just for me
04.08.2009., utorak
J...mi se! (nije naslov one knjige)
|
Radim, iako sam na ljetnim praznicima. Zapravo konačno sam se prihvatila jednog svog projekta, pa sam zadovoljna, iako ne bum vidjela more. Možda bih i mogla, ali jednostavno sam odlučila prekrižiti još jedan dodatni trošak. Ovako pokušavam povezati ugodno s korisnim, iako još uvijek nemam pojma kako će sve završiti. Nije niti važno – radim za svoj gušt. Svako malo uzmem si pauzu, odmak misli od svega, pogledam vijesti, prozujim po netu, pročitam koji blog, komentar i samo kažem – kvragu. Mahnito uzrujavanje nikamo ne vodi. Znam, a opet - više stvarno nemam riječi za sve što se tu kod nas zbiva. Mora da smo ludi narod koji slijepo vjeruje svim mjerama vlastite vlade. Jutros me uzrujao ovaj članak http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,8,4,,171799.jl ne znaš jel bi se smijao ili plakao ili rekao samo j...mi se! Kasnije sam pod drugom pauzom uzela novine, pa mi se odmah pred očima smračilo. Prvo na članak o poskupljenjima, jer sam btw. benzin još u petak navečer platila po skupljoj cijeni, dakle tko tu koga laže??? Trebala voziti maloga na bus i tko me pita hoću li ja čekati da oni usklade cijene i po obećanju vrate na staro ili natočim benzin. Možda da hodam s punim rukama do busa? Da pozovem taksi ili da se obratim nekome pri vrhu koji na to sve gleda s lažnim osmijehom kada kaže – svi moramo jednako podnijeti teret ove krize. Jednako???? Ma, da pukneš. Gledam ja one cifre od plaća koje si svako malo povise oni koji nas tako dugo i dobro muljaju. Dođe mi da udavim nekoga, ali nisam ja tako agresivna kao oni. No, nikada ne kaži nikada, ne mogu, neću, ili e znam..... džiz, za sada samo psujem ko kočijaš dok gledam vijesti. Jednostavno ne mogu odoljeti ispadima toga tipa. Bar mi je ostalo ono malo zadovoljstva da kažem što mislim. Sada čekam plaću. U minusu sam. Pozitivnom jer svako malo odem u minus za povećanu ratu kredita. Plus onaj famozni stambeni kredit kojeg sam si sama nabila misleći da bum time nešto uštedjela – zaboravi stan - možda za svoje unuke, ako sve ne ode kvragu? Za sada samo razmišljam o školovanju svoje djece i plaćanju računa. Dopunsko plaćam jer sam bolesna, iako još do sada nisam ništa od toga iskoristila, ali ne daj Bože da mi se što dogodi, pa da klince dovedem u poziciju - nema love. Moja prehrana je skuplja jer bolujem od celijaklije, plus nemam na to nikakav povrat poreza – što je u drugim zemljama regulirano - ovdje nije. Bez brige, pečem svoj kruh jer bi me kupovni došao i do 40 kn. Tjestenina od 24 do 38. Keksi, paket, nisu neki, 34 kn. Nemam izbora, tu i tamo si poželim kupiti nešto od toga. Znate ono – gledaš, a ne smiješ jesti, pa pukneš i kupiš ono što smiješ po dvostrukoj cijeni. Ponekada se pitam - zar ne bi bilo logično voditi evidenciju plaćanja dopunskog, pa ako ne iskoristiš niti jednu lipu, da ti se bar pola vrati, a ostalo stavi drugima na raspolaganje ili poboljšaj usluge istoga. Sanjam!? Još bolji primjer koji me jučer uzrujao, ne prvi puta. Postoji udruga, plaća se članarina, ali osim redovitih izvještaja, mape recepata, popisa dozvoljene hrane, proizvođača, te njihova časopisa, ne dobiješ ništa, a moraš platiti 400kn članarine. Neću. Sve podatke o prehrani, kao i popisu dozvoljene hrane možeš lijepo naći na internet stranicama – nevjerojatno – ali na njihovoj ne. Plati, pa vidi. Recimo zašto na ovoj stranici možeš naći sve http://www.celijakija-istra.hr, a na ovoj baš i ne http://celijakija.hr/index.php , iako ima zanimljiv forum, pa se ljudi mogu snaći. Vani koji god proizvod kupio, a boluješ od te bolesti, vraća ti se porez. Svi podaci su ti dostupni i besplatni. Puno toga ne štima. Nažalost sve više. U stihiji uzmi koliko možeš doći ćemo i do toga da sami sebe pojedemo. Pola toga smo prodali, još ono što je ostalo treba napuniti „nečije džepove“ – zna se čije, a o kriznom porezu (nametu) ne bum niti pisnula jer mislim da je svima sve jasno. Samo čekam da vidim koliko će mi uzeti od povrata poreza koji je već davno trebao stići, ali nije jer čekaju se dodatni nameti. Da ne spomenem koliko će mi dati, pa uzeti jer imam dvoje djece. Nikada nisam tražila nikakav dječji doplatak jer sam uvijek bila prepoštena, što danas samo znači - budala. Nikada nisam kukala, nego se snalazila honorarnim poslovima na koje sam uredno plaćala poreze – koji nisu bili mali jer je uvijek u pitanju bio autorski honorar. Eh, svašta. I onda čitaj novine, slušaj vijesti, prati zbivanja.....ma, da, pukneš. Vraćam se na gornji članak – jadnoj ženi stvarno nije lako. Čitati sve to i piti kavu. Prava uživancija. Recimo ja kada radim, onda radim i nemam vremena lutati okolo, niti piti kavu, a ponekada niti ne odem do wc-a. Radim punom parom i ne padne mi na pamet ne biti na svojem radnom mjestu. O davanju i plaćanju kvazi intelektualnih usluga da i ne pričam. Pa, ako si na nekoj poziciji, valjda imaš i te sposobnosti???? Po pitanju zapošljavanja tko kome, gdje treba neki posao, otvorimo agenciju i stvar je riješena. Ok, gdje smo? Nigdje. U zemlji gdje više stvarno nema srama, niti novaca, niti opcija za bolji život. Prestrašno. S druge strane svima je sve jasno i svi samo kažu j...mi se, nekako ćemo preživjeti. Idem raditi. Btw. Parkiranje auta pred zgradom je još jedna priča za sebe. Upravo čitam članak o četiri razloga zašto? Srećom za sada još nismo postali prva zona, ali....ne bum se veselila jer mi i dalje nitko ne garantira da ću naći parking, niti mi netko čuva auto, a sve to kao plaćam. Možeš misliti? |
- 13:33 - Ostavi samo za mene (5) - Uzmi za sebe - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
