.
Trudila sam se govoriti da su lijepe grudi tu da ih
se pokaže. Zašto bih ih trebala skrivati? Isto sam
govorila o svojim nogama, jer sam znala da imam
veoma lijepe noge i sve u svemu jedan lijepi izgled. I
u jednom času vidjela sam sa zaprepaštenjem i
shvatila, kako sam se čitav svoj život uvijek samo za
svoje tijelo brinula. To je bilo središte mojeg života i
svega mojeg zanimanja: ljubav prema svojem tijelu. I
sada nisam više imala nikakvog tijela. Tamo gdje su
bile moje grudi, bile su izazovne rupe, posebno je na
lijevoj strani sve nestalo. Moje noge su izgledale
užasno, sada samo gole kosti, pretvorene u ugljen,
posve crne kao ispečeni kotlet. Da, sve su strane
mojega tijela, kojima sam najviše poklanjala pažnju i
gajila ih, postale ugljen i uništene.
U bolnici
Naknadno su me odnijeli u bolnicu socijalnog osiguranja. Tamo su me započeli brzo operirati i izgorjela mjesta kože strugati. Za vrijeme narkoze
napustila sam po drugi put svoje tijelo i promatrala sam što liječnici sa mnom rade i bila sam veoma zabrinuta za svoj život; posebno sam bila u tjeskobi za svoje noge. Kad se nenadano – grozno i strašno – nešto užasno dogodilo… Jer sam ja, moram vam to priznati, moje drage sestre i braćo, također i na religioznom području bila – kao inače u čitavom svojem životu – „na dijeti“. Dakle, ja sam u odnosu prema GOSPODINU BOGU bila također „katolkinja u vjeri na dijeti“. Važno je da budete toga svjesni: Ja sam bila slaba katolkinja. Moj čitav odnos prema BOGU je bio u tom da sam posjećivala nedjeljnu misu, koja je trajala samo 25 minuta. Uvijek sam tražila svete mise, na kojima je svećenik što manje govorio, jer su mi njegovi govori dosađivali. Kakvo mučenje su za mene bili svećenici
koji su dugo propovijedali! To je bio moj odnos prema BOGU – on je bio veoma oskudan i stoga su nada mnom sve svjetske struje i modne revije imale takvu prevlast. Ja sam bila prava zastava na vjetru. Što je upravo vrijedilo kao najnovije, najmodernije u racionalizmu ili slobodarstvu, k tome sam letjela s vijorećom zastavom. Nedostajala mi je zaštita molitve, nedostajala mi je vjera. Nedostajala mi je također vjera u moć milosti, u moć svete misne žrtve. I baš kada sam se dalje izgrađivala i specijalizirala za svoje zvanje, moja prevrtljivost je donijela najgore
plodove. U to vrijeme sam jednog dana čula na Sveučilištu jednog svećenika koji je govorio da „nema đavla a također ni pakla“. To je bilo upravo ono što sam htjela čuti! Odmah sam u sebi mislila: ako nema đavla ni pakla, tada ćemo svi doći u nebo. Tko tada treba biti zabrinut?
Zbog čega sam još sada veoma žalosna, što vam s velikim stidom mogu priznati jest, da je to, naime vjera u pakao, bila posljednja veza koja me je još držala u Crkvi. Bila je jednostavno ta egzistencijalna tjeskoba pred đavlom, koja je učinila da sam još ostala povezana sa zajednicom Crkve. Kada mi se dakle reklo da đavla ni pakla uopće nema, rekla sam
dakle odmah sebi: „Zašto bih se morala još truditi i boriti se za život
po pravilima „stare Crkve“? Pa dobro, i onako ćemo svi doći u nebo, te je stoga svejedno što smo mi i što mi radimo.“ Upravo to je bilo konačni razlog, zbog kojega sam se potpuno udaljila od GOSPODINA. Udaljila sam se od Crkve i počela sam joj prigovarati i nazivala sam je glupom i zastarjelom…itd. Više nisam imala nikakva straha pred grijehom i počela sam kidati svoj odnos s BOGOM. Grijeh nije ostajao samo u meni unutra, nego se taj grijeh počeo preko mene širiti na vani i druge trovati. Ja sam bila aktivna u negativnom smislu. Da, ja sam sada započela svima pričati da đavao ne postoji, da je to iznašašće svećenika - i počela sam također svojim kolegama na Sveučilištu govoriti da niti BOG ne postoji i da smo mi proizvod evolucije itd. itd. I tako sam utjecala na mnoge ljude. To je unaprijed rečeno da bolje možete razumjeti ono što slijedi. đavao stvarno postoji Sada poslušajte što se dogodilo: Dok sam se nalazila u tom strašnom stanju, kakav užasan strah! Jer sam najednom vidjela da stvarno đavli postoje; i oni su sada došli da me uzmu. Vidjela sam te đavle u njihovom užasu pred sobom. I nijedno prikazivanje koje sam do sada na zemlji vidjela, ne može ni najmanje dočarati kako užasno ti đavli izgledaju u stvarnosti. I tako vidim, kako se najednom na zidovima operacione dvorane, pojavljuju mnogi tamni likovi. Oni izgledaju kao posve normalni i obični ljudi, ali svi oni imaju taj strašan, grozan pogled. Mržnja izlazi izravno iz njihovih očiju. I najednom spoznah da im nešto dugujem. Oni su došli da me uzmu jer sam prihvatila njihovu ponudu na grijeh, i sada sam morala za to platiti cijenu, i ta cijena sam bila ja sama. Moji su naime grijesi imali posljedice. Grijesi pripadaju sotoni; to nisu njegove
besplatne ponude; njih treba platiti. Cijena smo mi sami. Ako dakle mi, tako reći, kupujemo u njegovom dućanu, mi ćemo morati platiti robu. Toga moramo biti svjesni. Mi moramo platiti svaki grijeh, mi plaćamo mirom svoje savjesti, plaćamo svojim nutarnjim mirom, plaćamo svojim zdravljem… I ako smo mi veoma vjerni posjetitelji sotonske veletrgovine i uvijek samo kod njega kupujemo, on će na kraju nas same inkasirati. I najveće zavaravanje i glavna laž, veliki trik đavla jest, što on širi priču da njega (đavla) uopće nema. I ti strašni, tamni likovi me okružuju i jasno je da
dolaze samo s jednim ciljem, da me uzmu. Vi vjerojatno ne možete zamisliti kako je to strašno, kakva je to bila užasna tjeskoba, da mi moj čitav razum, moja visoka intelektualnost, moja znanstvenost, moji akademski naslovi i moja profesionalna izgradnja u toj situaciji uopće nisu
pomogli. Oni su bili posve bez vrijednosti. Ti grijesi nas vuku u dubinu, prema dolje, prema „OCU LAŽI“. Ali ako mi svoje žalosne prijestupe i grijehe (koje moramo platiti) predamo BOGU u sakramentu pokore, tada BOG plaća cijenu. ON ju je platio svojom krvi i životom na Križu. I ON plaća ponovno svaki put kada sagriješimo. ON je za nas pretrpio paklene muke, koje smo mi zaslužili i kojima smo se zadužili kod posjednika grijeha (Sotone). Mi smo otkupljeni po ISUSU KRISTU. Mi sada imamo pravo na NJEGOVO Kraljevstvo, na NJEGOV život, jer nas je ON učinio „djecom BOŽJOM“. I sada su došli ti tamni likovi da inkasiraju svoje
vlasništvo – MENE… Sada sam ih vidjela kako izlaze iz zida i ulaze u
operacionu dvoranu. Bilo je njih veoma mnogo koji su najednom stajali naokolo. Naizvan su izgledali normalno, ali pogled svakog od njih je bio pun
mržnje, pun đavolske mržnje. I oni su bili tako bez duše, kao da su iznutra izgorjeli. Moja duša se naježila i tresla, i odmah sam razumjela, da su to
đavli. Razumjela sam da su oni ovdje zbog mene, jer sam im nešto dugovala, jer grijeh nije zabadava. To je najveća đavlova podlost i laž da čini te ljudi vjeruju da njega uopće nema. To je njegova strategija, po kojoj može sve raditi s nama, štogod hoće, taj lažac. I sada sam s užasom vidjela: O da, oni postoje i već su me počeli opkoljavati, htjeli su me
uzeti. Možete li zamisliti moj užas? Moju tjeskobu, taj teror?! Sva moja znanost, moja pamet i društveni položaj ništa mi nisu koristili. Počela sam se na tlu valjati, bacati se na svoje tijelo, jer sam htjela pobjeći u svojem tijelu, ali moje tijelo nije me više primalo; i to je bila užasna tjeskoba. Počela sam trčati i letjeti. Ne znam kako, ali sam probila zid operacione
dvorane. Htjela sam da iziđem, ali kada sam prošla kroz zid – zack - učinila sam skok u ništa. Ušla sam u nutrinu jednog od tih tunela, koji su najednom bili tu i koji su vodili prema dolje. Na početku je bilo nešto
svjetla i bila su svjetla kao pčelinje saće. I tu je zujilo kao u pčelinjaku, tako je mnogo ljudi bilo tu. Odrasli, stari, muškarci, žene i s jakim krikovima, čekinjasti i s divljom grivom škripali su zubima. I bila sam vučena uvijek sve dublje u zemlju i neprestano sam se kretala prema dolje, makar sam uvijek nastojala da odatle iziđem. Svjetla je uvijek bivalo sve manje, bilo
je sve tamnije, i tjerana sam uvijek dalje u tom tunelu dok nije postalo posve tamno. Bespomoćno sam upala u tu tamu, za koju nema nikakve usporedbe. Crna tama ove zemlje je nasuprot tome svijetlo podne. Ali tamo ta tama uzrokuje strašne boli, užas i stid, - i strašno zaudara. To je jedna živa tama; tamo nije ništa mrtvo ili nepokretno. Nakon što sam se
bespomoćno i bez obrane klizala kroz taj tunel, došla sam nenadano na jedan ravan prostor. Ovdje sam bila posve očajna, ali opsjednuta jednom željeznom voljom da odatle izađem. Bila je to ista volja kao ranije, da nešto u životu postignem, što mi sada i ovdje uopće ništa ne koristi – jer sam ja sada bila ovdje i nisam se mogla osloboditi. Od velikih ranijih
zamišljanja i snova ništa nije preostalo. Ja sam najednom postala samo posve malena, posve sićušna. I tada sam najednom vidjela kako se otvara tlo. Izgledalo je kao velika usta, kao strašno velika usta, ždrijelo. Tlo je bilo živo, treslo se!!! Osjećala sam se užasno prazna i ispod mene taj tjeskoban, strašan ponor, koji jednostavno ljudskim riječima ne mogu
uopće opisati. I najstrašnije je bilo da nisam apsolutno ništa više osjećala od BOŽJE prisutnosti i ljubavi; ovdje nije bilo ništa više, ni kapi nade. Ta
rupa je imala nešto na sebi, da me je neodoljivo vukla prema dolje. Kriknula sam kao luđak. Prestrašila sam se smrti, kada sam zapazila, da taj pad nisam mogla spriječiti, nego da sam nezaustavljivo vučena prema
dolje. Znala sam kada jednom dolje padnem, da se više ne vraćam natrag. I ja ću uvijek sve dublje i dublje padati. To je bila smrt moje duše, duhovna smrt moje duše; ja ću biti zauvijek izgubljena. Ali za vrijeme tog užasnog straha, na rubu tog ponora, osjetila sam nenadano kako me za noge drži sveti Mihovil arhanđeo. Moje tijelo je palo u tu rupu, ali ja sam zadržana, uhvaćena za noge. Bio je to čas strašne boli i strašne tjeskobe. Ali dok sam tako visjela nad ponorom, đavle je iritiralo malo svjetla, koje se još nalazilo u mojoj duši, i tada su se sve te nakaze bacile na mene. Ti strašni likovi su bili kao maske, kao pijavice, da bi u meni ugasili konačno to svjetlo. Zamislite moje gađenje i užasavanje, kada sam vidjela da sam pokrivena tim odvratnim stvorenjima. Kričala sam, kričala sam kao luda. Te stvari su palile. O moje sestre i braćo, radi se o jednoj tami koja je živa, i to je mržnja, koja tako pali, koja nas proždire, koja nas iskorištava i isisava. Nema riječi da se opiše tu strahotu.
Htjela sam samo da pročitate dio iz te knjižice koja može svakome promjeniti život... Razmislite malo o tome...
|
Kontakt: tilaponka@hotmail.com (za one koji se 
