Mica

Mica


Tapkam u mraku, koliko već?
Godinu? Dvije? Deset? Cijeli život?
Tražim neki znak, miris, zvuk koji bi mi rekao tko sam. Kakav sam. Čiji sam.
Ne postoji mračnije mjesto od ovog u kojem se ja nalazim.
Svijet bez spoznaje samog sebe, identiteta, ljubavi.
Jedino ponekad znam gdje sam. U bolnici. Navodno bolujem od poznatog sindroma.
Izgubio sam pamćenje, ali kažu da se povremeno svega sjetim.
Što to vrijedi kad se poslije ne sjećaš da si se sjetio.
Hodam u krug, saplićem se od vlastite noge i misli.
Opet je bila ona suluda ekipa koja tvrdi da su moja obitelj.
Možda imam nekih problema, ali da imam obitelj znao bi.
Ili ne bi?
Promijenila se sestra koja me obilazi. Ona kaže da je tu deset godina.
Ne vjerujem. Vidim ju prvi put.
Najavljuje mi posjetu. Nje. Žene koja je navodno moja supruga.
Ona me posebno uznemiruje. Zato ponekad radim scene samo da ju maknu.
Ne podnosim njene oči koje se unose u moje i nešto traže.
Ne nešto, sebe, nas, prepoznavanje. Onda odustaje. Uzdiše, gleda kroz prozor.
Danas će brzo otići, vidim.
Prilazi mi, naginje se i ljubi me u obraz. Nos mi je uronjen u njenu sijedu kosu.
U tom trenutku dogodi se bljesak, mrak nestane i pred očima mi se velikom brzinom smjenjuju slike. Ona u bijelom, ona s bebom, ja u moru, vrt, živica, mlađa verzija nje, vozimo se vlakom, sretan sam.
Nije me više pogledala nego je došla do vrata i uhvatila kvaku.
- Mico...
Nije se odmah okrenula. Napravila je to polako, kao da se boji, da ne vjeruje. Kad se konačno okrenula oči su joj sjale kao u tom filmu, trajalo je par sekundi, a onda sam ponovo potonuo u mrak.