Sva bogatstva svijeta varljivi su sjaj. Zemlja je početak, zemlja nam je kraj.
srijeda, 26.07.2006.
Lijepo je biti papa...
Kada danas govorite o papi, o poglavaru Katoličke crkve, imate na umu jednu staloženu, profinjenu, gotovo uzvišenu i duboko religioznu, te osjećajnu osobu, osobu koju mnogi gledaju kao na personifikaciju savjesti zapadnog svijeta. No nije uvijek bilo tako...
Rođen pod imenom Oktavijan, Ivan XII je bio papa cijeli svoj zreli (što god to značilo) život, što je zasigurno utjecalo na njegovu percepciju svijeta. Postao je papa negdje između svoje 16. i 18. godine života, što je bio rezultat žestokog lobiranja njegovog oca, Alberika II, svjetovnog vladara Rima.
U godini smo 954. Alberik II umire, a Ivan XII postaje svjetovni vladar Rima, a godinu kasnije i poglavar Kršćanske crkve (ne zaboravimo, ovo je bilo cijelo stoljeće prije velikog crkvenog rascjepa 1054. g.). Nažalost, Ivan je bio prikladniji za raskalašenu kraljevsku vlast nego za blaženu bezgrešnost. Još od samog početka svog vladanja, Ivan XII je poprilično često znao tijekom gozbi nazdraviti u slavu Sotone, što baš i nije bilo prikladno za jednog papu, ali u svijetlu njegovih drugih aktivnosti, ovo je bila tek dječja igra.
Vladavina Ivana XII obilježena je sveopćim razvratom. Ivan je volio loviti sa svojim prijateljima i spavati sa svojim prijateljicama. Ujedno je volio spavati i s prijateljima. U biti, svako toplokrvno biće u Rimu u to vrijeme bila je potencijalna seksualna meta Ivana XII. Pored toga, Ivan je poticao i druge na takvo ponašanje.
Rim je u to vrijeme bio vrlo prljavo i razvratno mjesto, a Ivan je tome dao svoj doprinos, zadovoljavajući svoj pohotu na bilo koji njemu smisliv način, uključujući orgije u Lateranskoj palači, i seks na grobnicama apostola Petra i Pavla. Navodno su ga privlačile udovice, jednako kao i djevice. Štoviše, spavao je sa svojim nećakinjama, sestrama, pa čak i vlastitom majkom.
Pored toga što je bio loš papa, Ivan XII je bio i katastrofalan političar. Izgubio je jake saveznike svojih prethodnika i uništio političku bazu svoje moći. Ubijao je političke protivnike bez previše razmišljanja.
Najznačajniji od njegovih političkih neuspjeha bilo je savezništvo s Otonom I., germanskim vladarom. Ivan je Otona I. imenovao carem Svetog rimskog carstva u veljači 962. godine, što je bio potez koji je rezultirao u ratu između Otona i talijanskog kralja Berengara II koji je bacio oko na Papinsku državu, koja je tada obuhvaćala i Rim. Međutim, iako je Oton I ispunio svoju savezničku dužnost i u svrhu zaštite Ivana XII krenuo u rat protiv talijanskog kraljevstva, Ivan XII se predomislio i počeo surađivati s Berengarom II.
Oton I. je žestoko reagirao, poslavši trupe na Ivana XII, koji je pobjegao iz Rima u Kampaniju. Oton je zatim sazvao rimske biskupe da preispitaju vladavinu Ivana XII. Nakon dužeg proučavanja Biblije i Kanonskog prava, te nakon održanih dugotrajnih sastanaka, biskupi su došli do zaključka da razvrat, incest, krađe i ubojstva baš i ne predstavljaju ponašanje prikladno za jednog papu, pa su od Ivana XII tražili da se vrati u Rim kako bi mu sudili. Ivan je odgovorio ekskomunicirajući sve biskupe koji su se usudili njega prozvati. Biskupi su ovo ignorirali i formalno su svrgnuli Ivana XII (tada još nije postojalo pravilo da papa ne može biti svrgnut). Uz potporu Otona I., na mjesto Ivana XII postavljen je Lav VIII.
Međutim, čim su neki drugi politički problemi odvratili pažnju Otona I., Ivan XII je iskoristio trenutak i uz odobrenje i veselje Rimljana, slavodobitno se sa svojom grupom istomišljenika vratio u Rim. Vjerojatno je opčinio narod svojim osebujnim životnim stilom, pod geslom "više seksa za sve"...
Oni Ivanovi protivnici koji su bili dovoljno glupi da ostanu u Rimu, su bili ili ubijeni ili mučeni pa ubijeni. Oni koji su pobjegli, poput novog pape Lava VIII, bili su ekskomunicirani. Kada se prašina napokon slegla u studenom 963. godine, Ivan XII je opet čvrsto držao uzde Rima i Kršćanske crkve.
Ni pola godine kasnije, u svibnju 964. g., Ivan je umro pod sumnjivim okolnostima. Svi se povijesni izvori slažu da je umro tijekom spolnog odnosa sa udanom ženom, ali se uzrok smrti razlikuje od izvora do izvora. Tri dominantne tvrdnje su:
- da ga je ubio ljuti razljućeni suprug žene s kojom je Ivan imao spolni odnos;
- da je umro od srčanog udara, što je malo vjerojatno, obzirom da je tada Ivan XII bio u svojim srednjim 20-im godinama (neki su kasnije ovu tvrdnju pokušali progurati kao primjer Božje kazne);
- da ga je ubio Sotona tijekom spolnog odnosa, što je malo vjerojatno, jer uistinu nema razloga zbog čega bi Sotona htio ubiti Ivana XII, koji je, ne zaboravimo, dizao čašu u zdravlje Sotoni, a i živio na Sotoni vrlo privlačan način;
Međutim, sve ove teorije, osobito one o Božjoj kazni i ljutom suprugu imaju jednu veliku manu: Ivan XII je tijekom cijelog desetljeća prije smrti spavao sa svime što se micalo u Rimu, bez nekakvih posebnih posljedica. A zar nije zanimljiva slučajnost da je umro baš ubrzo nakon što se vratio na vlast?
Ova "slučajnost" je tim značajnija, kad se ima na umu da je već u srpnju 964. godine, Oton I ponovno postavio Lava VIII za papu, nakon što je smijenio privremenog papu Benedikta V kojeg su postavili Ivanovi istomišljenici.
Uslijed cijele ove zbrke, crkveni su povjesničari pokušali prikriti činjenicu da je Ivan XII zakonito ekskomunicirao Lava VIII krajem 963. godine, a nepotrebno je i naglasiti da ekskomunicirana osoba ne može postati papa. Izgleda, međutim, da nitko od ovog nije htio praviti pitanje obzirom da je papa Lav VIII, koji je i sam 965. godine umro tijekom spolnog odnosa, bio "bolji" papa od Ivana XII. Bolji u smislu da nije spavao sa svojim prijateljima, sestrama, pa čak ni vlastitom majkom.
Imajući ovo sve na umu, činjenica da je Lav VIII postao papa iako to crkveni zakoni nisu dopuštali, čini se uistinu - pravom sitnicom.
Eh, ti pravnici ... uvijek kompliciraju...
petak, 14.07.2006.
Cijena mirne savjesti
Vrijeme je zadnjih ispitnih rokova prije godišnjih odmora. Mukotrpno ste učili da sve stignete na vrijeme. Strepite, jer znate da ako sada ne položite taj ispit, nećete stići preostale ispite položiti na jesen. Počinje ispit, sjedi vas dvoje ispred profesora. Vučete pitanja. Vi dobivate pitanje na koje znate odgovor. Sretni ste. Ali kolega pored vas dobiva pitanje iz dijela gradiva u pogledu kojeg je taj isti profesor rekao da nije dio ispitne građe. Vaš kolega to kaže profesoru, koji je zaboravio što ja najavio kao ispitnu građu. Nastaje sukob, profesor optužuje vašeg kolegu da laže. Kolega vas gleda s iščekivanjem u očima. Vi ste u dilemi – reći istinu i riskirati da se sukob proširi i na vas, da možda padnete ispit i da vam svi planovi za jesen padnu u vodu ili ... okrenuti glavu na drugu stranu i šutjeti?
Izabrali ste ovo drugo. Vaš razum je odlučio da nema smisla svađati se s profesorom, ionako on zbog svoje taštine neće ustuknuti i promijeniti mišljenje. A tako vam je važno položiti taj ispit, sad kad u ruci držite to pitanje na koje znate odgovor... To obrazloženje vam smiruje savjest, dok gledate kako vaš kolega ponižen napušta kabinet... Je, neugodno vam je, ali vas savjest ne peče...
Položili ste ispit. Sretni ste. Vraćate se kući po velikoj vrućini. Ulazite u tramvaj, onu novi, klimatizirani, i s velikom radošću sjedate na stolicu u hladu. Raj.
Na slijedećoj stanici u tramvaj ulazi jedan starac. Teško hoda, gleda gdje će sjesti. Sve stolice su zauzete, uglavnom sjede mladi ljudi, poput vas. Starac vas pogleda s nadom u očima. Okrećete glavu i gledate kroz prozor. Zašto biste baš vi ustupili mjesto starcu kada ima toliko mladih, još mlađih od vas, koji sjede ispred, iza? Savjest vam je mirna.
Vožnja je gotova, silazite s tramvaja i na početku vaše ulice vidite vašeg vršnjaka kako se sav tmuran vuče ulicom. Nekad ste bili u dosta dobrim odnosima, ali bio je uvijek čudniji od drugih, tih, povučen. Kada ste upoznali novo društvo u školi, počeli ste ga izbjegavati. Niste ga baš voljeli, ne volite se družiti s čudacima da i vas takvim ne počne društvo smatrati. Čuli ste da se u zadnje vrijeme, otkad mu je majka umrla, počeo opijati, možda čak i drogirati. U prolazu vam on kimne glavom, gledajući vas očima željnim topline. Vi mu kimnete glavom, ali prođete pokraj njega, prislonili ste mobitel na uho, da izgleda kao da s nekim razgovarate. Uh, dobro je prošlo, uistinu nemate vremena i volje trošiti vrijeme na takve ... čudake? Propalitete? Svejedno. Savjest vam je mirna.
Prilazite kući u kojoj živite. Kroz otvoreni prozor vaših susjeda čujete galamu, čujete vašeg susjeda kako viče, njegovu ženu kako plače. On nju već godinama zlostavlja, to zna cijelo susjedstvo. Susjedova žena izjuri iz kuće, projuri pokraj vas, sva u suzama. U trenutku prolaza vam uputi pogled željan pomoći. Vaš uzvratni pogled je hladan i neodlučan. Okrećete glavu na drugi stranu, ljuti na sebe. Ta žena vas je čuvala dok ste bili dijete, vaš je najbliži obiteljski prijatelj. Ali vam je savjest umirena spoznajom da ako policija nije bila u stanju smiriti susjeda, onda to sigurno ne možete niti vi...
Ulazite u svoj stan, jedva čekajući da svojim roditeljima kažete vijest da ste položili ispit. Ali ...Tišina ispunjava stan, pronalazite vaše roditelje kako leže na podu i jedva daju znakove života. Monoksid! Znali ste da je bojler neispravan, niste ga trebali koristiti, ipak je ljeto. Ali ste mislili da ipak nije tako ozbiljan kvar... Da bi vaši roditelji imali šansu da prežive, morate ih brzo izvući iz stana, pazeći pritom da se sami ne otrujete... Izjurite na ulicu, izbezumljeni, ne možete misliti, niti formirati suvisle rečenice... U panici se, plačnim glasom, obraćate prolaznicima... Vaše oči, vapeći, nadajući se pomoći, gledaju kako se na drugu stranu okreću glave prolaznika. Svi oni imaju svoj razlog zbog kojeg vam ne pomažu.
I imaju mirnu savjest.
Jer ne zaslužujete da vam se pomogne.
petak, 07.07.2006.
Želite pravo glasa? Zaslužite ga!
Zanimljiva pojava, ta demokracija. Tisuće, milioni ljudi na izborima daju društvu na znanje svoju volju u pogledu upravljanja zemljom – zemljom kojom vlada onaj tko uživa potporu većine stanovništva.
Svi ti ljudi su politički osviješteni, svjesni povijesti, u dodiru sa sadašnjošću, željni budućnosti. Odluku kome će dati glas donose nakon temeljitog promišljanja, posve predani odgovornosti prema cijelom društvu.
Je li uistinu tako?
Nekoliko informacija iz SAD-a, te "najsvjetlije" demokracije svijeta:
Prema nedavnom istraživanju na referentnom uzorku sastavljenom od američkih mlađih punoljetnika iz svih saveznih država:
- 30% ne zna gdje je Irak,
- 35% ne zna gdje je Kanada,
- 40% nije sigurno je li Chicago grad ili država.
Svi ti ljudi imaju pravo glasa.
Kada bi se slično istraživanje provelo u Hrvatskoj, rezultati ne bi bili znatno bolji, iako je hrvatski obrazovni sustav, tako barem kažu, bolji od onog u SAD-u. Nedavno provedena anketa među srednjoškolcima pokazala je da velik broj njih ne zna točno razliku između značajnih datuma novije hrvatske povijesti: 15.01., 30.05., 25.06., 05.08., 08. 10.
Na sreću, ipak svi hrvatski srednjoškolci znaju da je Hrvatska "nedavno" bila u ratu. Utješno.
Zanimljivo, upravo mnogi od tih mladih ljudi ponose se svojim "domoljubljem", mržnjom prema sudu u Haagu, ljubavlju prema Thompsonu i ustaškoj ikonografiji. Oh, zrelosti!
Ne zaboravimo i one, koje ništa od toga ne zanima. Zanimljivo im je raspravljati o modi i drugim materijalnim glupostima – politika im je dosadna. Ili, politika im se gadi, jer su se, kao, u njoj razočarali. Oh, anarhisti, svugdje se uvučete...
Ako je takvo znanje naših mladih generacija, koje su izložene informacijama sa svih strana, ne moramo niti istraživati koja je razina znanja njihovih roditelja, djedova. Presumirajmo to.
A svi ti ljudi, mladi ili stari, ili već imaju ili će uskoro imati pravo glasa.
Vi, koji ste se možda našli među prozvanom populacijom, iznijet ćete u svoju obranu niz veleumnih argumenata, počevši od toga da ste dovoljno mudri da samostalno odlučujete o tome kome dati svoj glas. Ako ste nešto iskreniji, reći ćete da vas politika ne zanima, da ste prezauzeti time se baviti, ili ste možda ... razočarani? Oh, joj. Štogod.
Iznosim slijedeću tvrdnju: Dva najvažnija uzroka loše demokratske vlasti su:
- mogućnost da svi budu birani
- mogućnost da svi biraju
Ti principi počivaju na utopijskom shvaćanju da su svi ljudi s političkog (ne životnog) aspekta jednako vrijedni.
Nisu.
Vratimo se uvodno naznačenim idealnim (nazvat ću ih "savjesnim") biračima u demokraciji.
Savjestan birač bi prije svega trebao biti dobro upoznat s poviješću svog naroda, kako bi imao mogućnost s povijesnog aspekta ocijeniti kroz što je narod prolazio kroz prethodna stoljeća.
Ustašofili, tu vi ispadate, zajedno s onom nezainteresiranom masom koja ne podnosi pomisao na povijest.
Savjestan birač treba biti upoznat s aktualnim događajima i smjerovima razvoja u zemlji i svijetu, kako bi mogao ocijeniti gdje narod je, ali i gdje ide.
Anti-globalisti i ljevičari-revolucionari, i vi ispadate.
Savjestan birač mora imati slobodan um. Do odluke za koju će opciju glasati, savjestan birač mora doći temeljem vlastitog razmišljanja, a ne preuzeti tu odluku od ljudi iz svoje okoline.
To podrazumijeva Vas, koji "obiteljski", plemenski ili prijateljski idete na birališta. Ispadate.
Savjestan birač zna točno kakvu prirodu vlasti želi u svojoj zemlji.
Anarhisti, i vi ste ispali – vi nikakvu vlast ne želite.
Problem je, naime, u tome što se glas osobe koja zadovoljava sve navedene kriterije jednako vrednuje kao glas osobe koja ne zadovoljava niti jedan od tih kriterija. Zato se i događa da na izborima pobjeđuju ljudi koji se kasnije pokažu kao loši vlastodršci. Naravno, i onaj koji je izabran od strane savjesnih birača može se pokazati lošim izborom, ali je vjerojatnost za takvo što znatno manja.
Na koji način osigurati da samo savjesni imaju pravo biranja – i biti birani?
Jednostavno. Potrebno je učiniti pravo glasa nečim što se mora zaslužiti.
Predlažem da se pravo glasa (i pravo biti izabran) stekne nakon polaganja posebnog strogog ispita, koji bi provodile nadležne državne službe (kvalitetne službe, ne mislim na neuke MUP-ovce). Ispit bi morao biti takav da bi ga mogla položiti samo osoba koja zadovoljava navedene kriterije. To bi bio ispit za koji bi se uistinu moralo učiti – i razumjeti ono što se uči. I najvažnije, kandidat bi morao imati zreo i neovisan um. Naravno, ispit bi se polagao na dobrovoljnoj bazi. Dakle, ako ne želite pravo glasa – ne morate ga niti imati. Glasovat će oni malobrojni koji to uistinu žele i zaslužuju.
Na taj način stvoreno biračko tijelo neće olako, tradicionalno glasati samo za jednu političku opciju (pa,pa hrvatska dijasporo i vašem vječitom glasovanju za desnicu). To biračko tijelo bit će vrlo zahtjevno, proučavati će što političari rade i adekvatno ih sankcionirati ili nagrađivati. I, svaki od birača znat će točno zašto je nekom dao glas. Ujedno, takvi birači će se upravo zbog svoje osviještenosti redovito odazivati na izbore. Izlazak na izbore od 90 i više postotaka? Zvuči dobro.
Nekad, kad je pravo glasa bilo ograničeno kriterijem imovine, rase, religije, spola, malobrojni birači nisu predstavljali presjek naroda. Ako se pravo glasa dobiva nakon položenog ispita, onda svatko ima tome pristup, a pravo glasa je toj osobi mogućnost koju može ili ne mora ostvariti.
Onima od vas, anarhistima, komunistima, populistima svake vrste, koji će, svirajući tugaljive violinske dionice, tvrditi da je taj ispit nepravedan jer njega neće moći položiti oni koji se u svom teškom životu nisu imali prilike školovati i razviti svoj um, a ipak jako žele imati utjecaja na upravljanje državom, odgovaram citatom iz Crne Guje:
Crna Guja: "Uzmimo za primjer Manchester. U njemu živi 60 000 ljudi, a biračko tijelo čine tri birača. I dobro je da je tako. Kada bismo ljudima poput Baldricka dali pravo glasa, živjeli bismo na drveću i jeli balegu."
Baldrick: "Ja večeras uistinu imam balegu za večeru."
Crna Guja: "Upravo tako."
utorak, 04.07.2006.
Bježite od anđela!
Kako zamišljate anđele? Kao slatke debeljuškaste dječake s lepršavim krilima, kojima je jedina aktivnost širenje sreće i blagostanja, te poziranje za čestitke?
Zaboravite to! Anđeli su ljuti, plamenim mačem naoružani osvetoljubivi razbijači koji u slobodno vrijeme oplođuju žene. Za neke od njih treba organizirati suđenje na sudu u Haagu!
Prve reference o anđelima nalaze se u Starom zavjetu, u Postanku. Anđeli se tu pojavljuju odjednom, bez obrazloženja tko su zapravo oni i kako su nastali. Moglo bi se reći da je njihova pojava deus ex machina (kužite foru? hahaha, baš sam zabavan...).
Anyway, ovo je prvo pojavljivanje anđela:
"Zatim reče Bog: "Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!" Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet. Tjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine (vrsta anđela – op. a.) i plameni mač koji se svjetlucao - da straže nad stazom koja vodi k stablu života."
Hm, tu nema anđela koji šire sreću i ljubav... Pazite se tog plamenog mača!
Postanak je pun anđela koji izvršavaju volju osvetoljubivog Boga. Uzmimo primjer kada nagovori sluškinju zvanu Hagara da se vrati ropstvu, zlostavljanju i prostituciji:
"Abramova žena Saraja nije mu rađala djece. A imaše ona sluškinju Egipćanku - zvala se Hagara. I reče Saraja Abramu: "Vidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece." Abram posluša riječ Sarajinu. Tako, pošto je Abram proboravio deset godina u zemlji kanaanskoj, njegova žena Saraja uzme Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju, pa je dade svome mužu Abramu za ženu. Uđe on k Hagari te ona zače. A kad je vidjela da je začela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. Tada reče Saraja Abramu: "Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!" Nato Abram odvrati Saraji: "Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!" Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe. Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji - uz vrelo što je na putu prema Šuru - pa je zapita: "Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?" "Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje", odgovori ona. Nato joj anđeo Jahvin reče: "Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!" Još joj reče anđeo Jahvin: "Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti." Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: "Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael, jer Jahve ču jad tvoj. On će biti kao divlje magare: ruka će se njegova dizati na svakoga i svačija ruka na njega; i pred licem sve mu braće on će stan sebi podići." A Jahvu koji joj govoraše nazva: "Ti si El Roi - Svevid Bog", jer - reče ona - "vidjeh Boga i nakon viđenja - još živim!" Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi - Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda. Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu što mu ga rodi Hagara nadjene ime Jišmael. Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu je Hagara rodila Jišmaela."
Dakle, anđel sretne zlostavljanu ženu, obeća joj umnožiti potomstvo, i naloži joj da se vrati njenim gospodarima koji ju zlostavljaju i spolno iskorištavaju, a sve zato da bi ona rodila čovjeka za kojeg se i prije njegovog rođenja zna da će biti neprijatelj čovječanstva. Nije baš inspirativno.
Promotrimo i ovaj primjer:
"Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji (židovski pojam anđela – op. a.) da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče: "Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina." U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi."
Otkad to anđeli imaju materijalna tijela? I otkad im je dopušteno da imaju spolne odnose s ljudima? Zar to nije nešto što bi Bog spriječio?
Zbog nekog razloga, oni koji vam prodaju kipiće slatkih malih dječaka-anđela ne vole baš spominjati ove, ali i druge citate iz Biblije...
Novozavjetni anđeli su tek nešto bolji, uključeni su u razne čudne događaje, od nelegalnih trudnoća, preko mrtvaca koji hodaju, ali i do funkcije glasnika (anđeo Gabrijel je pronio vijest o Marijinoj trudnoći). Ne zaboravimo da u Novom zavjetu anđeli pomažu Isusu, ali i zagorčavaju život Apostolima pretvarajući se da su slučajni prolaznici koji, eto slučajno, postavljaju teška trik-pitanja...
Ne zaboravimo najboljeg i najistaknutijeg među anđelima, anđela Lučonošu. Znamo ga i pod imenom Sotona, i znamo ga po zlu. A što je on napravio? Pobunio se protiv Boga upravo zbog ljudi, i na svoju stranu pridobio čak trećinu svih anđela. Hm, najbolji među anđelima odjednom u sukobu s Bogom? Hm, ovo će biti predmet zasebnog posta...
Ako malo proučite religijsku literaturu, vidjet ćete da postoji pravo mnoštvo vrsta anđela:
- Arhanđeli – elitna anđeoska vojska, izvršavaju Božje zapovijedi filantropskog tipa, poput uništavanja cijelih gradova i masovnih pokolja
- Serafimi – stoje pred Bogom na Rajskom dvoru, što god to značilo
- Kerubini – krvožedni mutanti s četiri lica, četiri ruke, četiri krila ... i ne zaboravite plameni mač!
- Dominioni – nešto poput Božjih birokrata. Odgovorni su za to što vam se vaš karmički ček izgubio u pošti...
- Moći – nadležni za ubijanje demona. Nešto kao Buffy ubojica vampira.
- Principali – paze na dobrobit nacija. Očito, Principal nadležan za Irak mora puno toga objasniti...
I konačno smo došli do njih – do anđela zaštitnika. Kako je samo nastao koncept anđela zaštitnika? Sa svim ovim zapisima o prirodi anđela, zar bi itko mislio da bi oni bili na strani ljudi, pazeći na nas?
Pored činjenice da smo svi mi nesretni jadnici koji žive u paklenim uvjetima, i da još nismo osjetili nečiju brigu o nama, niti nečiju zaštitu, postoji još jedan logistički problem. Naime, postoji više od 6 milijardi ljudi. zar svi oni imaju anđela zaštitnika? Zar postoji 6 milijardi anđela? I, da li anđele zaštitnike imaju samo Kršćani? Ili samo Židovi? A što je s ateistima?
Konačno, kada i gdje su anđeli od čudovišta s četiri lica postali slatki mali dječaci? Vjerojatno je neki nadobudni renesansni slikar odlučio unijeti malo optimizma u prikaz anđela, pa je to postalo trend. Uostalom, lakše je nacrtati dječaka nego čudovište.
Imajući sve ovo na umu, tko bi još htio da mu Nebo pošalje anđela, kao što to traže Pet Shop Boysi u svojoj pjesmi "Send me an angel"? Tražiti anđela može samo neki mazohist! Doduše, imajući na umu spolnu orijentaciju Pet shop boysa, mazohizam i homoseksualni spolni odnosi idu ruku pod ruku, htjeli mi to ili ne.
Dakle, ako vam netko kaže da želi da vas anđeo pazi, dobro promislite da li to znači da vam ta osoba želi dobro ili loše... A ako saznate da će vas posjetiti anđeo, možete biti mirni u spoznaji da ćete uskoro biti rasječeni plamenim mačem, a ako ste žena, uz to i silovani, pardon, oplođeni (ah, ta biblijska terminologija...).
S tim na umu, djeco, pođite u miru.
