vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 28.06.2022.

Daleko i blizu






Nebo nas je toga jutra primilo u sebe, i premda četrdeset godina nisam letio – već sam nekoliko minuta nakon dosizanja visine sa zanimanjem, kao vesela i lakomislena ptica gledao iz visine na grad moga života – a potom i na snijegom prekrivene planinske lance, oceane, polja, rijeke. Putovati, to znači gledati sebe sama – i doznavati, opuštati, propuštati, dijeliti. Nemati na umu ni vrijeme, ni novac, ni obzire: čeznutljivo i sanjivo poći tamo gdje je daleko, da bismo doznali koliko je blizu. Nemati uza se sat, niti izvadak bankovnog računa, niti karticu zdravstvena osiguranja – sve to ostaviti u nekoj dobro čuvanoj sobi, iza tridsetitri brave, ključa i lozinke; zaboraviti telefon u ruksaku ostavljenom na stolici pored nas; žmirkati lagano i tiho, pod svijetlim suncem svijeta i nebesa, udišući strano kao domaće i nepoznato kao poznato. Srkati gutljaj kakve kave ili vina u vruće, rano poslijepodne, bivajući u tišini plah i običan kao list, kao oblak, kao vjetar; uzimajući iz tog istog ruksaka umjesto onoga čime bismo bilježili trenutak – ono što će ga stvarati, ojačati, odebljati; dodavati onoj kavi ili vinu zalogaj kakva jutros sa stola ugrabljena kolača od doručka – što će tek u osami neke uvale ili vrevi grada po sjenom visoke lipe dobiti svoj najjači i najbolji okus. Dosizati krajnje točke kontinenata, izlazeći ususret valovima, vjetrovima i oblacima; prepuštati tijelo hladnim i snažnim vodama, valovima i šumu oceana; otresati dubok i sitan pijesak iz cipela; hodati nogu pred nogu utihnulim i već hladnim avenijama velegrada tik iza ponoći.

Putovati znači biti dijelom svijeta, makar u prvu šumu, na prvo brdo ili perivoj; lutati pod kapom nebeskom izazivajući stvari da se dese, a ne da nam kucaju na vrata; šutjeti i pjevati zajedno sa vrelinama i znojem; upoznavati i prihvaćati ljude i ljudske oči, kao nešto naše, pronađeno, otkriveno. Izgubiti sebe i svoje, da bi se pronašlo ono jedno i jedinstveno. Vraćati se i vratiti, da bi se bilo tih, ispunjen i miran; ne očekujući više ništa, ili ništa posebno – jer ništa većeg, značajnijeg i višeg od svitanja, šuma vjetra u granama obližnjeg stabla, ili pjeva ptica u sljedećem jutru - ne može nam se niti zbiti.

28.06.2022. u 16:56 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.