Pluskvamperfekt odgoja
Sve manje razumijem ovaj svijet. I dok on postaje sićušan, plitak i bezosjećajan, osjećam se kao tanana nit u utrobi osjetljive biljke. Biljke koju hrani nebo i zemlja, koja se kupa u kiši i suši o ljetnom zvizdanu. Biljka živi i umre. Na njenom mjestu izniknu duše njenog peluda. Neke se rasiju po svijetu, nošene vjetrom ili slučajnim prolaznikom. Svako sjeme nađe svoju zemlju. Ponekad se desi da padne na tla, gdje se muči da se očuva. Ponekad se iscrpi i nikad njeno sjeme ne zacvijeta. Tvrda zemlja, nepogodni vremenski uvjeti, ljudska pohlepa i taština. Sve je to priroda. Narav biljke ili čovjeka.
I kad me pitaju, tko si ti? Odgovaram jednostavno - Tanana nit u utrobi osjetljive biljke.
»Ti si nevidljiva?«
»Da. Ponekad je to dobro jer znaš da držiš niti osjetljive biljke za sve buduće naraštaje rijetkog biljnog sustava.«
Ali među ljudima to nije tako. Modno je biti vidljiv. Dapače, poželjno. Reklama, marketing, priče o uspjehu, slike na fejsbuku, reference s kongresa, bibliografija, zvučna biografija. Molba za posao. Imam toliko i toliko godina radnog iskustva, ovladavam vještinama i znanjima, 'engleski k'o maternji', kompjuterski pismena, racionalna, profesionalna. O osjećajima se ne priča. Reklamiram se za još jedno slobodno radno mjesto odgojitelja, učitelja, predavača. Još jedna odbijenica.
Sjedili smo na klupi. Djevojčice su se igrale u parku. Jedna je vodila igru, druga je pratila. Jedna je drugu povrijedila, druga je potrčala i skrila se za drvo. Prva je rekla: »Ona je plačljivica i uvijedljivica.« Nastavila je s igrom. Jedna će postati Jedina. Broj jedan u igri, broj jedan u biznisu. Cijeli svijet je njen. Bit će uspješna vlasnica botaničkog vrta i moći će birati ukrasno bilje. Pelcovati razumno najbolje vrste. Birati samo učinkovito i ono koje se može dobro reklamirati te prodati na biljnoj burzi. Ona nikad neće biti na burzi rada. Bit će ravnateljica zavoda. Predodređena za pobjede. Jer ona nije plačljivica i uvrjedljivica, ona zna kako se kolo vodi.
Ona druga. Ne znam kako će završiti. Što će joj život donijeti. Sedam joj je i ima iza sebe već životnu priču kojoj se ne nazire kraj. Već je nalomljena. Ponekad je stavljaju u vatu ali to ne pomaže. Pokušavaju lom cvjetnih rebara sanirati. Zaliječiti će se to kroz godine koje su pred njom. Čitala sam neki stručni članak u Sensi. Čuj, stručni u Sensi. Ali stručnjaci sve znaju o slomljenim rebrima u listovima, a Sensa to prenosi, njeni novinari slijede stručnim ljudima. Onima koji predavaju na konferencijama, sudjeluju na okruglim stolovima, imaju zavidljivu bibliografiju i čija slika se ljubi s medijima. Znanost zna o duši kako se kalemi, znanost zna predvidjeti kamo idu djevojčice od sedam sa slomljenim krilima. Odmahuju glavom. Psihijatrija zaključuje da dijete nema stabilnog oslonca. Roditelji rastavljeni, priča kompleksna. Na naslovnici časopisa slika lijepe obitelji, uspješne, poduzetne, sve se šljašti od šljokica. Iza nevidljiva priča marketinško vidljivih ljudi.
Rastužuje me pogled na Drugu. Prijateljica mi je rekla da bi je odmah uzela k sebi. Žao joj je djeteta. Sjetila sam se Male. Mala je izgubila dijete u petom mjesecu trudnoće, rodila je mrtvorođeno. Napustio ju je partner, izvrijeđao po nacionalnoj osnovi, ostavio takoreći na ulici – bez stana i studia koji je osnivala u njegovoj kući. Preko noći je ostala »bez svega«, u egzistencijalnom i emotivnom paklu. Izvukla se sama. Mlada žena, bez ičije pomoći u ovom muškom "metoo svijetu". Osnovala tvrtku, kupila stan, dovela mamu k sebi jer brine za onkološkog bolesnika. Radi. Rekla mi je: »Ljudi su ovdje čudni.« Odgovorila sam joj: »I ovdje su isto.« Bilo mi je krivo jer joj nisam mogla ponuditi neko utješno rješenje. Svijet je bio takav, tu i tamo. Prelomljen.
Sjetila sam se Male i rekla prijateljici: »Ima li od Druge tata kakvu prijateljicu?! Znaš, mogle bi povezati njenog oca i Malu.« Činila mi se dobra ideja jer su obadvoje imali slično iskustvo »mirnog preseljenja naroda«. Svugdje ukorijenjeni, a ipak nigdje svom dubinom. Činila mi se dobra ideja i jer bi Mala i Druga mogle jedna uz drugu zacijeliti svoje rane, slične mi se čine. Ne znam zašto, možda onako intuitivno, činilo mi se da bi to bilo dobro rješenje. Osjetljivci za osjetljivce. Jedino tako će se othraniti osjetljive niti u utrobi biljke.
Prijateljica je odgovorila: »Ona je malo »crnjak«", njemu to sad ne bi bila najbolja opcija.«
»Da, možda imaš pravo.« Zaključila sam debatu riječima u koje nisam vjerovala. Vidjela sam da je svaki dulji razgovor nepotreban. Ljudi imaju svoje mišljenje, svoje predrasude, ljudi mislimo da sve znamo. I na kraju krajeva, možda on ne bi bio za nju. Možda jednom četrdesetogodišnjaku treba hihotava dvadesetogodišnjakinja. Kruha i igara, zabava za publiku u gladijatorskom ringu.
Taj dan me zapeklo. Onu osjetljivu nit u meni. Strunu koja vibrira u biljci, po kojoj se veže sa c(s)vijetom i cijelim svemirom. Gledala sam svoje dijete. Dok smo hodali prema stanu, po zapeklom betonu lipanjskog predvečerja, rekao mi je u povjerenju: »Danas mi nije bio lijep dan.«
Pogodilo me. Bili smo u društvu, bili smo na rijeci, lijepo smo ručali, otišli na sladoled. I vraćali se kući, obadvoje pomalo tužni. Nabacila sam osmjeh, potisnula svoje prave osjećaje i uvjeravala ga u »pozitivno mišljenje«. »Bio je lijep dan, kupao si se u rijeci, igrao,...« Nabrajala sam ono pozitivno, ono na čemu smo zahvalni. Sve po pravilima struke, kako se nalaže u odgojnoj literaturi, čita u pseudo stručnim psihološkim člancima u Sensi. Bila sam profesionalna. I osjećaje smo pokušali prevariti mentalnim preprogramiranjem riječima, promjeniti uvjerenja, zorni kut gledanja. Čaša je polu puna. Realnost je stvar uvjerenja u punoću i prešućivanje praznine.
»Danas mi nije bio lijep dan.« Osjećaji su govorili puno više od riječi. Osjetljive strune naše duše su se odazvale na frekvencije svijeta. Napunila sam mu kadu punu vode, pjena ju je preplavila. Smijali smo se u mjehuriću sapunice. Bio je sretan. Naše duše su sretne kad vidimo sretnu našu djecu. Naša djeca su dio naše duše. Latice cvijeta. Osjetljiva nit u biljci koja nastavlja život.
Noću nisam spavala. Dan je bio šarolik. Lijep, ispunjen, a ja sam bila tužnjikava. Hoće li moje dijete preživjeti u ovom svijetu? Hoće li Druga izbjeći klišeiziranu sudbinu psiholoških prognoza, pseudo mudrih članaka nekog općeg časopisa. Hoće li biti samo još jedan već videni primjer u praksi nekog terapeuta, psihologa, psihijatra ili će biti priča o uspjehu nekog časopisa? Slika lijepe i uspješne porodice s naslovnice. Tko će biti njen »role model«?!
Kakav sam ja model?! Pitala sam se, odgajam li ja svoje dijete za 21. stoljeće ili samo produžujem odgoj iz nekog davno završenog vremena. Odgajam li za prošlo vrijeme ili prilagođavam odgoj za budućnost? Za uspjeh, profit, bezosjećajnu profesionalnost, kompjuterski binarni sustav jedinica i nula. Bezobzirno i pohlepno raskrštavanje prašume da bi probili još jednu traku autoceste uz pjesmu AcDc. Ili vršim onaj stari odgoj, kad Pink Floydovac kaže Cukibegu – ne! Kad se ne prodaje za šaku para, slavu i uspjeh na naslovnoj stranici nekog pseudo mudrog časopisa. Kad se dijete odgaja da bude učtivo, poštuje starije, pazi na druge ljude i njihove osjećaje. Kad se odgaja za suživot u zajednici koja će ga tako osjetljivog smatrati ... Kako se već danas ocjenjuju i procjenjuju ljudi po nekoj nametnutoj marketinškoj ljestvici. Rastužujuće.
Ovih dana je tužna moja osjetljiva nit u utrobi biljke dok gleda svoje duše rastresene po bijelom svijetu, pitam se – jesmo li vrsta u izumiranju? Radim li pogrešno? Ali, kako drugačije da radim, protivno svojim uvjerenjima, da udovoljim nametu opće površnosti, bahatosti i profita? Hladnom racionalnom "profesionalnom odnosu", bezosjećajnom?! Od mog vremena, odgojene su već dvije drukčije generacije. Na djelu je način odgoja kakav mi nije blizak - "ma, pusti ga." Igre bez granica.
Ne, ne može raditi sve što hoće. Naučiti ga da neke stvari nisu lijepe, nisu dobre, nisu pravedne do drugih, ... Naučiti ga kako se ponaša jer u protivnom ćemo se svi ponašati kao razmažena derišta koja dobivaju sve što hoće na račun drugoga. Svaka biljka ima svoje dijelove i svi oni ju krase. Tanana nit u utrobi biljke zna jedino čitati frekvencije c(s)vijeta. Ne sviđa mi se frekventnost današnjeg svijeta. Ne snalazim se baš najbolje u kakofoniji solističkih nastupa. Sve češće se povlačim u tišinu i samoću. Promatram ljude i svijet te se pitam - Kakav život čeka moju djecu u 21. reklamnom stoljeću?!
(fotografija sa FB stranice - Hassan Al Mu'alif)
|
