ponedjeljak, 26.11.2007.

Like an angel you came, everytime when I prayed... Guardian of my dreams, watching me when I sleep...

Znam, znam, niste mi se još nadali... A šta ću vam ja, trpite me malo! =P Hmmm... Kako je kod mene? Pa eto ide, malo sporije, malo brže, malo gore malo dolje...

Ali puno se smijem ovih dana... Puno razmišljam... Da da, to ne bi bila ja da nečime ne razbijam glavu... Čini mi se da sam nešto krivo napravila ovaj vikend, nisam bila fer... I žao mi je... Osjećam se pomalo kao netko koga znam, ali nije to sad bitno...

Neke stvari se vraćaju na staro, je li to dobro ili loše ne bih znala reći... Ali malo se zalislim kad o tome razmišljam... Ne čini se fer... Ali tko sam ja da o tome sudim, ja tu ne mogu ništa...

Bila sam u Frami ovaj petak i baš mi je drago... Malo je bilo dosadno jer su bili izbori, ali je kasnije bilo kolača, isplatilo se... Meni je uvijek ta Frama bila fora, baš su mi nekako super...

Pišem. Ili bolje rečeno, pokušavam pisati. Nije da mi ide. Sve što izlazi je jednostavno bedasto, glupo. Nisam ja za to. Još kada čitam druge neke stvari. Mislim ne smatram da sam ili da moram biti na tom nivou ni približno. Ali ne znam pisati.

Čitala sam Harry Potter 7-logiju (neke knjige više puta) i još neki dan webchat ( za koji mi mama nije htjela rec *khm-khm*). Toliko detalja, toliko sitnica da jednostavno ostanem paf čitajući to. I s Eragonom je isto. Svaki detalj je bitan, sve se gleda, tako je.... impresivno. A meni kažu da sam pametna. Ja ne mogu suvisle rečenice reć, svaka završava sa... Jao meni...

A dobro. Pišem za sebe, ne za druge. Dijelove puštam da drugi čitaju. Dijelove ne. Ipak je pisanje i crtanje mjesto gdje sam ja tko jesam, bez pretvaranja. Kome se sviđa sviđa se, kome ne ne.

Muzika. Također jako velik dio mene. U pjesmama se pronalazim, u riječima pošto-poto tražim smisao koji meni odgovara. Ili jednostavno slušam, jer mi se sviđa. Slušam svašta. Tata kaže da je to besmisleno deranje. Tata ne sluša, jer tata ne voli moju muziku. Jer zaista, samo 10% od 10% mojih pjesama je deranje. a džabe ti to kad netko ne sluša niš ne vrijedi...

Voljela bih znati crtati, jer volim crtati. Voljela bih znati pisati, jer volim čitati. Voljela bih znati pjevati, da ljudi ne bježe kad me čuju. Jer ja volim pjevati jednako kao slušati. Voljela bih stvoriti svoj svijet mašte.

A šta ćeš. Neki ljudi jednostavno ne dobiju uvijek što žele. S time svi živimo. Jednom mi je netko rekao: "U životu rijetko ćeš raditi ono što voliš, a više ono što dobro radiš." Trudim se da se to poklopi. Uspjet će mi. Jednom.

Zapamtite: Kada vam se netko ruga, budite sretni. Nekima produžujete život. I sve se uvijek dobro završi jer ako nije dobro onda još nije gotovo. Ovo drugo moja mama govori.

Uvijek pozitivno. Život je samo jedan!

Just me, myself and I, believe me, nothing special...

PS opet jedan post full of unintentional rubbish...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.