just for me

21.07.2009., utorak

Još jednom „samo“ šest posto.....

Zanimljivi su potezi ove naše vlade. Svako malo lupe nas po plaći, a da se niti ne pitaju kako narod živi. Ajmo malo drugačije razmišljati – tko od njih tamo gore uopće razmišlja o preživljavanju. Neka se samo mjesec dana stave u poziciju nekog od nas i neka pokušaju s tom istom plaćom platiti sve režije, ratu kredita, napuniti hladnjak i imati bar jedan kuhani obrok na dan, a da ne odu u minus. Postoje standardi života koji su se vidim po sebi unatrag dvije, tri godine toliko smanjili da kupujemo samo najnužnije. Svaki trošak zapisujem, važem i brojim. Iskreno – već sam luda od toga i sve me više hvata jeza što nas još čeka do jeseni, a jesen opasno kuca na vrata.

Gledam vijesti, čitam novine i mislim si – kako više imaju obraza pokazivati se nakon svega što su za ovaj narod učinili. Raspravljaju u nedogled o dugovima i rebalansu, optužuju se međusobno, a da niti ne pomisle kako ih jedan običan građanin u svojoj dnevnoj sobi gleda s dozom odsutnosti jer mu je više puna kapa preživljavanja, kao i prepucavanja onih na vlasti. Da, birali smo ih, ne znam tko jer ja nisam zaokruživala njih niti prije, niti sada, pa se iskreno osjećam poput budale jer živim u zemlji na rubu propasti i pameti.

Slušam kako ukidaju ovo, ono, a da niti ne pomisle kako mnogi građani, nižeg sloja jer srednji već odavno ne postoji, više ne mogu podnijeti daljnji teret smanjenja plaća. I dok tako oni trabunjanju o šest posto ovdje, šest tamo uz osmijeh nedodirljivosti, bijes naroda tiho, pretiho raste. No, znaju oni, znamo i mi da smo umorni od svega i da taj naš bijes više nema snage. Nažalost stvorena je umjetna tvorevina poslušnog naroda koji nema izbora. Svima je dosta rata, neimaštine kao i samog života na rubu svijesti, kao i zdrave pameti. Intelektualci su nestali, utihnulo ih bezumlje političara, kao i onih koji imaju i koji su savršeno razradili sistem prodaj što možeš, zaduži se gdje možeš, uzmi i vladaj.

Dovoljno je dva dana za redom pratiti zbivanja u našoj miloj zemljici, pa da više ne znaš hoćeš li se smijati ili plakati. Uz sve to oni na vrhu i dalje ulaze u svoje limuzine, odlaze na more, šepure se u svojim lijepim odijelima, prepucavaju se sa šest posto više novaca u džepu od nas i nije ih briga za obične građanine ove zemlje jer njih za sada nije ništa lupilo po glavi, niti po džepu. Oni imaju – mi nemamo. Oni su stvorili te silne dugove, a mi smo ti koji ćemo ih vraćati. Vrhunac svega je kada u glavnom dnevniku vidim usporednu plaću samo jednog od njih i kada nakon toga samo spomenu krizu, dođe mi da vrištim. Ali glas naroda koji bi trebao misliti je pretih ili i dalje čvrsto stoji uz njih –a ja se samo se pitam do kada i koliko smo doista glupi, zatupljeni, a možda samo umorni jer ova kriza nije od jučer ona je jedna konstanta koja traje i traje dobrih desetak godina. Jedina je razlika da se njihovi džepovi više nemaju čime napuniti, pa je sada nastala panika. Više se nema što prodati, opljačkati, uništiti, sve je došlo do naplate.

Ne znam kako ću na jesen platiti sve režije, niti kako ću opremiti dijete za školu jer kada to sve i učinim neće mi baš puno ostati za goli život, a goli život je kada se pitate što je danas za ručak i hoću li sutra otići u minus jer dijete treba nove tenisice. Nikada nije bilo gore, a kažu bit će. Ne želim niti razmišljati, ljeto je. Trebala bih biti na moru, ali nisam, niti neću jer je to trošak previše za mene. Djeca će biti kod tate. On ipak ima veća primanja od mene, a i kuću na moru. Biti razveden, živjeti s dva penzionera i djetetom nije lako. Nemam ja, nemaju niti oni. Gledam ih i znam da im je jednako teško kao i meni. Sada ih hvata panika kako će dalje. Hvata i mene. Da nemam dodatak u obliku alimentacije i poneke pomoći od bivšega muža ne znam kako bih sa svojom plaćom uopće izašla na kraj.

Do nedavno sam imala honorarni posao koji me spašavao. Nadam se još jednom. Nije mi teško raditi. Nije mi teško niti dati sve od sebe da zaradim, ali mi je ponekada stvarno teško znati da unatoč svemu što zaradim nisam u stanju uštedjeti ništa. Nisam u stanju niti sebi priuštiti neki odmor. Niti pomoći koliko bih trebala drugima oko sebe. Djeca su realna i svjesna situacije kada se nema. Uče, rade i vrijedna su. Stariji živi sam od alimentacije i stipendije koju već nije primio nekoliko mjeseci. Kaže srezao sam sve troškove. Srezali su i drugi – odgovorim mu. Nemam neku utješnu riječ. Dam mu koliko mogu. Znam da kada si mlad želiš puno toga, kao i mnog drugi. Znam da i razmišljaš o budućnosti. Znam da nije jedini, nisam niti ja, niti moji, niti bilo tko drugi. Svi želimo nešto, a i nadamo se nečemu, dok nas život na rubu egzistencije upozorava – kao i oni na vrhu – da pravda ne postoji, nije nikada niti postojala, postoji samo goli život , vlastita borba za egzistenciju, kao i onih šest posto kojih svako malo spomeneš jer ih osjetiš kroz vlastitu prazninu džepa.

- 12:39 - Ostavi samo za mene (10) - Uzmi za sebe - #

04.07.2009., subota

Nasilje

Ne volim niti jedan oblik nasilja. Ne razumijem ucjene i ne volim kada me netko kontrolira. Dugo mi je trebalo, predugo da otkrijem i shvatim kako živim u braku gdje ništa nije kako treba. Počelo je od malih stvari, a završilo razvodom koji me doveo pred totalni kolaps. Sve je zapravo bilo dobro dok sam ignorirala činjenice, te se bavila samo kuhanjem, spremanjem i djecom. Nisam zamišljala takav brak niti sam mogla prepoznati neke naznake koje bi mi pomogle da shvatim zašto je sve tako. Sada nakon mnogo godina još uvijek živim u strahu. Strahu od neke veze, kao i strahu da nisam dovoljno financijski neovisna.

Kao mala uvijek sam bila vrlo samostalna. Ponekada su mislili da sam ja ona starija sestra jer sam uvijek bila neovisna, sigurna u sebe i znala sam što želim. Čitavo školovanje sam radila, učila, studirala i ništa mi nije bilo teško. Voljela sam sebe, svoj posao i život onakav kakav je. Mislila sam da poznajem i onoga s kim sam. Nakon sedam zaljubljenih godina sam se udala. Rodio se prvi sin, a ja sam se razboljela. Dugo mi je trebalo da opet postanem ona koja jesam. Neke sam stvari prihvatila, neke pokušala mijenjati, neke samo zaboravila. U međuvremenu je došao i drugi sin. Posvetila sam se uglavnom djeci i njemu vjerujući u ljubav, poštovanje i razumijevanje. Bilo je padova i uspona, bilo je svega i svačega – a najviše onoga čega ne bi trebalo biti – straha i nesigurnosti.

Nikada nikome nisam o ovome pričala, osim tijekom razvoda svojem psihologu, zato i ne želim ulaziti u detalje čitavog odnosa. Pamtit ću sve samo kao lijepe i ružne trenutke – kao ljubav i mržnju, kao nešto što često ide zajedno. Ipak je to sve sada iza mene, iako sam tek sada svjesna nekih stvari, onih o kojima svi uvijek šute. Koje se malo po malo, prvo sasvim neprimjetno uvlače u vezu da bi kasnije postale kobno ubitačne.
Trebalo mi je vremena da shvatim, trebalo mi je puno snage i hrabrosti da pokrenem sebe, izdržim sve i odem. Posljedice su još i danas vidljive. One ostaju, skrivene, ali tu su - strah, nesigurnost, sumnja. Pojave se, prođu, a opet živiš i vjeruješ jer se učiš biti svoj.

Nedavno sam čitala jedan članak s osnovnim točkama prepoznavanja nasilja u obitelji, podsjetio me na te neke trenutke kroz koje sam prolazila. Izdvojila bih samo neke. Možda pomogne nekome, možda ne? Potresno je da mnoge žene šute o svemu tome.
Imam dvije prijateljice, jedna je još uvijek u braku „sretnome“ – no, više se ne družimo jer joj je muž zabranio – previše sam znala o toj istoj vezi, a i vidjela tragove nasilja. Druga se razvodi već dobre četiri godine. Smije se čitavom sistemu, samoj sebi i više uopće ne doživljava to isto nasilje. Muž joj je čak završio u zatvoru zbog toga, dobio opomenu, ali još uvijek čekajući da sve završi živi s njom i djecom pod istim krovom – čisto onako, da može imati kontrolu nad njom. Djeca ga uopće ne zanimaju. Zanima ga samo njezina izdržljivost.

Sustav je takav kakav je, spor i nikakav. Ako i nazovete onaj famozni broj koji vam svi nude kada spomenete nasilje u obitelji jer misle da će time kao prvo pomoći vama griješe jer prvo pitanje glasi – Je li vas udario, imate li modrice...? Probala i ostala u šoku.
Eto, koliko smo spremni pomoći ženama i koliko znamo o nasilju, a ono, vjerujte mi, ima tisuću lica, niti jedno nije uvijek ono na koje ste spremni.

Prepoznati različite oblike ponašanja unutar obitelji kao dio nasilja nije uvijek lako, čak ni za one koji to sve trpe. A zašto? Zato jer obiteljsko nasilje nije samo fizičke prirode, iako mnoge žene koje njihov partner kontrolira i koje žive u nekom tom svom strahu, ne znaju ili ne žele priznati sebi da je tako. Neke toga nisu niti svjesne jer nisu nikada bile fizički napadnute.

Da bismo prepoznali različite oblike obiteljskog nasilja trebamo kao prvo prepoznati različite oblike kontrole. U novije vrijeme, u svijetu, postoje i liste koje mogu pomoći ženama, a navode niz tipičnih primjera. Na ženi je da ih prepozna, da reagira i da potraži pomoć. Koliko je to uspješno, ne znam. Nisam je tada imala. Sada samo čitam i gledam i ne vjerujem da je sve to moguće, a opet, jako dobro znam da je.

Emocionalna ili psihička kontrola
- naziva vas različitim pogrdnim imenima, viče na vas, spušta vam i navodi niz fobičnih tvrdnji, kritizira, ponižava, umanjuje vaš značaj kao i vaše sposobnosti bilo kao žene, partnera ili majke
- pretjerano brine o vama ili postaje ljubomoran
- otežava vam svaki susret, druženje s obitelji, ali i prijateljicama, prijateljima ili nalazi mali milijun razloga, mana koje vi niste nikada kod njih niti primijetili
- brani vam da idete kuda želite, kada želite i s kim želite
- dovodi u neugodne situacije pred prijateljima, poznanicima, općenito pred drugim ljudima

Koristi ekonomsku kontrolu
- onemogućuje pristup zajedničkom računu
- kontrolirati sve troškove, financije, te traži da mu za sve što potrošite predočite račun bez obzira tko je taj isti novac i zaradio
- brani vam odlazak na posao, ne pomaže u očuvanju posla, smije se vašem poslu, omalovažava ga, brani vam napredak ili vam brani daljnje školovanje
- limitira odlaske doktoru ili socijalnu zaštitu

Prijeti
- da će vas prijaviti nadležnim službama (policiji, sudu, centru za socijalni rad...) za nešto što uopće niste učinili
- prijeti da će nekoga ozlijediti ili kidnapirati djecu
- zaštrašuje vas raznim pogledima, akcijama ili gestama
- prijeti oružjem
- koristi bijes, ljutnju ako ne učinite ono što on želi i kako želi tada kada želi
- prijeti vam čak i seksualnom orijentacijom, izmišljanjem da ste možda nastrani ili gay, te da će to sve obznaniti svima oko vas
- prijavljuje vas....

Primjenuje nasilje
- prijeti da će ozlijediti samoga sebe
- uništava imovinu, baca stvari
- prima vas grublje za ruku, gura, stiska, steže, udara, guši, grize ili štipa, udara
- sili na odnos kada to ne želite ili vas prisiljava da radite nešto što ne želite
- brani vam da uzimate lijekove koji su vam prepisani ili uskraćuje medicinsku pomoć
- ne pušta vas da spavate, jedete ili pijete

Ovo su samo neki primjeri obiteljskog nasilja, oni klasični koje bi svaka žena trebala prepoznati, nažalost klupko razmišljanja što je, a što nije, kao i uvjeravanje tipa – to činim tebi za tvoje dobro, kao i ono jer te volim ne trebam niti nabrajati. Najteže je kada shvatite da ste postali stvar u njegovim rukama – stvar na koju samo on ima pravo. Gubeći tlo pod nogama, žena često zbog mira u kući šuti, ali s vremenom počne razmišljati o krivnji – onoj nametnutoj – gdje se i javljaju prvi simptomi straha. Vjerujući da su krive počnu gubiti povjerenje u sebe i druge. Ostaju, trpe i boje se priznati sebi ono najgore – da žive s nekim tko ih zapravo na vrlo lucidan način maltretira.


- 13:29 - Ostavi samo za mene (3) - Uzmi za sebe - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja.