I bit će svjetlost...
Na današnji dan pred 26 godina smo bili u Zadru. U slici novog svitanja suze tuge i sreće, trenutak tihuje izazov... Između nas i prošlosti svijet sjećanja, oluja, vrtloženje osjećaja, kovitlac uspomena.
Sjećam se davnog svitanja, jecaji neba probudiše dan.
Nebo je bilo svjedokom straha i bola, a Mjesec nijemi stražar mrtvoj mladosti,
zvijezde su šaputale elegiju onima kojih više nema.
U kanalu bura, jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara molitva još spava,
u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja,
ljepota tvoga ljeta, tvojih ljeta snaga
iz pepela novi život stvara,
da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe
da na drevnoj pjaci opet
samo sreća sanja.
I tek kada mi srne budu jele iz ruke,
kad budu zoru najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oprost grijeha postane suvišan,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
i bit će svjetlost, i ostat će svjetlost,
zasjat će život... bit će život...
tek tada ću znati da smo našli istinu.
Moju, tvoju, našu, njihovu...
Pod svodovljem vremena iskre oči neba,
na dlanu noći zlaćane suze.
Pričinja mi se tuguju za umrlim zvjezdama,
za nestajućim idealima ispisanim
u utopije drevnih mudraca.
Sjetimo se živjeti!!!
Dijana Jelčić… Pelinjak, rukovet gorkih stihova… neobjavljena zbirka napisana devedesetih godina prošlog stoljeća.
|
