just for me

08.04.2009., srijeda

ZA i PROTIV – šutnjom do znanja

Šutim, šutimo. Kažu najbolje je šutjeti jer šutnja zlata vrijedi. Možda se tijekom te svoje/naše šutnje toliko ušutimo da sve, pa i sebe pretvorimo u zlato, a onda nam više zaista ništa neće biti potrebno. Eh, bilo bi to jedno lijepo iskustvo jer se danas unatoč „masovnoj šutnji“ još uvijek čuje mrmljanje, prigovaranje, tiho nezadovoljstvo, kao i poneki jauk onih kojima je stvarno teško, a mislim da je sada već svima teško. Zato šutnjom šutimo svi, a ta „kolektivna šutnja“ počinje me sve više zabrinjavati jer ako čitate novine, slušate vijesti, automatski stvarate i neko svoje mišljenje.Tada valjda imate i potrebu nešto reći, ako ništa drugo raspravljati s drugima, požaliti se nekome, prepričati svoje iskustvo – reći nešto.
Jednom sam davno, a i nedavno, sama sebi rekla – ma, šuti, briga te, radi svoj posao, ne mogu šutjeti jer nisam takva, a i radim posao koji uključuje govor kao jedno od osnovnih sredstava rada, pa me niti teška prehlada ne može utihnuti, iako stalno ponavljam – tiho, tiše, još tiše!

Nedavno sam pročitala neki članak u Jutarnjem o raznoraznim agencijama, pa si sve mislim kako bismo mi prosvjetni radnici mogli osnovati svoju Agenciju šutnje – zamislite kako bi nam tada lijepo bilo. Znamo sve, a šutimo jer smo dovoljno bogati da možemo šutjeti. Znanje ćemo prenositi šutnjom jer nam je „glas“ tijekom svih ovih godina ponavljanja istoga postao toliko nebitan u odnosu na ono što radimo. Dakle, mi nećemo ništa raditi jer znanje koje imamo nikome ne treba, pa ga zato trebamo „jaaaaaaaako dobro čuvati“ - šutnjom. Sve ostale poslove obavljati će naša Agencija šutnje. Mi ćemo samo polaziti raznorazne seminare gdje ćemo uvježbati tu istu šutnju, pa ćemo znati još bolje šutjeti. Zapravo mislim da smo je do sada toliko usavršili, da nam ti seminari uopće neće trebati, što znači – Agencija šutnje je već zaradila na nama – što opet znači da će predviđena sredstva biti uložena u buduće generacije, kao i savršene uvjete rada – te potpunu tišinu na radnome mjestu.

Dok drugi šute, ja i dalje mislim, pišem i pričam o svemu što me dotakne jer volim slobodu mišljenja, a i volim reći što mislim. Zato sam bila tamo, zato sam i rekla što mislim o nama i onome što radimo, te kako nas društvo vidi. Ne sramim se reći što sam i tko sam, a ovo je dio onoga što sam rekla onima koji šute, ali i onima koji misle da bismo trebali šutjeti. Naš novi moto bi mogao biti – šutnjom do znanja.

Govor s prosvjeda -

Učiteljica sam. Kada to kažem, svima je sve jasno, a opet mnogima nije jer naš posao većinom vežu samo uz djecu, pa kažu - Joj, vama je super!
Zatim slijedi ono standardno pitanje, a zašto se vi žalite?
No, tu nije kraj - iza toga obično slijedi ona neugodna šutnja, pa klimanje glavom kao da im je žao jer dobro znaju gdje smo, tko smo i kako nam je, te koliko se naš posao cijeni.
Kada preživite sve te komentare slijedi onaj pogled žaljenja, ali i zanimljiva reakcija – ok, znamo, nemate veliku plaću, ali zato imate praznike. Za to ste dovoljno plaćeni.
Nitko nikada niti ne pomisli kakav je to posao, koliko snage, volje, energije, kreativnosti, znanja, upornosti, strpljenja i odgovornosti jedan učitelj, profesor, treba imati da bi taj isti posao i odradio.
Samo oni koji su uključeni u direktan rad s djecom realno znaju kako nam je, što imamo, a što nemamo.
Zato je danas teško reći – učitelj sam.
Ne znam koliko je dobro biti na margini društva koje želi – društvo znanja – a ne ulaže dovoljan napor da i stignemo tamo. Ne znam koliko je dobro ako razmišljate o preživljavanju, a s druge strane imate posao – pa se pretpostavlja da od tog istog posla možete i pristojno živjeti. Ne znam koliko je dobro boriti se za svoja prava, ako vas je društvo stavilo u poziciju sve manjeg priznavanja istoga. Ne znam koliko je dobro živjeti u tišini spoznaje onoga što je, a ništa ne reći.
Srezala sam sve troškove još puno prije ove krize. Kupujem samo najnužnije, otplaćujem ratu kredita, radim sve i svašta samo da ostanem prisebna kada gledam ili čitam vijesti. Ne gledam izloge jer si govorim kako mi više ništa ne treba niti to što vidim mogu kupiti. Ne odlazim u kino, kazalište ako nije potrebno. Učlanila sam se u gradsku knjižnicu kako više ne bih kupovala knjige. Radim. Ostalo mi nema smisla, a opet živim i pokušavam misliti pozitivno jer znam da nisam jedina i jer znam da ne mogu baš tako reći – briga me.
Postojim, radim i mislim, a taj dio mi nekako najteže pada.
Tužno je reći - nisam ništa stvorila, nemam stan, nemam vikendicu, niti službeni mobitel, niti laptop, koristim i trošim onoliko koliko imam, a puno toga uglavnom za posao kojeg radim. Nisam bogata, niti ću to ikada biti.
Radim i stvaram svaki dan, a sve ono što radim, radim zbog sebe i drugih. Dajem dio sebe, a to nije mala stvar. 26 godina u prosvjeti iscrpi, kao i želje za bolje sutra, a opet s druge strane ne bih ostala tu gdje jesam da ne vjerujem.
Vjerujem jer učim one koji tek trebaju postati veliki, što nije mala stvar, niti mala odgovornost.
Biti učitelj nije lako, to je zanimanje koje smo odabrali, zanimanje koje bi trebalo biti jedno od najljepših jer dajemo i prenosimo znanje – a kažu znanje je sve. To je bogatstvo koje nema svoju cijenu na tržištu rada.
Bogatstvo koje ostaje iza nas – zato vjerujem – jer znam, netko će negdje prepoznati ono što doista jesmo – samo učitelji.



- 20:15 - Ostavi samo za mene (8) - Uzmi za sebe - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
...samo neka moja razmišljanja u trenucima samoće, tišine i mira,a naporna dana. Poput malog podsjetnika na trenutke koje želim upamtiti, sjetiti se, a možda i zaboraviti. Dnevnik lutanja, traganja i nadanja.