Ljetovanje, plaža
Ležim stisnuta između njih dvoje. S lijeve strane malena preznojena čvrsto drži bradavicu lijeve sise, mlijeko joj se slijeva niz obraz i natapa posteljinu sve do uha i širi se u krug, povremeno ona cokće nesvjesno kao da sisa, povremeno hropće jer ju sisa guši, ali ako izmaknem bradavicu probudi se i negoduje. Nikad je nisam naučila da spava sama preko dana. Noć je već druga priča, jednom kad priđe dubljem snu otkači se sama i okrene odlučno na drugu stranu i konačno sam slobodna. I preumorna da bih znala u što da tu slobodu utrošim. No, daleko je ta bezidejna noć ionako. S desne mi strane leži mužjak, strpljivo čeka da malena zaspe pa da se krene onako šeretski grebati za snošaj iako je već dobro naučio da mora i on čekati noć. I dojenje i duboki san pa onda barem pet minuta da smo sigurni da je san dubok. Ponekad ne izdrži pa zaspe prije nje. Nikada nismo bili nešto jako lepi ali smo zato sve manje uporni. Do seksa mi ni prije nešto pretjerano nije bilo stalo a sad se osjećam kao vešerica bez amortizera, razvaljeno i klimavo, mužjaku je konačno postalo komotno, ne žali se, dapače.
Jučer sam se prvi puta okupala u moru. Volim more Ciklada jer je tako čisto i hladno. Mužjak je pronašao najdužu pješčanu plažu koja postoji, trošimo njegov godišnji u naizgled idealnom obiteljskom skladu, jeste tako izgleda obiteljski sklad, muškarac, žena, dijete, kupamo se, kuhamo, jedemo, peremo, seremo, sve naizmjence, rijetko zajedno, doduše, nikad nismo srali zajedno, valjalo bi i to probat prije nego li se skroz zgadimo, bebu skrivamo od sunca, komaraca, pauka, stonoga, beba je kuc kuc kuc sretna i zdrava, mi isto, sve je idealno, plaža je dugačka beskrajno, ispred našeg apartmana (jest, prvi i jedini red do mora) nabacano je desetak ležaljki na kojima baškare ostarjeli njemački od majke rođeni tuljani, neki dremuckaju, neki čitaju knjige prave od korica i papira, imam petnajstak minuta vremena da malo otplivam i osušim se, ćirim ispod oka na ležaljke i pokušavam se sjetiti tog blaženstva te nevjerojatne mogućnosti ležanja bez ikakve obaveze, ono kad samo dođeš i ležiš koliko ti se leži. I briješ pritom neke svoje brige, drviš neke svoje snove. Sve sam to milion puta prošla. Sva ta ležanja i leškarenja. Neobavezne i neodgovorne blagodati. Nikad više nazad.
Sanjarim o tom svojem vremenu kojeg ću jednom dobiti nazada, hoću sigurno, ali ne dam još malenu u jaslice. Mogu si taj mazohizam priuštiti, ne može ona još bez mene, pa još s nepoznatim ljudima, može da, sve se može, ali nećemo. Doći će to vrijeme samo od sebe. I progovorit će i prohodati i poželjeti da se mama malo makne u trokurac. I mami će onda faliti svo to jahanje bez kojeg neće znat ispunit novonastalu prazninu. Ili, bit će vremena ali neće snage. Ili volje. Ili nešto. Uvijek nešto.