Kojekakve

srijeda, 21.10.2020.

Biserje uz ikarski potok

S lungomara kod Ike skoknuo sam načas dvjestotinjak metara u klančić Učke jer mi je 'u oči upao' cigleni tvornički dimnjak koji se, sasvim atipično za ovakvo turističko mjestašce, iza palmi i usred crnogorice nazirao u 'zaleđu'.


Ondje me dočekala ikarska industrija (!), točnije industrijska povijest Ike jer su tamošnje masivne zgrade zgurane u klančiću odavale potpuno odsustvo aktualne funkcije.


Nešto što je izgledalo kao upravna zgrada nečega što je bilo s vjerojatnom pompom i još vidljivim viticama osnovano 1905. godine doimalo se pred skorim raspadom.
Tvornički dimnjaci toga doba obično su odvodili dim iz peći parnih kotlova kojima su se ta nekakva postrojenja napajala parom, toplom vodom ili mehaničkom energijom iz vlastitog parnog stroja.
A sada - nigdje traga života, ni pasa, ni mačaka...



Ni taj pozamašan dimnjak nije dima pustio već godinama pa se ovo stabalce, vjerojatno breze (hoće to ona, hoće), već dobrano udomaćilo.


Jedino se, ipak, u razini ceste pokazalo nekoliko
mogućih znakova funkcije cijelog objekta. Blindirana vrata
poput onih na 'atomskim skloništima' iz 1950-ih, dala su naslutiti
da se ondje još 'vrti' nečije skladište... točnije - hladnjača s pakirnicom.


Iako sve insinuiram (ima možda ljudi koji bi znali istinu), mišljenja sam da je to te 1905. godine bilo osnovano kao tvornica za preradu ili pakiranje riba. Industrije tog tipa trebaju obilje vode pa se grade pokraj bogatih vodotokova, a Učka je bila (i još uvijek je...) u tom pogledu prilično darežljiva.
Naviknutoga na naše relativno nedužne sljemenske potoke, iznenadila me količina i silina vode koja je šumjela u tom ikarskom. Deset sekundi ovog filmića može to vjerno oslikati.



I onda krenem malo unaokolo tražiti cjelovit rakurs snimanja kadli u otvorenom dvorištu neke naoko zapuštene radionice... 'suvenirnice' (?!) nabašem na umjetničku "instalaciju" izvedenu u tehnici 'rezbarenja drva'.


Pogled s druge strane, sada pri mojoj punoj pažnji skrenutoj s 'industrije' prema 'umjetnosti', dao je naslutiti djelce lokalne 'naive'.


Na tabli napisan naslov 'umjetničke instalacije' rekao je gotovo sve - preveli mi to kako god želimo, radi se o "Umjetnosti pišanja".


Dodatna tablica, "Ikarski pišadori; Veja i Goge; curaju va potok; by Kuzmičin", dala je šlag na cijelu 'tortu' i naučila me štošta:
- Istr(ij)ani
(ili, možda, da budem korektniji - Liburni? /Hvala na primjedbi prijatelja Bruna/) one koji pišaju nazivaju pišadorima
- glavni likovi su Veja i Goge (neki lokalni junaci?)
- 'šorati' se po domaći kaže 'curati'
- cijelu umjetnost je izveo izvjestan Kuzmičin... čija je, uostalom, vjerojatno i ta 'suvenirnica' boguizanogu
A i naučilo me koji je posvojni pridjev od (mjestašca) Ike - mišljah da je 'ikanski', a eto, veli, 'ikarski'!

[O 'predlošku' i umjetničkom dojmu ne želim se, he he, izjašnjavati]



Postao sam i svjestan da neki 'stvari moraju uzimati u obje ruke'!


E da, ostao sam dužan podijeliti s pučanstvom moju dilemu - kako se u sve to uklapa i čučeća dama.
Ili je ona naknadno dodana da hinjeno akcentira svoje zgražanje viđenim. Jer njena pozicija vjerojatno nije 'curanje', a kamoli u potok!


Ika [10/2020.]

Meni iznanađujući nastavak priče o bogatim vodama Učke opisujem u sljedećem postu!

© • 21.10.2020. u 15:00 • Komentari (14) #



<< Arhiva >>





gp.zagrebancije@gmail.com