ponedjeljak, 23.11.2020.
Dvoje
Dani su sve hladniji. Hladniji temperaturno, hladniji zbog hladnih ljudi. Ako nastavimo ovim tempom, smrznut ćemo se u vlastitim kožama i onda zombijevski teturati. Simpatična slika. Slučajan prolazak pokraj neke TV emisije omogućio mi je kratko osluškivanje Bojane Gregorić Vejzović s najavom predstave Dvoje u Teatru Exit. Kaže ona da je u ovakva vremena dobro od srca se nasmijati, ali i susresti se sa stvarnošću, zbiljom, nešto slično. Možda i nije tako rekla, ali moj um je tako shvatio i nasjeo na ovu foru s duhovitošću u tmurnim vremenima. Hajd'mo, ljubitelji smo kazališta! Pristaje. Nema karata, smjeste nas za neki stoličak s desne strane sjedala, tik pred pozornicom. Ne povezujemo to s ičim, pasivno čekamo početak. I počinje, dvoje je glumaca. Dvoje. 
Bojana G.V. i Dražen Čuček. Glume vlasnicu i vlasnika Pub-a u jednom prilično gužvovitom danu, i još mnoštvo drugih gostiju koji posjećuju taj Pub. Od mladih do starih, od usamljenih do raskalašenih, od onih sa psihičkim teškoćama do toga upareno s nasiljem. Dosta realan prikaz raznolikosti društva i osoba koje se kreću tu negdje među nama, a često ih ne želimo vidjeti jer nisu predmet naših poslova, nisu vrijedni naše pažnje. Većina od njih, po mom je skromnom mišljenju, trebala pažnju društva. Pažnju nekog tko će pripomoći nadvladati neizdrživ odnos, nekoga tko će biti podrška u procesu tugovanja, nekoga tko će samo biti društvo koje sasluša. Glume ljudskost, a pritom nas kroz poneku šalu podsjećaju na nas same, ili ono što smo možda nekad bili, ili što ćemo možda nekad biti. Prije svega, obraćaju nam pozornost da pogledamo oko sebe i progledamo. Sklisku promjenu uloga nadomješta saksofonist koji upriličuje atmosferu jedne sviračke jazz večeri u Pubu. Likovi vlasnika Puba, koji su okosnica cijele priče, na kraju radnog dana otkrivaju vlastitu bol i kroz emocionalno rasterećenje shrvano i postepeno pronalaze nadu za početak novog dana, nadu koja se ukazala nakon učinjenog malog koraka prema ponovnoj uspostavi međusobne komunikacije. To čak i nije izraženo metaforama. Previše puta šutimo omatajući se tišinom kao velom sigurnosti, a najčešće je ta prividna sigurnost put ka vlastitom psihološkom gušenju. Boldano – komunikacija je ključ uspješnosti odnosa. A, ako ne uspješnosti, onda sačuvačica vlastitog razuma. I teška je, vrlo teška u praktičnoj primjeni. Glumci su u ovom aspektu apsolutno pokazali kako znaju raditi svoj posao i ostvariti katarzu. A oni koji su imali priliku sjediti za prikrajnim stolićem uslijed nedostatka ulaznica imali su i neočekivano iskustvo sudjelovanja u predstavi. Pa naravno, mi sjedimo na inventaru pozornice! Sinulo nam je to tek kasnije kad se uloga neočekivanih posjetitelja već odigrala. Predstava koja je svojom cjelokupnošću svakako potaknula na promišljanje, omogućila uvid u sjajnu glumu, ali i ukazala da ne treba uvijek vjerovati svemu što čuješ na TV emisiji u prolazu. Svaka reklama je uistinu dobra reklama. Pa nas je tako Bojana (ili moj um, ponavljam), namamila k ovoj predstavi zbog njene duhovitosti, a umjesto toga dobili smo čak i mnogo više – nešto osjetljivije oči i nešto širi um za ovo krhko društvo čiji smo i sami članovi.
Bilo ih je sretno dvoje
pa još radosnije troje
a onda ih je jedan trenutak vratio na dvoje
ili na jedno
i jedno
uglušeno, utišano, utrnuto.
I godine su trebale za zapljuskivanje stvarnosti
i sati noći godišnjice za nalaženje jakosti
za savijanje jedne i jedne kičme u dvoje
kako bi teret bilo lakše nositi.
A to je tek početak, tek prvi korak k
slušanju, glasanju, osjećanju.
Prvi korak prema budućnosti.
Prvi korak da jedno i jedno budu
novije i življe
dvoje.
- 16:17 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
