11
četvrtak
travanj
2024
Prizemljenje
Nije mi dob za romantične izljeve, a nisu ni vremena za velike radosti.
Usprkos tim činjenicama uhvatila sam se u zamku svoje sebičnosti što
je vjerojatno svojstvena svakom pojedincu kad mu se radi o koži ili još
jače, koži potomaka. U toj svojoj preokupaciji sobom i svojima, padnu
ti na tjeme vijesti od kojih trniš od glave do pete a da nikad nisi upoznao
te mlade ljude. Mladi brat i sestra, on generacija moje mlađe unuke, a
ona dvije godine mlađa, ničim zaslužili, tragično su preselili na neko
drugo mjesto (nadajmo se da je bolje), ostavivši svoju obitelj u nečemu...,
to je puno više od boli. Odmah se vraćam dvadesettri godine unazad i
vidim slike moga nećaka, također otrgnut zbog nehaja pijane budale.
Samo kažem..., ne daj Bože najvećem neprijatelju da sahrani svoje dijete,
ne znam kako to ljudi mogu izdržati. Kad su bolesni a ne mogu im pomoći,
užasan je osjećaj, nemoć, gledaš i sve na tomu ostaje, ali su tu, živi su.
Moj brat i njegova sada pokojna žena su bili dodatno kažnjeni svojim (kako
su znali reći) predugim životom. Čemu život trajnog grča i nepremostive boli?
Suosjećanje koje je prisutno, a u ovom mom slučaju i bol za svojim nećakom,
ne mogu zacijeliti ranjena srca roditeljska.
Uhvatila sam se danas u jednom trenutku (i više njih), kako sam oslobođena
onog višemjesečnog pritiska o ishodu i gotovo sam radosna napustila bolnički
krug. Još kad mlada liječnica kojoj osmijeh ne silazi s lica na izlasku kaže...,
"eto vas lipa moja, vidimo se za šest miseci, a do tada znate šta vam je činit".
Gotovo sam odlepršala svom "vozaču" i bacila mu se u zagrljaj, dok je on
jednom rukom "češao oko" okrenuvši glavu na drugu stranu. Posvećeni sebi i
trenutku oslobađanja, sjeli smo na kavu, a meni kao neki oblak prešao preko
ovo malo preostalog mozga, kao da me taj nevidljivi oblak optužuje za toliku
količinu radosti. Cijeli dan sam u mislima i preispitivanju, imam li pravo na te
male porcije radosti dok oko mene vrvi svijet i životi koji su sve više nego
bajkoviti? Opravdavam ovu svoju darovanu dozu samozadovoljstva i uhvaćenim
trenutkom radosti ljudskom zaboravljivosti na sve i svakoga oko sebe, radi sebe.
Kao da sam nagrađena svojim prirodnim izlaskom iz loših misli i loših situacija.
Opet se opravdavam kad kažem kako sam baš takva od koristi onima kojima
još trebam i koji me trebaju, ili je i to samo čista ljudska sebičnost?
Kako god, osjećam da sam se prizemljila čim sam se dala u analizu današnjeg
dana punog događaja i zbrkanih osjećaja. Oprostite svi vi koji danas tugujete:(
komentiraj (7) * ispiši * #
31
nedjelja
ožujak
2024
Osluškivanje
Danas nas dvoje sami, čekamo potomstvo pred večer, živim za taj
trenutak. S razlogom su me oslobodili pripreme ručka, ali opet sam
se malo potrudila, ne mogu dicu dočekat praznog stola da je i običan
dan. Nije običan, nikada mi nije bio običan, ni onda kad sam Uskrs
čekala isključivo zbog malo boljeg ručka i materinih sirnica, a pravi
razlog proslave Uskrsa mi se bazirao na nošenju košarice na blagoslov.
Sjećam se da kod jutarnjeg kušanja pogače, sirnice i jaja nije smjela
ispasti ni najmanja mrvica na pod, to je blagoslovljeno i ne smije biti na
podu Bože sačuvaj. Inače nije bilo prosipanja i bacanja, naročito kruha,
čak i kad su se ostaci bacali pred kokoši prije bi se komadić uzeo u ruke
i poljubio, jer kruh je osnovna namirnica o kojoj ovisi život. Do dana današnjeg
zazirem od bacanja hrane, osobito kruha, ostalo je to negdje zabilježeno.
Stoga stalno u kući imam i previše krušnih mrvica nastalih od osušenog kruha,
a i pohani kruh je često na repertoaru. Ono što se dici ureže u pamćenje nema
toga blagostanja koje mogu mijenjati urezano.
Obično o blagdanima ljudi su redovito komentirali, nagađajući što se kuha u
loncu župnika i učitelja, posebno župnika jer je on imao najviše peradi ispred
kuće. "Koliko on jaja može pofrigat za marendu, kakva li je tek juha na Uskrs
od kokoši ili pivca a u kući samo on i domaćica". Ljudi su se pitali i iz drugog
razloga, žene su u svrhu darivanja župnika o blagdanima među ostalim znale
po tjedan skupljat jaja da bi odnijele njemu. Komentari su bili na način i to potiho:
"odnila mu ja ono svoje sirotinje, zna koliko nas je u kući, ali ne reče de ti to vrati
imam ja dovoljno".
Baš mi dođu u glavu te misli i povezujem ih s današnjom situacijom kad je riječ
empatija više u rječniku nego u životu. Tada kao i danas su mi u oči upadali svijetli
primjeri nesebičnosti ljudi koji su bili dovoljno siti ali u toj sitosti nisu zaobilazili one
kojima se želudac steže. Pitam se koliko danas o tomu razmišljaju oni što se bore
za fotelje i vlast, koliko su njima u glavama ljudi koji su do kraja stegli remenje, osim
deklarativno. oni će sve reći, sve obećati, ali će pokupiti sva ponuđena "jaja". Rijetki
će se upitati kako omogućiti većini da žive od svog rada, a onima koji raditi ne mogu
omogućiti egzistencijalni minimum da bi se mogli osjećati kao ljudi.
Eeeh, prema pričama iz Isusovog života on je razmišljao i djelovao prema najslabijima,
zato mi nije jasno da najveći propagatori njegovog lika i djela ne prijeđu na djela?
Zašto danas na Uskrs potežem ta pitanja, umjesto da uživam u životu i očekivanju
onih zbog kojih mi je srce k'o kuća, zašto stalno osluškujem druge i preispitujem sebe,
kad su možda i na nekom drugom mjestu ako ga ima, podijeljene fotelje i pozicije.
Opet mi dođu riječi moje matere..." neka sinko, nije sve u imanju, duša je važna", ili
ćaćinoj čestoj: "živite dico pošteno, da se utapaš a nudi ti se konop od vraga a končić
od anđela..., u'vati se za končić jer u njemu je spas". Sve je to simbolika, ali dite sluša
i pamti. Opet se pitam, da li sam nekada posegnula za konopom umjesto končića..., na
tebi je uskrsli da to ocijeniš i nemoj strogo:)))
Svima vam želim SRETAN USKRS, više mira i razumijevanja barem na ovom prostoru,
lako se to proširi:))))
komentiraj (17) * ispiši * #
16
subota
ožujak
2024
Duhovna dogradnja, obećanja i trava
Kad sam jutros obavila rutinske poslove i nastavila raditi o današnjem
jelovniku, zvono na vratima me prekinulo. Zvonjava je rjeđa kako dani
klize, stoga me raduje taj zvuk. Otvorim a preda mnom dvije mlađe osobe
i jedan dječarac, svih troje godina kao ja sama i to mi odmah podigne
ugled u vlastitim očima. "Izvol'te šta prodajete?" Čim vidim fascikle i torbu
prva misao je da mi misle uvalit kakav proizvod bez kojega ne mogu.
"Ne, ne, nikakva prodaja, mi smo Jehovini svjedoci, želimo vam približiti
Isusa Krista..." Nisam dopustila nastavak, samo sam najljubaznije što sam
mogla odgovorila: "Lipe moje cure, meni je Isus uvijek blizu i baš mi ne
trebaju ambasadori koje On nije čak ni imenovao, sve što On meni i ja Njemu
imamo za reći to se odvija samo između nas dvoje. Da li je to pravi put ili
nije, moj je i nemam ga namjeru mijenjati. Samo vi idite dalje, možda nekomu
treba GPS kako stići do Njega. S osmijehom su se udaljili primijetivši kako imam
fine terase, i bogato raslinje. Osmijeh uzvraćen, zahvalila što su primijetile uz
molbu da ništa ne snimaju jer je vrt jako otravnatio. Valjda im i nije bila namjera,
pored divno uređenih vrtova i travnjaka u mom gradiću.
Skoro sam promašila ručak dok su mi se s ekrana dodvoravale face, to su vam
oni "poboljšivači" života nas običnih smrtnika. Zanimljivo, k'o jedan žele baš nama
uljepšati ostatke života, "bez da platimo 3oo, ni dvjesto, ma ništa ne ćemo platiti
osim da damo njima glas, jer kroz njih se najbolje vidi". Tu sam malo pomiješala
onu reklamu za dioptrijske naočale za sve oči ovoga svijeta, ali cilj je isti, prodati,
pridobiti jer takvih nema kugla.
Malo je vruće gore na stazi prema vlasti, a još nisu ni sjašili, zakuhalo se nemilo,
zavladala panika, malo je reć. Šta treba paničarit i arlaukat jedni na druge, s programom
na sunce i neka narod bira, jedino što je znao odabrat je pušku za obranu od neprijatelja.
Čim je to zlo bilo gotovo odmah je nastavilo prepucavanje tko je bolji, veći i tko je više
metaka ispalio, iako svi dobro znamo tko je palio a tko pajkio. Za mene to nikad nije bilo
sporno, jer oni koji su se dali vrlo malo daju na marketing. Pitanje je druge prirode u
ovomu društvu, UHVATITI DOK JE JOŠ VRUĆE, obećati, a koliko mene sjećanje služi,
a služi, nema onoga koji nije obećavao. Uglavnom je ostajalo na onomu k'o na jednom
vjenčanju koje pamtim k'o dijete. Obećavao momak divojci čuda, veliku kuću, skoro sto
prozora na njoj, a kad ona došla, našla straćaru sa stotinu rupa i pukotina. Nasmijala se,
nastavila. Samo je razlika što su se njih dvoje voljeli, radili i sticali malo pomalo. Ovdje
je priča davno ispričana, dođu, pričaju priče, kad zasjednu ništa od TUNELA, a i zašto
bi kad je zamišljeni tunel u krugu drugih igrača, a oni igraju mlako.
Onako iz prikrajka dok promatram ovu lakrdiju zaključujem samo da mi se najbolje uhvatit
trave, fizički malo umara ali je relaks neponovljiv..., trava je zakon:))))
komentiraj (18) * ispiši * #
15
petak
ožujak
2024
Faze
Kvrgave, artritične, nespretne,
a bile su, bile su fine, glatke,
grlile nježno i snažno,
zaštitnički i mazno
snaga, umijeće, zlato
davale, usrećivale trenutke življenja
bile dio hranidbenog i odjevnog lanca
ostavljale plodove ljepote
u svemu što su takle
bezobraznice, ne prate trenutak
neposlušnost se uvukla u njih, inat
šteta, bilo ih je lijepo posjedovati
igrati se njima kao igračkama
gledati kako slijede zamisli
nekad i brže od misli
ostavština je tanka
u pojedenom, iznošenom
tek rijetki simboli duboko u ladicama
valjda moćnice zaslužile odmor i ne daju se
u ralje aktivnosti i zamora
hvala vam ruke moje
hvala što ste ispunile svrhu
a sad polako.
komentiraj (8) * ispiši * #
13
srijeda
ožujak
2024
Drži ono što je ostalo
Znam da su mlađima ovo riječi za podsmijeh i odmah se povlači ona
poznata..., "šta ova gerijatrijska skupina još hoće" što je i razumljivo.
Kako objasniti (ako uopće treba objašnjavati) nekomu kako se kuhati
u loncu u kojemu nisi bio i ne kaniš uskoro. Bože daj da tako ostane,
da u životu ide nekim redom, da ne moramo brinuti za mlađe koji su
u goroj situaciji i ne daj Bože oplakivati mlađe. Događa se, svjedocima
smo svakog dana i to su vrlo loši osjećaji, oni nas izjedaju i stanje kakvo
je čini još gorima, a htjeli bismo baš mi, takvi, načeti, biti od pomoći.
Hvatati se za slamku, činiti sve da održimo ovo malo što je ostalo, ne
zbog pošto poto ostanka u ovoj suznoj dolini, održavamo se ne bi li
bili slamčica najbližima koji su zaribali prije roka.
Kako se može osjećati čovjek koji bi trebao biti od pomoći svojim bližnjima
koji su "u punoj snazi" a snaga ih izdaje, a samima je pomoć potrebna.
To su osjećaji koji kožu dovode do puknuća da bi izišli iz nje ali ne ide.
Što tada radite, dozvolite da vas otpreme po proceduri u "kuću spasa",
moleći se da vas ne vrate kao biljku koju neće imati tko zalijevati, molite
se da nipošto ne budete na teret onima koji imaju i previše svojih tereta.
To su želje nemoćnika, a želje i jesu tu da se ne ostvare, vrlo često.
No, da sad ne ispadnem nekakav negativac..., ne, ne, ostalo je u meni
toliko duha da i u najcrnjim situacijama lovim onu zraku da me bar na
trenutak obasja i ulije ludu nadu, jer dobro je znano kako se kaže za nadu.
Svima vama kojima sunce nije uvijek na "prozorčiću", pokušajte ga dozvati,
u mislima, možda se i pojavi. Eto sam ga danas dozvala, čak i buru, a bura
se potrudi da pročisti sve živo i neživo, a mi smo još živi i trudimo se to i
ostati do pozifa šefa svih šefova, kažu da je ON nestranački.
komentiraj (9) * ispiši * #
11
ponedjeljak
ožujak
2024
Nikad nije...
Ne kuni se u sutra
ni u slijedeći tren
ne kuni se da hoćeš
nikad nije ono u što se kuneš
pusti ruci vodilji
neka crta smjerove
nije tvoje da određuješ
slijedi zacrtano bez prosvjeda
zahvalan što imaš pravo slijediti
Igra ne traje prema našem nacrtu
danas si zaigran i bezbrižan
sutra već slijediš neke druge upute
moliš se da uđeš u igru
ne tražeći
ne očekujući ništa
tek slijedeći dan
hvatajući sunce između oblaka
komentiraj (11) * ispiši * #
07
četvrtak
ožujak
2024
Povodom Dana ž.
Javljam se iz svoje jazbine nakon ovih kišnih dana gdje mi je ponovno
zanimacija pletivo koje nisam primirisala punih dvanaest godina. Meštri
od kostiju savjetovali da to nije loša rabota za vježbanje prstića. Tako
ja namirila materijala i ono vuče. Sada sam u situaciji da se moram liječit
umjesto da mi bude bolje. "Znatiželja je ubila mačku", tako i mene skoro,
jer mi stalno oči letjele na urađeno a zanemarila osnovno, lagana vježba.
Dobro, nije mi baš mrsko, fini su to komadići, samo nema zime, a ja bih
baš rado prošetala svoje uratke. Toliko o samoreklami, ajmo malo na Dan ž.
Prolazim danas pored jedne cvjećarnice, a ove naše cure, cvjećarice, baš
imaju mota za aranžiranje cvijeća. Predivni buketi, aranžmani, a ja je onako
usput upitam nada li se da će bar pola prodat. Kaže, ako bude približno kao
za Valentinovo, past će s nogu jer nema veliku ispomoć. Neka joj je sretno!
Sad se ja pitam, što žene gore stoje "na tržištu rada" (jedan od odvratnijih izraza,
kao i ljudski resursi), što se više brišu po izbornim listama, što neki nazovi muški
sebe više doživljavaju kao "duhovne i ine autoritete u obitelji, one se sve jače
zakopavaju u cvijeće. Zaključujem da ova moderna vremena i nisu loša za žene,
barem kad je kićenje u pitanju. Samo mi se potužite da nemate prava u kući, na
poslu, a ono buketi oko vas kao na posljednjem počivalištu.
Jedna sam od onih što voli cvijeće, luda sam za njim i najviše me boli što moj vrt
koji ima poprilično kvadrata ne mogu održavati i tako moje cvjetne površine sve
više poprimaju obilježja džungle. Radi popravljanja dojma, kad mi netko bane, ja
jednostavno tu zapuštenost predstavljam kao novu kreativnost, eto, ja baš volim
tako malo džunglasto, to mi je fora. Uostalom, ja kao žena imam svako pravo da
svoj vrt uređujem i dajem mu nove dimenzije, kao što imam pravo modernizirati
stare recepte (mislim pojednostaviti, skratiti i sl.), imam pravo koristiti sva dostupna
sredstva za čišćenje, ukratko, ja imam pravo raditi od jutra do kasno u noć bez da
mi se to primijeti a o plaćanju da ne govorim. Moje je raditi, ima tko će misliti i biti
autoritet, bio s duhom ili bez njega. Naravno, ne mislite da ja baš mukotrpno radim,
nisam više u toj fazi, ali govorim iz usta žena koje su na poslu, kod kuće, nema
vremena misliti na sebe. Stoga me to cvijeće koje obožavam jako, jako živcira taj
jedan, dva, tri, dana u godini. Ona se jadnica satire, taman obavi jedno, dolazi druga
faza, a svi se pitaju..., kojega vraga radi, neš ti posla u kući i okolo.
Uzaludna vam borba drage žene, ne dajte da vas tabanaju, neka vam na jedno uho
uđe a na drugo iziđe svaka kritika koja je samo radi kritike, usporite rabote, nemojte
se davati bez ostatka, jer će vam taj ostatak jako dobro doći jednog dana.
Ne režite jedna na drugu, to "oni" baš vole, podržavajte jedna drugu, tako ste jače,
budite, budimo solidarne, ako mi nismo zajedno patrijarhat će trajati još puno
generacija, a to ne želite svojim kćerima. Odgajajte sinove da budu svojim ženama
prijatelji, pomoć, podrška, manje će nevjeste vašim sinovima psovat mater, dapače,
imat će te u njima prijateljice i one u vama.
Malo sam poranila, sutra je Dan žena, ali odlazim na mjesto gdje su eto sutra žene
glavne, gdje su taj jedan dan posluživane od muških, gdje restorani i hoteli uslužuju
samo ženske goste. Već sam ja o tim običajima pisala prije korone, malo smo zastale
i evo nas opet. Znam da ću uživati pa neka sjedeći i šetkajući dok druge plešu, plesala
sam i ja, bilo je lijepo dok je trajalo.
Ujutro prije polaska, kava i kolači s bivšim kolegicama s posla, također prvi Dan ž. nakon
korone i raznih turbulencija u međuprostoru, bit će to lijepa dva dana, imam produžni.
Moje drage dame, neka vam je sretan jedan jedini, zvanično naš DAN ŽENA, a mušketiri...,
što nas bolje čuvate, cijenite, vjerujte, to je za opće dobro rekli bi oni što nam svakodnevno
bruse mozgove. Sretna žena dobra žena:))))
komentiraj (10) * ispiši * #
03
nedjelja
ožujak
2024
Događa se često
Kud si ti krenula ovako rano,
šta si to kupila, ali nema ni'ko da ti pomogne nosit
šta lipa spremaš za ručak
jesi li ono sinoć imala goste, 'ko je bio
ka' ćeš u Split ajde mi javi nešto ćeš mi pogledat
Ovo su prizemna pitanja, sitna zanimanja
odnosi se odnose na mista mala srcu draga
Pitaš me što sam zadnje pročitala
koju političku opciju zastupam (krimi pitanje)
hoćeš li se učlaniti u Klub umirovljenika
ima tu pogodnosti..., izleti, putovanja, samo plati
kako reagiraš na pozive onih "čimavica" što organiziraju
formalne večere uz prodaju svega što nam ne treba a košta
ideš li na Likovnu radionicu
ideš li na Dane knjige
ideš li na koncerte pjevača koji za mene i nisu pjevači
neki vole i takve
Kako god okrenem pitanju su mahom ista
ovisno iz koje kupine dolazila
Moji odgovori su ponavljači
ukazuje li to na vrtnju u krug iz kojega izlaza nema
jesam li leptir u čahuri svilca
usnovila se u svilenom plaštu
a stvarnost nudi tek staru malo pogvužanu tkaninu.
komentiraj (19) * ispiši * #
23
petak
veljača
2024
Putovanja
Ulazimo u auto, prođemo naplatne kućice,
smjer je poznat. Moja dica i ja, blaženstvo,
dugo nismo posegnuli za zajedničkim kilometrima.
Pola puta pogledi nam putuju po prepoznatljivosti,
ostatak puta njima nepoznata područja.
Obišli puno zemalja, puno gradova, a ovaj dio susjedstva...,
ostao nepoznat, neistražen.
Opisujem svaki kilometar, polja i jezero nastalo umjetno.
Ona voli ravnice, rijeke i jezera, vole i more,
kad god se do njega more.
Ostaju zadivljeni ljepotom krajolika,
rječicama kojih nema na karti, a one očaravaju
svježinom, brzinom, i uokvirenošću zelenilom koje se obnavlja.
Pupoljci mame puninom, livade cvjetnošću i svježinom
jedna ukomponirana čarolija kojoj se ne nazire kraja.
Vjetar nam je poremetio istraživanje,
valja nam okrijepiti tijela kao što smo duše.
Naši prijatelji četiri desetljeća,
pripremili doček vrijedan careva,
stol prepun izišao iz ruku vrijedne domaćice
kuharice, pjesnikinje, fotografkinje,
naše je bilo uživati i uključiti se u priče iz mladosti,
obrađivati "teme dana", blago politizirati i filozofirati
bez nadmetanja, okršaja, tek uz poneki vic i smijeh iz trbuha.
Mala je ispunila očekivanje, prvi put i izraženom željom za povratkom.
On sa žalom..., zar je trebalo proći toliko godina za doći...
Ja čekam reprizu, kod nas ili kod njih, ne brojimo.
Valja proći granicu, našu, njihovu, carinu, našu, njihovu...,
samo pogledaju i odmahuju, još nismo za pretresa,
nije ga bilo, a neće ga ni biti.
Samo smo mali ljudi, kratkog putovanja praznih torbi i punih srdaca.
komentiraj (19) * ispiši * #
14
srijeda
veljača
2024
Šta nama fali?
Prešuti ono "lipa moja" dok mi ružu darivaš
stavi naočale, nastat će muk
ili progovorit čista pristojnost
ili ima ljepote koju u ogledalu ne nazirem
čudnovata su mjerila mušketira
Sakrij posprdan osmijeh dok ti uručujem dar
čokolada "samo ti"
ona "volim te" rasprodana
pokupili mladi koji još vjeruju
a ti vjeruj da si samo ti
tko bi drugi posegnuo za tvojom "zvijezdom snova"
s punom torbom dijagnoza
nijedna nema zvjezdano osvjetljenje
samo ti si svjedok uzdaha
kmečanja i tihih psovki nemoći
samo ti vidiš skrivene nespretnosti
samo ti priđeš kad unutra je lom
i tada znaš reći "lipoto"
a ja gledam okolo ne bi' li je spazila
Sve ove sitne lagarije lakšeg preživljavanja
darujemo jedno drugom
na kraju..., što tomu fali
što nama fali?
komentiraj (14) * ispiši * #