Sijedi pramen https://blog.dnevnik.hr/sijedipramen

nedjelja, 13.06.2021.

Svaka Klinka MalA...

U sljedeća dva teksta moram vrlo oprezno plivati. Njima se prisjećam vlastite prošlosti, u poglavljima, rascjepkanim po momcima u koje sam bila zaljubljena i koji su me manje ili više nečemu naučili, koji su dali svoj doprinos bilo time što su se samo pojavljivali svaki vikend u istom kafiću, a ja sam ih samo izdaleka željela, ili da su bili konkretan i jasan, uhvatljiv dio moga života. Oprezna i s poštovanjem pristupam ovoj temi jer danas imam dečka za kojeg mi nije ni u peti da ga ozlojedim (hvala Bogu, on je zbilja razuman čovjek), ali niti prozivati ili vrijeđati one koji se spominju u tekstu. Profiltrirat ću samo lijepe uspomene, a one ružne, ako se baš budu otimale u tome da se obnaže pred vama, prikazati najnježnije moguće.
Kada se zaljubim onda je to vrlo čvrsto, kameno i, ponekad najgore od svega, dugoročno. To dugoročno me je koštalo moga srca kada me u srednjoj školi gotovo nitko nije gledao ili kada bi nekoga trebala preboljeti puno brže nego što sam uspijevala. S druge strane, to je i sjajna osobina jer zaljubljena žena ne pušta lako, ne dopušta samo tako razlaze i raspade i bori se do kraja.
Moja prva simpatija, danas vrlo zgodan i lijep muškarac, bila je u vrtiću. Ja sam se njemu, također, sviđala. Ne mogu u sjećanje vratiti tu dječju zaljubljenost, što mi je žao jer bih voljela znati u što se točno četverogodišnje dijete zaljubi?! Jesu li mi se svidjele njegove lijepe plave oči ili me oduševljavao majstorijama od lego kockica? Na žalost, toga se više ne sjećam, ali se sjećam onog srama kad bi mi mama zapjevala „Da me 'oće…“. Ne smijem dalje
U nižim razredima osnovne škole vjerojatno sam doživjela najneviniju, najčišću i najvjerniju malu ljubav. Nikada nitko do tada i od tada nije držao moju sliku iznad svoga kreveta kako bi me pogledao prije spavanja i nakon buđenja. Zato mi i nije žao što sam se za tog dečka i udala. Da, udala! Baš onako kao što su se trebali vjenčati Draga i Pero u „Vlaku u snijegu“. Imala sam bijelu haljinu koja je zapravo bila prvopričesna. Razred se pretvorio u barjaktara, kumove, roditelje, svećenika, svirače. Ponosni i glasni, defilirali smo kroz kvart kao pravi svatovi. Bili smo uzajamno zaljubljeni, ja – sitna vrtirepka i on-krupni nogometaš i s takvom smo lakoćom i tek s malo crvenila u obrazima razmijenili prstenje. Danas je taj mladić sjajan čovjek, vjeran nogometu, ima djevojku i završen fakultet i gradi sretnu i stabilnu budućnost. Pri susretu s njegovom mamom popričam i šaljem mu pozdrave, jer, eto, ne mogu dopustiti da zaboravi svoju prvu suprugu.
Onda su nas razdvojili, krenuli smo u različite razrede i u suprotne smjene. Vrlo brzo sam se zaljubila u jednog visokog i mršavog dečka, pa sam zatražila razvod. I dok smo moj bivši suprug i ja potpisali dokument shvaćajući da je suprotna smjena nepremostiva granica, moja prijateljica nije imala te sreće. I ona se bila udala onaj dan kad i ja, no njen ju suprug nije želio razriješiti dužnosti braka. Ali kad imaš 12 godina, samo isplaziš jezik bivšem mužu i odeš za drugim. Eh, ona je s tim drugim imala sreće. Ja nisam. Taj moj drugi…svaki put kad bi se nasmijao, oči bi mu se nekako stisnule i to me je obaralo s nogu. Bio je smiren i dobar dečko. Najdraže od svega bih mi bilo kad bi nas učiteljica stavila zajedno u klupu. Često bi mi prstima micao kosu koja bi mi padala preko lica dok sam zadubljeno pisala u bilježnicu, a on bi pokušao kroz crne kovrče prepisati tekst. Kad se samo sjetim onih trnaca. Ah, te slatke male geste…
Međutim nikako ga nisam zanimala kao djevojka, ali bili smo dobri prijatelji. Zvao me je na rođendane dok neke djevojčice nije pa sam ipak bila sretna. Onda je moje uporno srce diglo ruke nakon dvije i pol godine. U tome je puno pomogao autobus Virovitica – „šifrirano selo“. Suprotna smjena susretala se s našom pri razmjeni samih smjena, i to je bilo vrijeme kad smo češće viđali djecu iz okolnih sela koja su dolazila ranije i odlazila kasnije zbog školskog prijevoza. Ne mogu se sjetiti gdje sam ga točno prvi put ugledala, ali se sasvim živo mogu sjetiti kako su mi se misli pretvorili u njegovo ime, a dani u gledanje kroz prozor. Na jednom izletu, a izleti su bili jedino vrijeme kad sam u njegovoj blizini mogla biti dulje od 5 minuta razmjene smjena pred školom, moja mama je nekako nespretno, pred cijelim busom, na mikrofon javno obznanila moje do tada tajne simpatije prema njemu. Bio je sraman i ovim je postupkom svaka nada pala u vodu. Pomislila sam, do sada bi me pogledao barem slučajno, a sada me više neće pogledati niti tako.
On je bio zadnja bezbrižna i bestežinska ljubav. Nakon njega krenula je srednja škola, a moje su ljubavne patnje počele biti teatralnije, veće, bolnije, hranjene knjigom i filmom u kojem su veze bile ili savršene ili tragične. Ulazila sam u razdoblje u kojem mi se stav pretvorio u „ili me uzmi ili me ubij.“ No, to je priča za drugi put. Priča pri kojoj ću se susresti s jednim od najsnažnijih emocijama s kojima sam se ikada do tada susretala. Stoga, kako bih ostala u ovom nevinom, ružičasto obojanom raspoloženju, pozdravljam Vas…

Rica

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Sijedi pramen je blog sasvim tipične mlade osobe srednjih dvadesetih. Tematika je raznolika, a postovi dolaze u obliku spontanih misli i bez prevelike obrade. Radujem se svakom novom čitatelju.
Lijepo vas pozdravljam i dobrodošli.
Magdalena

Linkovi