04

četvrtak

lipanj

2020

Avantura

" hej, imaš i dalje šećera pri sebi ?"

Gledam poruku u nevjerici.
Zar je moguće? Pa prošlo je više od tri godine ...

Upoznali smo se putem neta.
On u (opet) tridesetima, a ja ... no, pa znate ...
Tada sam se još pitala zašto tako mladi muškarci biraju toliko starije žene. Doduše, još uvijek mi to nije jasno, ali više ne analiziram.
Izuzetno zabavan u toku dopisivanja, pristojan i pun komplimenata.
Kao i sada. Osim ako " ... i dalje opake oči i nadasve sočno senzualna" nije bezobrazno.

Sjećam se tog susreta. On nasmiješen, plavih očiju i duge kose svezane u rep. Lijep. Moje visine, ali savršenog tijela.
Ja ... totalno zbunjena onim što si dozvolih.
Šetamo u suton kroz park. Zima je i izrazito je hladno. Ipak, izjavljuje kako mu je vruće i kako zračim. Ne mogah odoljeti, a da mu ne dodirnem kosu, na što se on nasmiješi.
Situacija je nekako napeta, u zraku lebdi puno neizrečenoga, no, zatvaranjem vrata stana u koji smo ušli, nekako spontano, nađem mu se u zagrljaju.
Ljubi baš kako volim, grebe me oštra brada koju sam zabranila da brije. Dobro mu stoji, a možda i izgleda malo ozbiljnije neobrijan.
Seks je bio ultrakratak, što bi se reklo, bio je prije van nego unutra, no, držao me satima u zagrljaju i mazio, pa se sve nekako iskonpenziralo.
Sljedećeg mi je dana donio ružu.

To je bio zadnji put što smo se vidjeli.
Još smo neko vrijeme razmjenjivali poruke, ali kako je bio predaleko, i to je zamrlo.

Do neki dan.
Otkud želja za javljanjem, ne znam, ali možda saznam ...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.