Marko Mežnarić
18.04.2019., četvrtak
Tekst 53. - Očevi i sinovi...
|
... prije dvadeset godina, nije bilo ugodno čuti da sam isti moj stari. živciralo me to. u kom smislu smo isti? izgledom? ponašanjem? kako god, nisam to uspijevao pojmiti. ako išta, za mene smo bili dva različita svijeta, a uz to je stari bio definicija napornog, obzirom je stalno tupio isto: u životu prvo treba raditi, pa onda tjerati zajebanciju. uči, to ti je jedini posao. najbolje je posao dobro obaviti iz prvog pokušaja, a ne šlampaviti i raditi opet i iznova iste stvari. sve što uzmeš, nakon korištenja vrati na prvobitno mjesto. za pizdarije treba imati jednako muda napraviti i snositi posljedice. kad stvari izmaknu kontroli, prvo reci roditeljima. ne laži, sve se sazna prije ili poslije, bolje da saznam od tebe. majke mi, zvuk prvih modema prilikom spajanja na internet preko telefonske žice bio je uhu ugodniji. zvuk grebanja noktima po školskoj ploči, čak. a što drugo i očekivati od nedorasle barabe, koja je jedino znala ispizditi na živce i izigravati mangupa, kad bi krenule mantre. kao, meni pričaš? slušam te ja, al ne čujem ništa. dvadeset godina kasnije, jasno mi je da stari nije srao, već samo radio svoj posao, a ja mu ni u jednom trenutku nisam olakšao. njegovo iskustvo u meni je vidjelo potencijal, a potencijal je uzbudljiv, jer može se razvijati, pretvoriti u opipljive rezultate, u ostvarene ciljeve i sreću. zato je stari ponavljao osnovna pravila svakog uspjeha. naravno, u svojoj umišljenoj savršenosti, ja nisam vidio dalje od sljedeće cure, sljedeće fešte, sljedeće prilike da džabalebarim okolo. sreća je, što ne boli kad si blesav, jer ja bih valjda umirao od tih bolova. dvadeset godina kasnije, ja sam taj stari, umoran i iskusan od pizdarija, ali zato sasvim spreman na kerefeke koje jedinac tek treba prirediti. važnije od toga, sad sam ja taj koji vidi potencijal, i nemam nikakvih problema s mantranjem. koristim svaku priliku da pružim potporu, da iz sina izvučem još jedan korak bliže cilju kojeg je sam zacrtao, da ponovim kako je rad i upornost važnija od talenta, iako je velika stvar već i samo prepoznavanje talentiranosti za nešto. gledam svoje dijete, kao da gledam sebe. škola je dosadna. kao i većini djece, ne da mu se učiti, i premda za kratko vrijeme može savladati bilo koje gradivo i dobiti peticu, nerijetko bira tratiti svoje vrijeme time što će sjediti ispred otvorene knjige i blejati u prazno, a mislima biti miljama daleko. moj mali student pčelarstva, smjer zujanje uokolo. i ne, nisam jedan od onih roditelja koji teroriziraju djecu prosjekom pet-nula. ne bih ga nikad tjerao da uči za pet, ako mu je zadnji domet trojka, jer takav pritisak nitko ne bi trebao stvarati svom djetetu, ali vidim da može, i zato malo šerafim u smjeru odličnog prosjeka. ok, jebeš likovni. ne znaš crtati, ali pokaži zalaganje. crtaš kravu i ispadne toliko loše da više liči na žabu, a ti nacrtaj oblačić, k'o u stripu, i u njega napiši "muuuu". u redu je da baš nemaš peticu, ako ti se povraća od samog spomena prirode i društva. u redu su žalopojke o mučnoj lektiri. razumijem to, ali i ti moraš razumjeti da su to nužne stvari, i zato sažvači, riješi i zaboravi, a više se posveti stvarima koje voliš. nisu svi za sve, a ti si nadaren za matematiku i jezike, tu nema labavo, ajmo! glazbena škola, slični problemi. vježbati sviranje bisernice, to još nekako, ali solfeggio je muka isusova. jedno vrijeme nismo nikako mogli na zelenu granu i bio sam na rubu toga da popustim i sve skupa prepustim zaboravu, no ljudi iz glazbene struke svojim savjetima spriječili su moju izglednu pogrešku. djeca imaju oscilacije, prirodno je da im se nekad hoće, a uglavnom neće vježbati. prirodno je i da imaju bolje i lošije faze. konačnu odluku prevagnula je učiteljica tambure, kad je rekla da bi bilo šteta odustati, jer malac je muzikalan i vrlo je brzo zauzeo, citiram: tamburaški gard. jbga, i tu treba malo šarafiti. jedino, na što ne moram siliti, to je lopta. kad je nogomet u pitanju, dan ne može imati dovoljno sati. volim pogledati njegove treninge i utakmice, i nemam nikakvih problema biti onaj otac koji će dovikivati svom pulenu s ruba igrališta ili prvog reda tribina. znam da treneri to baš ne vole, ali ja se ustvari i ne miješam u njihov posao. ne svađam se, ne zahtijevam određenu igračku poziciju za sina, ne prodajem taktike i cake, ni ne pokušavam se praviti pametan, jer u trenerski posao razumijem se k'o marica u krivi. kvragu, taman i da sam stručan po tom pitanju, ne bih to radio, kolegijalnosti radi. ali, bodrim to svoje čudo, tjeram ga da trči što više, da se bori i da bude čvrst. jbga, jače je od mene. ljubav je to, valjda jedina koja me u životu može bezbroj puta povrijediti, a od koje nikad neću odustati. idem li mu na živce? idem. tek sam počeo. još malo i bit će mu dvanaest godina, a ono najgore tek dolazi. pubertet i buntovništvo, uglavnom bez opravdanog razloga. smetat će mu vlastite ruke, noge, lice. hormoni, osjećaji i razmišljanja. vrijeme i ljudi. tata će iz superheroja polako prerasti u matorog seronju koji je zaostao sto godina za sadašnjosti, a ipak nema pametnijeg posla od zagorčavanja svake sekunde života svog djeteta. moj je stari bio poprilično liberalan u odgoju, iza grube vanjštine ogromna dobrica koja je sve davala za svoje sinove, a tek sitnice tražila zauzvrat, i premda uglavnom nije nalazio riječi kojima bi to izrazio, djela nisu izostala. kad bi se zafrkavali, onda smo mu znali reći nešto u stilu "je, stari, i ja tebe volim", a njegov odgovor bio bi kratki "i ja tebe". bili su to višeznačni izrazi. prije svega, bili su potpuna istina, a zatim kao neko lijepo upakirano "odjebi", ili "daj, ne seri". nešto, kao ono legendarno, mafijaško "forget about it". izravno, nisam tako nešto starome nikad rekao, toliko sam poštovanja imao čak i kad smo se svađali na pasja kola i kad sam mislio da ga mrzim iz dna duše. u odnosu na starog, sina odgajam još malo liberalnije, i baš me zanima, hoćemo li on i ja ikad doći do točke u kojoj će izvaliti da odjebem, ili me možda poslati u krasan klinac. iskreno, mislim da nećemo, a da se i dogodi, ne znam u koga bih se više razočarao, sebe, što nisam imao dovoljno takta, ili njega, što nije imao dovoljno poštovanja. za istu stvar, stari bi mi najvjerojatnije odvalio šamar, a kako bih ja reagirao? ne znam, i ponavljam, nadam se da neću saznati. nisam isti moj stari. nisam spretan ni snalažljiv kao on. brat jest. starome sličim više karakterno, ne fizički. ali... dvadeset godina kasnije, recite mi da sam isti moj stari, i teško da ste mi mogli dati bolji kompliment. čitamo se. ... |
