O-da životu!

Pažnju mi privlači god na cjepanici.
Toliko je krasan i savršen da je prava šteta
pretvoriti ga u pepeo.
Nećemo li svi tako završiti?
Dok promatram vatrene plamičke u igri koja uništava jedan život,
vraćam se u šumu
u kojoj je prije bezbroj godina niknulo jedno drvo.
Jedna mladica vinula je svoje tijelo prema suncu,
kupala ga u jesenjim kišama, jutarnjoj rosi,
hranila se mineralima iz zemlje,
širila svoje korijene tu, među svojima.
Drvo se granalo u širinu, protezalo svoje brojne ruke,
dodirivalo svoju braću, pričalo lišćem na vjetru,
cvililo u gustoj krošnji pod olujom.
Pružalo je drvo zaklon svojoj šumskoj braći,
dom pticama, vjevericama, crvićima, puhovima...
ma divota jedna od suživota
I nikada nije bilo dosadno i uvijek je bilo živo i tako godinama,
godinama sve dok jednoga dana nije završilo svoju misiju u šumi.

Ciklus života teče dalje u pilani
gdje deblo postaje trupac, trupac tavalon,
tavalon sirovina za izradu drvenarije.
I tako drvo nastavlja svoj život,
njegov duh živi i služi dalje čovjeku pa i generacijama
sve dok i ovdje ne odsluži svoju svrhu i biva spaljen u vatri,
pretvoren u pepeo.
Si ćemo tako završiti.

Možda su srednje godine,
možda ovo ludo vrijeme, možda jednostavno dan, trenutak,
moje bore, vjeđe koje se polako spuštaju,
djeca koja izrastaju u prave mladiće....ili ovo novo nenormalno,
postavlja pitanja o svrsi života.
Nema sumnje da sam zadnjih godina puno promišljala o prošlosti,
ranama koje su me obilježile , o greškama,
kaznama i boli koje su postale moji blagoslovi.
Neka vas prolaznost ne plaši.
Ni ovo što nije normalno.
Okrenite se unazad i promotrite svoj život.
Osvijestite koliko ste puta padali.
Isto toliko ste se podigli.
I tu negdje, između rana i suza, leži blagoslov života.
Nismo rođeni za ništa jer smo sve.
U suzama i smijehu.
I ne očekujete od sebe niti jedno niti drugo.
Pustite se životu dok se učite povjerenju.
Možda još niste dokučili svrhu svoga života,
ali svi smo rođeni s razlogom.
Ako sada čitate ove retke i osjećate se živo, životno,
svjedočite jednoj od mojih svrha.
Upravo stvari i događaji koje guše i ubijaju u nama ono ljudsko,
tjeraju nas da u sebi pronađemo nadljudsku snagu.
Ne odustajte od sebe i svoje svrhe, prvo zbog sebe,
a onda zbog svoje braće u šumi života koju dodirujete,
a da često niste ni svjesni.
Ako ste svjesni, živite još svjesnije!

Oznake: život, svrha