14.05.2022., subota


It's not me, it's me.

Pokucam joj na vrata dan kasnije; pozvonim zapravo, kucanje je skeri, vrata se ne otvaraju. Pokušam još par puta u zadnjih pola godine i nije se odazvala. Stari joj je umro u prosincu. Korona. Sjećam se da smo razgovarali o bolesti - imala je dobar filing. Više mu nikada neće vjerovati - filingu. Najtužniji mi je taj razgovor, i taj dio njega - filing joj je bio dobar, biti će okej. Kisik. Respirator. Dead. Poslala mi je poruku na dan. Pokucam joj na vrata dan kasnije. Nismo se vidjeli od tad. Jedna manje. Ljudi odlaze od mene. Odlaze svako malo. Nisam ja kriv, ja sam super. It’s not me. It’s not. It’s *not*. Izgubio sam frendicu kada je izgubila starog, i ne zamjeram joj, ne mogu to, ali mi je žao. Možda ne radi nje konkretno, koliko zbog osobe u životu mi koja više ne bira biti tu, razumiješ, ostajem sam, ili samiji, događa se, konačno se događa, i ne preostaje mi ništa nego pitati tebe, sa druge strane ekrana, bok, slušaj, želiš li mi biti osoba od povjerenja, prijatelj, prijateljica? Radije prijateljica. Jer ću se zaljubiti u tebe. Ako si iole zgodna i zanimljiva. Hoću. Neću ti to nikada reći, više, više neću, govorio sam u mlađim godinama, više ne. Samopouzdanje mi ne da, najviše jer znam, *znam* da ćeš me odbiti. Hoćeš, vidim te. Ako pak nisi zgodna i zanimljva, uzimati ću te zdravo za gotovo, manje no prije, u mlađim godinama, sada se trudim, potrudim pokucam ti na vrata, pozvonim zapravo, nazovem, pitam kako si, kažem ti da mi nedostaješ. Je li to pritisak? Bi li bio da se meni tako kaže? Vjerojatno bi. Bi. Znam što radim krvio. Govorim kako se osjećam.

Ako si pak muškarac, i zanimljiv, možemo biti prijatelji ali će mi biti neobično teže opustiti se pored tebe dok ne budem u potpunosti siguran da nisi, ili nisam, gej. Ne zato što mislim da jesi ili jesam, ili što bi me to smetalo. Zato što imam urođenu, usvojenu, uzgojenu nelagodu koja uzima sve oblike koje stiže, i pored muškaraca sa kojima postajem bliži uhvati me neugoda, jeza, taktilna frkica, koliko bliski možemo biti koliko brzo, što ti mogu reći, što ne smijem, neobično je, znaš da je, ali izvori i razlozi neugode nisu mi dokučivi. Siguran sam u svoju seksualnost, koliko znam. Ako me išta naučila psihoterapija, to je da u ništa zapravo nisi. Sve je suptilno. Sve je podsvjesno. Sve je moguće. Sve je negdje skriveno. Mehanizmi vlastitog zavaravanja i optimizma pamćenja jaki su i suptilni također. Jedan dan, možda, dopuste mi da znam tko sam na tren, i natjerati me da zaboravim kada prozor prođe. Govorim o prijateljstvu. Nisam spretan u stvaranju odnosa sa muškarcima. Znam da imam daddy issues. Taj dio znam. Taj dio je očit.

Ako vas je više, onda sam okej. Ako nas je više no jedna osoba u sobi, dvije su mogućnosti. Ili se opustim, ili se kočim svakom sekundom kada nisam pozornost razgovora, sa znanjem što želim reći i da mi iduća rečenica dolazi lako i neočekivano. Razmišljao sam često o vezi sa dvoje ljudi istovremeno, nekakav threesome u odnosu veze. Bi li bilo lakše, ili za toliko teže?

Želim ti reći da mi se ne sviđa ovaj tekst. Znaš li zašto ću ga ostaviti tu? Jer znam da su ovo emocije i reakcije koje i dalje utjelovljujem u sebi, koliko god bježim od osoba koje ne želim biti, ili se uvjeravam da nisam. Zato je ovo tu i dalje. Jer sam ovo i ja, dalje. I prvi korak je da se pomirim da jesam, i možda jedan dan neću biti. I'm the same as I was when I was six years old.

Nedostaje mi prijateljica. Tjera mi tjeskobu njen odlazak, ili odsustvo. Sve što imam su strahovi, špilam ih kao u karti, radim sa njima pizdarije koje mi ne trebaju.




- 16:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>