One eternity later... Vjerujem da nisam jedina koja ovu frazu ne može čuti bez slike čuvenog Spužva Boba u glavi. Spužve Boba? Kroatist u meni trenutno čuči, ali anglist je ipak dobio svojih pet minuta s tom velepoznatom frazom - one eternity later...
O čemu ja to uopće pričam? Eternity bi bila vječnost, je l', a upravo toliko je prošlo od mog posljednjeg posta na blog.hr-u. Čitamo li se više uopće?

Sjećam se da sam u naponu tinejdžerstva i puberteta ovdje pronalazila utjehu, kako u slovima, tako i u ljudima koji su se krili iza svojih blogova. Dijelili smo tračke iz svojih života i osjećali se kao da nas netko čita , a onda smo prešli na gledanje. Fotografije su već dugo najpopularnije sredstvo kreativnog izražavanja, meni također vrlo drago i blisko, ali iako kažu da fotografija vrijedi tisuću riječi, meni se čini da svima fotografije šute. A i moje su, čini mi se, sve tiše... stoga pišem.

Htjela sam vidjeti jesu li mi zahrđali prsti, znam li još tipkati bez gledanja u tipkovnicu, je li se skupila prašina po mom, kako mi je rekla profesorica iz srednje škole, motu za pisanje? Nerado priznajem da sam zadnji post objavila prije deset (10!) godina, a kad možeš kazati takve stvari to uglavnom znači da stariš... Da, starim, zato se vraćam starim navikama.

Ako si se našao ovdje, pročitao isječak mojih nebuloza, javi mi, molim te. Da znam da nas ima još!
Inače je ovo još jedna epizoda mojih misli, samo za mene. Ali nije ni to loše!

Do idućeg posta,
M.

Oznake: blog, pisanje, bloganje