subota, 30.06.2007.

Siromaštvo

Htjela bi napisati jedan post u vezi siromaštva i ljudi koji su završili na ulici zbog nekog razloga. Upravo sam gledala na tv-u jednu reportažu o ljudima koji su prije rata živjeli na visokoj nozi i živjeli su normalnim životom. Nakon rata, u samo par dana, izgubili su sve. Nisu imali gdje, završili su na ulici. Imali su samo jedno drugo. Živjeli su na kolodvorima, lutali po ulicama. Nisu znali kuda bi. Sada žive u Crvenom križu. Još uvijek nemaju smještaj. To traje od završetka rata. Zamislite.. od završetka.. a koja je sada godina samo?.. sada su neki ljudi čuli za njih i ponudili im smještaj na Mljetu gdje su oni imali vikendicu. Zaposlili su ih i sada oboje rade. Je da rade kao smetlari ali opet.. to je njima prijeko potreban novac. ja se sada pitam koliko ljudi u Hrvatskoj ima takvih. Je, ima i onih mladih koji neće raditi, ali ovi koji su stariji, oko 50 godina.. oni ne mogu naći posao. Meni je osobno žao tih ljudi i smjestila bi ih kod sebe ako treba, neznam, užasno mi ih je žao. Još mi je gore kad vidim cure/dečke mojih godina da se razbacuju. Muka me hvata kad vidim da se dječurlija nabacuje kruhom po ulici. Jebali ih njihovi roditelji koji su ih odgojili. Sram ih bilo. Neki nemaju ništa i gladuju a oni se razbacuju. Ma sramota. Ok ako oni imaju novaca i viška, al daj te novce iskoristi kako treba. Ja bi voljela najviše na svijetu da imam viška love da mogu podijeliti tamo gdje bih željela najviše. Životna mi je želja biti član Unicefa i sad ću postati volonter. Ah, kako sam happy :) ja kad bi imala milju kuna, ili nekih 100 000 kuna, ostavila bi 50 000 sebi i riješila bi svoje i roditeljeve zahtjeve, ostatak bi podijelila Unicefu, udruzi za zaštitu životinja, domu za dijecu Vrbina u Sisku, Župa Sveti Kvirin, Župa Sveti Lovro, Klaićeva bolnica u Zagrebu. Razlozi zašto sam to odabrala je zato što volim djecu i treba im naša zaštita što se tiče Unicefa, udruga za zaštitu životinja- ne volim kada ih muče i iskorištavaju za gluposti, dom za djecu Vrbina- tu bi donirala jer je to jedna jako dobra ustanova kojoj se divim. Oni zbrinjavaju djecu, prihvaćaju ih, hrne, oblače, školuju, praktički odgajaju ih, pretvaraju ih u mlade, zrele i savjesne osobe i svaka pohvala njima... to nije nimalo lako. Župi Sveti Kvirin bi donirala jer je to bila i ostala moja župa, znam kako se ulaže u tu župu i sigurna sam da će pametno uložiti taj novac a dio ide i u njihov Caritas u kojem sam volontirala jedan period.. Župa Sveti Lovro je župa moga grada i u nju bi uložila jer je Petrinja ratni grad i želim donirati, jednostavno želim. Klaićevoj bolnici je moj brat već donirao jednu svotu i drago mi je i ja želim donirati opet..


13:57 | Komentari (25) | Print | ^ |

petak, 22.06.2007.

Smiješak

Zamislite da ste u jednoj maloj učionici koja od početka sata miriše na pet drukčijih prejakih mirisa i opojan miris znoja nakon tjelesnog. Zamislite ispred sebe nastavnicu koja vrišti na vas, a uokolo još dvadesetero druge djece koja vrište jedno na drugo. Svaka riječ vama udara u glavu poput malja, para vam bubnjiće i učini da vas mozak boli.
Nastavnica vas pošalje van. Mislite si da će biti bolje na hodniku, gdje je mir i tišina.
Ali ne... i tu vas glava ubija. Osjećate se kao da vas netko pili napola. Tada hrpa pričljivih prvašića projuri kraj vas, pričajući svi u jedan glas onim dječjim piskutavim glasom. Vi se hvatate za glavu, začepite uši, ali galama ne nestaje. Osjećate se izgubljeno, jadno i bespomoćno.
Prilaze vam razne poznate i nepoznate osobe, ispitivaju vas besmislena pitanja, a onda se netko sjeti donijeti vam čašu vode.
Pružaju vam čašu, a onda netko ubaci Andol u tekućinu.
Čujete taj šum raspadanja tablete. Zabija vam se u glavu poput nestvarnog čavlića, a nevidljivi čekić ga sve jače i jače zakucava u vašu glavu.
Bacate čašu i bježite van iz zgrade.
Iritantni i nesnosni zvukovi automobila odjekuju u vašoj glavi poput nepodnošljive jeke. Nema izlaza. Zatočeni ste u svijetu besmislene galame poput uplašene zvijeri u kavezu.
Tada, odnekud se pojavi- on. Upire pogled u vas. Ostajete bez daha pred svom tom ljepotom. Čak vam daruje topli, blaženi osmijeh. Srce vam kuca sve brže i sve jače. Zagrijava se od ljubavi, naprosto se topi. Prestajete disati i misliti. Osjećate se lagano i krhko. Više nema nesnosne galame. Mrtva tišina i jedinstvena ljepota- to je sve što osjećate. A njegov tajanstveni osmijeh je još uvijek tu, bode vas u srce poput vatrene strijele, zagrijava vaše srce, vi gorite. Osjećate kako će vam oči popucati kao staklo od sve te ljepote. No, on ne mijenja izraz lica i još se zavodljivo smiješka dok vama kroz cijelo tijelo prolaze trnci i postaje sve hladnije. Osjećate sreću. Osjećate ljubav, ljubav koja vas ubija- polako, ali sigurno.
On vam prilazi. Vi drhtite. Polako grizete usnice, sve ste više napeti. Vaše oči blistaju.
Polako otvara usta. Čudni zvukovi njegova dubokog glasa dopiru vam do uha. Sad vam ne paraju bubnjiće niti vam zbog njih puca glava. Ne, ovo je sasvim drukčije. Čini vam se poput predivne melodije koju pjevaju sami anđeli. Ljubav struji kroz vaše tijelo, kroz svaku vašu stanicu, dok vam se i kosa ne naježi.
Opet se smiješka, a vi opet razdragani, umirete od ljubavi. Gorite poput šibice. Topite se, slamate u tisuće komadića.
On odlazi. Čeznutljivo gledate za njim. Odjednom vam je bolje. Vraća vam se životna snaga i postajete radosni. Osjećate se kao da ste ponovno rođeni.
Vraćate se u školu, u onu istu učionicu prepunu neugodnih mirisa. Sada vam se to čini poput predivnog parfema koji vas odvodi u daleku zemlju ljubavi. Nema više vriska i galame. I vi počinjete vrištati, osjećate se slobodno. Zabavno vam je, čak se i smijete.
Nije se ništa bitno dogodilo, ali vi ste se potpuno promijenili. Dobili ste snagu za krenuti dalje.
I to samo zbog njegovog smiješka.
Image Hosted by ImageShack.us
zamislite njegov osmjeh..


12:55 | Komentari (20) | Print | ^ |

četvrtak, 07.06.2007.

Živim u sjenci sjenke tvoje

Zivim u sjenci sjenke tvoje...i znam da to znas, sminkam stvarnost tvojom bojom, jer drugacije ne umijem!

Sve je lazno, ovaj svijet je lazan...Ne zelim pred laznim svijetom lazno da se smijem...ali to nije osmijeh, to je grc, ljudi su slijepi!

Lijepi dani, nasmijani nekad bili za tebe, za mene, a sad sve same skice, neke druge ulice i srce skitnice zgazeno nehotice...Znam da znas!!!

NESTAJES...jer u svim snovima ti vratim sve te prazne rijeci praznim danima, jer kraj tebe nisam vise...Prica odavno nije fer ljepotica i zvijer, suvise razno sve je ovo prazno, prazno, zarazno i neprolazno...Svakog dana, sata, minute vracam se nasoj prici ZAR MISLIS DA SE STVARNO PONOSIM TIME????

Plasim se da priznam da jos postojis, rane bole...i da mi falis...fali mi dodir, osmjeh, rijec...fali mi lice i nase glupe sitnice...

Dosta KRIVICE, ptice selice su odavno otisle na jug!Otisla sam i ja iz grada, nisam mogla vise...i svi ovi novi pogledi me plase PROKLETI SRETNI ZAGRLJENI LJUDI TE ULOGE SU BILE NASE, samo moje i tvoje, A GDJE SMO SADA, pogledaj u mene, NEMA ME, obecala sam ti da cu otici i otisla sam...postoje samo uspomene nase i poneki trag nemoguce ljubavi...KOLIKO DAJES TOLIKO I DOBIJAS...

U nasem gradu sada postoji jedan zivot gdje PRESTAJEM JA, GDJE POCINJES TI, JEDNA LJUBAV GDJE BILI SMO MI, GDJE SADA SU DRUGI...

JEDNA LJUBAV-MI...i reci mi sta je to ponos, sta je to sram???

Ne, nikada za to s tobom nisam znala pa ne zelim ni sad!!!Sve nase suze saprala je kisa, na kraju nisam sigurna ni da li si plakao, nit da li si dno dotakao, a takav kakav jesi, takva kakva jesam slagali smo sami sebe...nismo imali snage za borbu protiv onih koji su krojili nase zivote...kao da smo djeca bez prava glasa...otisla sam, a ti si se vratio starim stazama svom vjenom picu i ludim provodima...

Znam mene ni svi peroni ovog svijeta nece nikad nimalo promjeniti I DALJE ISTI BLEJER IZA BLOKA I UVIJEK MAJSTORSKOG OKA NIKAD IZVAN SVOGA TOKA I DALJE ROKA NA PUTU DOKA SVOJE SRECE...

I dan je taj sto me vara, plavetnilo neba misli mi skrece, a onda padne noc..prokleto dugi sati...Ali znam sve je nista, slomit cu kazaljke vrijeme ce stati, kosmos ce cekati...samo...trazim te, sanjam te pijanim ocima u nocima, u tuđim licima u stanovnicima nekih drugih svjetova-GDJE JE NA????

Cutim jer znam da ti znas jedini moj TI KOJI ODAVNO MOJ NISI...Svaka sekunda kao godina, ali barem sad znam na cemu sam i znam da NEMA NAS...

Spremna sam da budem ponosna i nasmijana pred svima, iako te kad sam sama, i dalje oblikujem od oblaka dima...

Oprosti sto nisam imala snage da te slazem i zazelim srecu, AL STA CE TI TO OD MENE???

Sve uspomene s kaputa stresi samo budi to sto jesi, TU GDJE SI sta god da se desi budi okej i nikad ne saznaj kako boli kad NEKOG VOLIS, A NEMAS, VOLIS I LOMIS SE DA IZDRZIS!!!

Ostaje nada da ce nekad neko htjeti da shvati mene...MOJA LUTANJA, MASTANJA, SANJARENJA I ZNATI DA IH PRATI...i ko zna mozda jednom sretnes me, ali srest ces samo prolaznika slucajnog, obicnog covjeka i pogled leden...

IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKAD VOLIO VISE OD SEBE!!!

Samo se cuvaj i budi dobro...

Autorica: Travničanka


22:35 | Komentari (33) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>