Knjige trenutno oko mene, izvlačim ih iz polica i čitam za stolom i ne vraćam pa se gomilaju oko mene, a primijetila sam da me hrpe knjiga umiruju i godi mi taj zagrljaj pa ih i ne spremam više sa stola, nego vraćam pojedine i donosim nove naslove, pa se tako gomila potpuno promijeni u par dana, ali uvijek je tu, jer rekoh, gode mi i njeguju na vibracijskoj razini, svi ti genijalni umovi koji i dalje šapuću kroz prostor i vrijeme kroz medij.

Naslovi na mom stolu:

Pierre Riffard: Rječnik ezoterizma
A. G. Matoš: Djela
Blaise Pascal: Misli
Alan i Sally Landsburg: U potrazi za drevnim misterijama
Kulturna geografija, kritički rječnik ključnih pojmova
Ivanka Biluš, Cirila Rode, Božica Brkan: Recepti iz Vegetine kuhinje
Aleksandar Flaker: Heretici i sanjari (Izbor iz poslijeratne ruske proze)
Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan (Ples na vulkanima, Balade o životu koji teče, Trubač u pustinji duha, U sjenu smrti)
Rudyard Kipling: Knjiga o džungli
Goropadni eros (Ogledi o erotizmu)
Arsen Diklić: Ne okreći se, sine
Ljeskov: Ledi Magbet Mcenskig okruga, Levoruki
Enciklopedija Leksikografskog zavoda
Gogolj: Ukrajinske pripovijetke
David Attenborough: Život na Zemlji
Ivan Šibl: Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve
Marija Jurić Zagorka: Grička vještica, Malleus Maleficarum
Ivan Bunjin: Život Arsenjeva, Lika
Slavko Mihalić: Ispitivanje tišine
Đura Jakšić: Poezija i proza
D. H. Lorens: Tajne feniksa
Charls Dickens: Oliver Twist
Henryk Sienkiewicz: U pustinji i prašumi
Margerit Jursenar: Osmeh kraljevića Marka
Drago Hedl: Izborna šutnja
Janusz L. Wisniewski: S@moća u mreži
Fran Galović: Izabrane pjesme
Heine: Florentiske noći
Marguerite Yourcenar: Oproštajni udarac
Ivan Kušan: Zagonetni dječak
V. I. Lenjin: Marksističko-dijalektička filozofija
Zvonimir Kulundžić: Stjepan Radić i njegov republikanski ustav

Sve knjige su moje. Kad me pitaju koje su mi najdraže - sve!

To je samo mali, mali dio kolekcije.

Prvi Orwellov poučak glasi:

KAKVA SVINJA - TAKVA FARMA

"Iako je David Cronenberg, slavni kanadski autor koji je značajan dio svoje karijere posvetio analizi deformacije ljudskog tijela, za "Crash" 1996. godine bio nagrađen posebnom nagradom žirija u Cannesu, film "Sudar“ je nakon svoje premijere bio jednako hvaljen koliko pljuvan i osporavan. Zamjerke su mu uglavnom nalazili mainstream kritičari koji su teško prihvaćali činjenicu navodnog glorificiranja spoja smrti i seksa, čime su ponovili kritike koje je po objavljivanju požnjeo roman legendarnog J.G. Ballarda, prema kojem je film snimljen.
"Sudar" nije namijenjen svim gledateljima, jer nipošto nije riječ o zabavi za cijelu obitelj, ali u proteklih tridesetak godina gotovo da i nije snimljen film koji bi više zasluživao nositi status umjetničkog djela."








"Cenzori su skloni činiti ono što rade samo psihotičari: brkaju stvarnost s iluzijom."
David Cronenberg

ODVOJENOST CRKVE I DRŽAVE TEMELJ JE DEMOKRACIJE

Sjedinjene Države su čisto sekularna zemlja i utemeljene su na idealu da vlada treba biti potpuno odvojena od bilo koje vjerske sekte. Izraz “odvojenost crkve i države”—citat Thomasa Jeffersona—najčešća je oznaka za slobodu vjeroispovijesti zajamčenu 1. amandmanom ustava. Nažalost, mnogi moderni građani i izabrani dužnosnici počeli su izvrtati ideal 1. amandmana kako bi olakšali vjersku diskriminaciju i nametanje vjerskih zakona nevjernicima.

Prva rečenica 1. amandmana glasi ovako:

Kongres neće donositi zakone koji poštuju uspostavu vjere ili zabranjuju njezino slobodno ispovijedanje;
—Prvi amandman na Ustav—

1. amandman uspostavlja dvosjeklu odvojenost crkve i države; jedna strana ove odvojenosti sprječava religiju da preuzme kontrolu nad vladom, dok druga strana sprječava vladu da se miješa u vjersko izražavanje.

Prvi rub odvojenosti crkve od države sprječava državu da uspostavi religiju. Nikakvom zakonu, bilo na saveznoj ili državnoj razini, ustavno nije dopušteno sankcionirati ili službeno provoditi vjersku ideologiju; svaki zakon koji se temelji na vjerskoj doktrini (npr. muslimanski šerijatski zakoni) smatra se kršenjem ovog amandmana. Osim što sprječava donošenje vjerskih zakona, ovo odvajanje sprječava i službeno odobravanje religije od strane države (npr. obavezna javna molitva) i sprječava uspostavu državne religije/crkve.

Drugi rub odvojenosti crkve i države osigurava da se vlada ne može miješati u osobne vjerske prakse. Osim u ekstremnim slučajevima (npr. ljudske žrtve), vladi je zabranjeno zaustaviti ometanje vjerskog izražavanja od strane pojedinaca.

U modernoj politici, nekoliko desničarskih frakcija počelo je napadati samu ideju odvajanja crkve od države. Brojne političke grupe i političari (ex. Rick Santorum) počeli su aktivno negirati da ova odvojenost postoji, i otvoreno traže uspostavljanje vjerskih zakona. Nažalost, tri temeljna nesporazuma oko odvajanja crkve i države pomogla su ovim pojedincima u njihovoj potrazi za potkopavanjem 1. amandmana i nametanjem svojih vjerskih doktrina sekularnom društvu:

Odvojenost crkve od države NE sprječava vladu da spriječi ljude u nametanju svoje vjere drugima

Pravo na slobodno ispovijedanje vjere osobno je pravo i nemate ustavno pravo nametati svoju vjeru bilo kome drugome. Vlada ne samo da je dopuštena, već je i dužna uskočiti i spriječiti pojedinca ili organizaciju da krši tuđe vjerske običaje. Kao što svatko ima pravo prakticirati svoju vjeru, tako ima i pravo da ga druge vjere ne ometaju.

Mnogi religiozni Amerikanci su uznemireni kada su njihovi pokušaji da nametnu svoje vjerske običaje drugima bili osujećeni - oni tvrde da je njihovo vjersko prekoračenje zapravo vjerski običaj i svaki pokušaj da se društvo zaštiti od njihove religije vide kao napad na vjersku slobodu.

Posljednjih nekoliko godina vode se velike rasprave o pravima homoseksualaca na brak i pravu poslodavaca da odbiju pokriti kontracepciju; oba ova problema su primjeri religioznih pojedinaca koji pokušavaju nametnuti svoju religiju društvu. Ako vjerska uvjerenja poslodavca nalažu da ne bi trebao uzimati kontracepciju, može odlučiti ne uzimati kontracepciju, ali ne smije odbiti ponuditi kontracepciju u planovima osiguranja svojih zaposlenika. Ako pojedinac vjeruje da je homoseksualnost grijeh i da je gay brak nemoralan, savršeno ima pravo ne biti gay i ne vjenčati se s osobom istog spola; međutim, nemaju pravo uskratiti drugima pravo da budu homoseksualci ili stupe u brak.

Vjerska uvjerenja ne izuzimaju religiozne osobe od obveze poštivanja građanskih zakona

Čak i uz 1. amandman o odvojenosti crkve od države, vjerska uvjerenja pojedinca ne zamjenjuju obvezu poštivanja građanskih zakona. Svako ispoljavanje vjerskih uvjerenja koje krši svjetovne zakone ili ugrožava druge građane nije zaštićeno pod okriljem vjerske slobode.

Funkcionalno govoreći, ovo ograničenje vjerskog izražavanja sprječava ljude da štite antisocijalno ponašanje tvrdeći da je ono zaštićeno vjerskom slobodom. Na primjer: unatoč činjenici da Biblija aktivno promiče pogubljenje homoseksualaca, silovanje, ropstvo, žrtvovanje ljudi i genocid, ova antisocijalna ponašanja nisu zaštićena vjerska praksa.

U modernoj politici, mnogi su političari počeli pokušavati ugraditi vjerska izuzeća u građanski zakon i dopustiti religioznim pojedincima da imaju vlastiti set zakona. Najrasprostranjeniji primjeri ovih izuzeća su pokušaji umetanja klauzula o savjesti u državne medicinske zakone. Brojne su države donijele ili pokušale donijeti zakone koji bi omogućili kršćanskim liječnicima da odbiju usluge kontracepcije ili pobačaja, čak i ako bi to ugrozilo život majke.

Jednostavno rečeno, nedavni pokušaji da se religioznim Amerikancima dopusti da žive pod drugačijim skupom pravila od sekularnih Amerikanaca su pogrešni. Morate slijediti građanske zakone, bez obzira na to jesu li oni u suprotnosti s osobnim vjerskim uvjerenjima ili ne. Ako ste liječnik koji ne želi raditi abortus, nemate pravo prihvatiti posao koji bi vas doveo u situaciju da morate obaviti abortus kako biste zaštitili majku, a zatim odbiti raditi svoj posao – još uvijek možete biti liječnik, ali ne onaj od kojeg se može tražiti da izvrši pobačaj (npr. i anesteziolog). Amiši imaju pravo na svoja uvjerenja, ali nemaju pravo na tužbu za diskriminaciju kada su zaposleni kao vozači autobusa, a odbijaju voziti autobus zbog svoje vjere

Sloboda vjere je i sloboda od vjere

Baš kao što odvojenost crkve od države štiti pravo pojedinaca da prakticiraju svoju vjeru, ona također štiti pravo pojedinca da ne prakticira nikakvu vjeru. Ateizam nije religija, ali ima ista zakonska prava kao bilo koja religijska skupina. Pravo na nevjerovanje u boga je zaštićeno i protiv svakog pokušaja kršenja tog prava treba se boriti istom razinom intenziteta kao protiv bilo koje druge vrste vjerske netrpeljivosti.

Svaki pokušaj nametanja institucionalne molitve ili upisivanja ideje boga u javnost, bez obzira na vjeru, predstavlja kršenje odvojenosti crkve od države. Oni koji tvrde da mogu propisati molitvu jer ne navode religiju koja se mora prakticirati (npr. službena školska molitva), jednostavno su u krivu i protiv njih se treba boriti.

Najekstremniji primjeri netrpeljivosti prema ateistima mogu se pronaći u slučajevima borbi za skrbništvo u kojima roditelj ateist gubi skrbništvo nad svojom djecom. U nekoliko slučajeva (npr. Craig Scarbury iz Illinoisa), suci su koristili ateizam kao opravdanje za oduzimanje skrbništva nad djecom roditeljima tijekom prethodnog razvoda—religiozni roditelj dobiva skrbništvo nad djetetom, bez obzira na druge čimbenike, koji se u potpunosti temelje na njihovim religija. Ova situacija je analogna židovskom roditelju koji gubi skrbništvo jer sudac u slučaju podupire kršćanskog roditelja, ali postoji relativno malo negodovanja kada je žrtva ove diskriminacije ateist.

Zaključak

Velik broj Amerikanaca krivo shvaćaju ideju o odvojenosti crkve i države. Nesporazumi koji okružuju ovo odvajanje otvorili su vrata vjerskim fanaticima koji nameću svoju religiju civilnom društvu. Religija nije štit koji dopušta pojedincima da ignoriraju zakon, niti je zaštićena vjerska praksa da pojedinac nameće svoju vjeru drugima. Jednostavnije rečeno, sve dok velika većina Amerikanaca bolje ne shvati odvojenost crkve i države, nastavit ćemo vidjeti političare koji pokušavaju izvoditi end-runs oko 1. amandmana.

By jsager99

end-run: način izbjegavanja pravila koje je postavljeno da vas spriječi da nešto učinite

https://voxfeminae.net/strasne-zene/vlasta-jarnjak-dizajnerica-obuce/

IZBAVITELJ

Na stolu Inker porculanski servis
Na krevetu Vuteks deka
Na meni spavaćica Nada Dimić
U Gorica suđu dragog večera čeka

Na golim nogama štikle Astra
U ustima bombon Kraš
Nadaleko čuven, i kvalitetan
Bio je svaki proizvod naš.

Šećer hrvatski Viro, na dohvatu svakog trena
Markins kozmetika Saponije Osijek
Dragulj u torbicama jugoslavenskih žena.
Sad tog ničeg više nema

Uništeno sve je il prodano strancu
Kupujem smeće u stranom robnom lancu
Sva moja lova ide u stranu aktivu i dobit
Istinu ne možeš demagogijom pobit

Sinoć gledam moj korejski LG TV
Odavno RIZ svoj ne proizvodi više
Ni gaća više vlastitih nemamo
(Kompletna tekstilna je propala nam industrija)
A Izbavitelj na TV-u „POBJEDA!“ kliče

Nada Dimić kupaći kostimi

https://www.reddit.com/r/croatia/comments/knlq73/nu%C5%A1a_marovi%C4%87_i_irena_uhl_promovi%C5%A1u_kupa%C4%87e_kostime/

MOĆ

Iza zavjese noć
Sad bih lunjala
Ne bih nikako
Pred TV-om kunjala

Sjela bih u tramvaj
I vozila se do kraja
Gdje nebo sa zemljom
Na horizontu se spaja

Gdje crveni oblaci
U plamenu gore
Dok noć se spušta
I crno guta ih more

I sve u mrak tone
I traje kratko
Taj ružičasti oblačić
Što minutu prije

Smiješio se slatko
A sad mu ni traga
S mjesecom žezlom
Kraljica vlada

Tu bih izašla i hodala i hodala
Dok tramvaj odlazi cin cin cin
I gležnjeve mi na stazi obavija noć
Zbrisat, otić, napustit – je moć!

GLAVA ŠESNAESTA

'Trnjanska obala na Savi. Druga obala Save.
Ne okreći se, sine!'

Zoran Novak se sjeća da je te noći (a noć je već bila na izmaku i pramenje magle je otvaralo put zorí), da je te noći bio zbunjen i iznenađen kao nikada dotle u životu saznanjem ko mu je otac, i rekao je to ocu. U lice, otvoreno.

Sjeća se da je onda dobio dva šamara. S jedne i s druge strane lica. Ošamario ga je otac, koji je bio ljut, strašno ljut i usplahiren, nervozan. Uhvatio se za obraze Zoran Novak i ni riječi nije rekao, ni plakao nije, ni vremena nije bilo za plakanje jer su već lupali koraci potkovanih cokula na vratima, a otac ga ščepao grubo i ljutito i na ramenima ga, kao vreću nekakvu, iznio kroz vrata na terasi.

Sjeća se onda krovova, vlažnih od rose, krovova ravnih betonskih i krovova nagnutih, od crepova; po tim krovovima su bježali verući se kao mjesečari. Visina je bila strašna i otac više nije morao da ga grubo drži uza se, jer se Zoran plašio te vrtoglave visine. Plašio se ljutitog oca i plašio se da ne padne zajedno s njim s krova. A bilo je vrlo uzbudljivo to vratolomno penjanje po krovovima.

Sjeća se da je za njima resko pocijepala tišinu krovova pod rosom automatska puška s prve ravne terase pred ateljeom. Da su meci otkidali malter i parčad cigle sa dimnjaka iza koga su se bili zaklonili. I da se gonioci nisu usudili da pođu dalje za njima po klizavim nagnutim krovovima.



Sjeća se da je otac razlupao staklo nekakvih tavanskih vrata, da su se spuštali niz sve spratove neke nepoznate kuće, da su prošli kroz jedno dvorište, a kroz dvorišnu zgradu izašli na sasvim drugu ulicu.

Da je ta ulica bila pusta. Da su žurno išli i skretali u sve mračnije i sve tamnije ulice. Da su prešli preko željezničke pruge, na kojoj su pragovi i šine bili vlažni od rose. Da su onda išli kraj niskih sirotinjskih kućica, u kojima su se već palila jutarnja svjetla i prvi ranoranioci se spremali na posao. Da niko nije obraćao pažnju na njih. Da se otac često osvrtao držeći ruku na pištolju očekujući potjeru, a da im je potjera, izgleda, izgubila trag.

I sjeća se Zoran Novak da je bez riječi išao za tatom. Nije ga tata silom vukao. Bojao ga se Zoran poslije onih šamara, a onda, sama avantura bila je uzbudljiva. Išao je za ocem držeći ga za ruku.

Onda su išli nasipom, a rosa je ovlažila zemlju na nasipu i blato im se lijepilo za obuću. Istanjivalo se pramenje magle, primicala se zora i vidnije je postalo. Uhvaćena nasipima, sa sebe je svlačila maglu rijeka u vrbacima, s rijeke je dolazila hladnoća. Otac je išao nešto sporije i u jednom momentu posrnu i pade. Sin mu je pomogao da ustane. Pridržao ga.

A kad je zatim pogledao svoje ruke, vidio je – krvave su.

- Tata! - reče sin. - Ti si ranjen!
Tata nije htio da se zadržava, pošao je dalje, a korak mu je bio sve nesigurniji. Ispod rukava lijeve ruke tekla je krv.
- Da, Zorane! Ranjen sam. Kad smo bili iza onog dimnjaka na krovu. Hoće da me ubiju, razumiješ li? Ubiju! A ti im pomažeš.
Onda su se odmarali, pa su išli dalje nasipom, ali ne brzo, jer je tata sve teže, sve teže koračao.
- Možeš i sad da im pomogneš, Zorane - reče. - Sačekaj ih i kaži im gdje sam. Izdaj me! Ionako žure da me što prije ubiju!
Opet je posrnuo, ali se ovog puta održao na nogama.

I sjeća se Zoran Novak: zaplakao je tada. On je već bio veliki dječak i gotovo je zaboravio svoje posljednje suze. Ni sad nije htio da plače, ali su suze same potekle, plač tih, težak, kad se čini da suze ne teku niz obraze, nego se slivaju na samo srce gdje peku. Peku od uvrede. Zar sam ja takav? Tatu da izdam?

- Neću da te izdam, tata! Ja mrzim one koji hoće tebe da ubiju!

I otac ga je zagrlio onom zdravom rukom, i išli su zagrljeni nasipom, pa je Novak mlađi želio da se ranjeni otac još čvršće nasloni na njega, ali suze su i dalje tekle.

Onda se odnekud iz magle i vrbaka pojavio omalen, zdepast i krivonog mladić koji je stajao mirno tu na nasipu s rukama u džepovima i čekao da mu se približe. Zoranu se činilo da ga je ranije viđao negdje na ulicama grada, i to sa čistačkom klupicom ispred sebe. Zar i ovdje, na nasipu pored rijeke, zar i ovdje čisti cipele?
- Donio sam pozdrave od Vinka! - rekao je tata tom mladiću.
Mladić se pokrenu s mjesta. Mirno ih je gledao i odgovori:
- Dobro jutro.
A onda, kad su već bili sasvim blizu, upita tiho:
- Gdje je drug?
- Koji drug? - upita Novak stariji.
- Zar niste dvojica?
- Dvojica smo, zar ne vidite? - odgovorio je tata.
Mladić ih je dalje smireno i pažljivo gledao.
- Gdje je drug »Bijeli«?
- »Bijeli«? - Tata se izgleda iznenadio. - »Bijeli« nije ni bio sa mnom.
- Zajedno ste pobjegli iz transporta?
- Zajedno. Svako ko je mogao, bježao je. Rasturili smo se. Ja sam slučajno upao u Zagreb. Ne znam na koju je stranu otišao »Bijeli«?
- To je onda zabuna reče mladić. - Trebalo je da prebacim »Bijeloga« i vas. Obavještenje je pogrešno. Šta ćemo sada?
- Prebacite nas dvojicu!
- Zabuna je - ponovi čistač cipela. - Mislili smo da je »Bijeli« ugrožen... Naravno, i na vas smo mislili. Šta možemo sad! Pođimo!
Mladić pođe ispred njih duž nasipa. Slijedili su ga. I onda kad se mladić naglo spustio u vrbak. Tamo je, sakriven u granju, ležao čamac.
- Ulazite!
Čamac se zaljuljao kad je tata koračio u njega, pa se tata morao rukom pridržati za rub. Na rubu su ostali krvavi tragovi njegove ruke. Mladić je spazio tragove kad je čamac već bio otisnut.
- Čovječe! - reče. - Pa vi ste ranjeni!
Na trenutak je zaustavio vesla gledajući u inženjerovu opuštenu ruku.
- Slušajte! - reče. - Da vam nisu na tragu?
- Ne znam - odgovorio je inženjer. - Pucali su kad smo bili na krovovima. Poslije ih nismo vidjeli.

Razdanjivalo se. Sklonila se magla i vidjelo se daleko, čak gore do mosta. Zoran je viknuo:
- Gledajte! Motociklisti!
Džombastom stazom duž nasipa valjala su se dva motocikla sa prikolicama.
- Pronašli su nas - reče mladić. - Ipak su vam na tragu. Bit će sad malo teže.
I prilegnu na vesla.
Išli su ukoso, malo nizvodno, ne sijekući rijeku u pravoj liniji. Mladić je brzo, ritmički i ravnomjerno veslao.
- Ja ne mogu s vama dalje od druge obale. Nepredviđeno je to što su vam na tragu. Ipak će biti sve u redu. Idite pravo preko čistine u šumu. Tamo pronađite lugara Šašića. „Drva su isporučena“, recite. On će se dalje brinuti. Hoćete li izdržati s vašom ranom?
- Izdržaću. Nije opasno. Sigurno ću izdržati!
Novaci, otac i sin, bili su licem okrenuti prema drugoj obali, koja im se primicala. Mladić koji je veslao bio je licem okrenut prema nasipu sa koga su pošli. On je viknuo:
- Lezite! Lezite na dno!
Odmah poslije toga je prvi metak pljusnuo u vodu. Motociklisti su se zaustavili na nasipu i pucali. Vikali su nešto, ali se to nije razumjelo. Zbog pucnjave, valjda. Čistač cipela ubrza zaveslaje. Dva Novaka su već ležala na dnu čamca.
Mladić reče:
- Morat ćete požuriti kad vas iskrcam. Druge patrole prelaze most. Imate vremena da stignete do šume prije no što vam presijeku put.
Oni nikakve druge patrole nisu vidjeli jer su ležali na dnu čamca dok su iznad njih i oko njih lutali meci. Zoranovo lice je bilo pored lica njegovog tate. Ruka tatina prebačena preko Zorana kao da ga štiti. Tata je žmirio i mrštio se. Da li od rane?
- Slušajte, inženjeru - govorio je mladić između zaveslaja. Zapravo nije više ni veslao već je rukama privlačio vrbove grane i uvlačio čamac u gustiš. Bili su na drugoj obali. - Ozbiljno vas pitam: hoćete li izdržati? Kakva je vaša rana?
- Izdržat ću - rekao je Novak stariji i uspravio se u čamcu. Oko njih su se plele grane tužnih vrbika. – Izdržat ću. Hvala vam!
Od rijeke do nasipa s ove strane je nisko čupavo grmlje i rupčage.
- Iza nasipa je čistina - reče mladić za njima. - Onda šuma. Sretno!
- A kud ćete vi? - upita Zoran.
Mladić se nasmiješio na dječaka. Imao je neobično lijepe i zdrave zube.
- Ne brini, momče - reče kroz osmijeh. – Vratit ću se u grad. Požurite!
I otisnu svoj čamac od obale. Kuda? Opet na rijeku? Bili su već na pola puta između vrbika i nasipa. Zoran se još jednom okrenuo. Vidio je kad se mladić naglo uspravio u čamcu na rijeci, uhvati se za grudi i bućnu u vodu.
- Pogodiše ga! Tata! Pogodiše ga!
I tata je stao da bi pogledao. Čamac je bio okrenut dužinom uz tok vode. Prazan čamac. Onda uz desni bok čamca, onaj koji je nevidljiv za strijelce s lijeve obale, izroni glava mladićeva. Nasmijana. I još im je mahnuo rukom. Namignuo.
- Sretno!
- Tata! Znam taj trik! On glumi da je pogođen! Tobože pogođen! Vidiš kako pliva i gnjura se uz čamac! Poslije će negdje izroniti i neće ga naći. Mislit će da je potonuo. Odličan trik!
Otac nije odgovorio. Žurno ga je povukao prema nasipu.
S nasipa je širok vidik. Pred njima je čistina zatvorena crnim zidom šume na dnu. Na čistini ima panjeva, jer je valjda i tu nekada bila šuma. Za njima rijeka i čamac na rijeci. Pust, prazan čamac. Gdje li je izronio i gdje li se skrio onaj neobični, zdepasti, krivonogi mladić?
Desno je prava linija hrpta nasipa sve do mosta i dalje od mosta.
- Tata! Dolaze patrole niz nasip! Od mosta!
Tata je to vidio, pa su se žurno spustili niz nasip. Pri dnu nasipa tata je pao. Ali se odmah digao.
Nije daleko do šume. Brzo bi Zoran pretrčao tu ledinu. Ali tata slabo trči. Nesigurno. Teško diše i oznojen je. Lijeva ruka mrtvo visi niz tijelo. Tata je sasvim blijed. Kao krpa.
- Tata! Nasloni se na mene, pa ćemo brže!
- Mogu ja, sine!
Pa je potrčao. I nakon nekoliko koraka pao. I jedva, jedva ustao pridržavajući se za neki panj. Daleko je još do šume!
Ovi motociklisti nisu pucali s nasipa. Jake su se mašine spustile niz nasip, nestale za trenutak iz vida i opet izronile iz jarka i žbunja na dnu nasipa. Onda su vrludale između panjeva kao neke goleme zunzave bube i polako osvajale prostor. A bjegunci su bili tek na sredini ledine.
Novak stariji reče:
- Sine, sad ćemo da promijenimo plan. Ti vidiš šumu? Trči, pravo, trči, ne zaustavljaj se! Ma šta se desilo, ne zaustavljaj se! I ne okreći se! Ma šta bilo! Ne okreći se, sine!
Bili su u poluležećem stavu, zaklonjeni iza dva uporedna panja izrasla nablizu. Kao da je jedan nikao iz korijena drugoga. Ima takvih panjeva na raskrčenim šumama.
- Onda idi kroz šumu, sine, sve dok ne nađeš lugara. Kaži mu... Kaži mu sve što si vidio i doživio posljednjih dana. Trči sada i ne okreći se!
- A ti, tata?
Tata je držao pištolj u rukama. Čak se i nasmiješio tata.
- Sine, sjećaš li se ti kog kaubojskog filma? Mali si bio, ali sam te vodio da ih gledaš. Jesi li vidio kako tamo pucaju? Nijedan metak ne promaši. Promijenio sam plan. Šta oni misle? Mene da ubiju? Čekam ih iza ovih panjeva! A ti trči i ne okreći se!



- Tata, da te sačekam tamo kod lugara?
- Sačekaj me, sine. Lugar će ti već reći. Požuri sada!
Sin je pošao. Onda se okrenuo, prišao naglo ocu i poljubio ga.
- Čekam te, tata!
Njegove hitre noge brzo su osvajale prostor. Skakutao je preko rupčaga, obilazio panjeve i grabio naprijed. Inženjer Novak je zaplakao, pa obrisao suze i okrenuo se prema potjeri.

Motociklisti zastadoše. Mlatarali su nešto rukama i objašnjavali se. Onda se razdvojiše. Jedna mašina krenu pravo preko čistine za malim. Druga skrenu udesno i krenu znatno brže. Valjda je tuda nekada nekakva šumska staza vodila, jer panjeva nije bilo i mašina je brzo osvajala prostor.

Inženjer pođe ulijevo da bi prepriječio put toj mašini. Pronašao je zaklon i mislio: kako da pucam? Zaklonjen? Ili otkriven?
Sad se sjeća, iz zoologije, one gimnazijske još, samo ne zna je li to bila rovčica neka ili ptica, ptica vjerovatnije, pa ta ptica ćuti i strepi dok se neprijatelj primiče. Onda poleti, glumi da joj je krilo slomljeno i navuče neprijatelja na sebe. Mladunčad da zaštiti, ta ptica!

Uspravio se, vidljiv sa svih strana ledine, cijev pištolja naslonio na ranjenu ruku i okinuo. Vozač se nemoćno previo preko upravljača, mašina skrenula u stranu i zaustavila se pored panja koji je oivičavao nekadašnju šumsku stazu. Stajao je uspravan dokle god ga nisu dobro uočili. Onda je opalio još jedanput, ali je ovog puta promašio. Ipak ne gađa kao romantični revolver-junaci, kauboji! Ali je to bilo dovoljno da ga spaze, poskaču s mašine i pronađu zaklon. I da počnu da pucaju na njega.

Onda se i on zaklonio iza ona dva panja. Meci su hitali prema njemu, rovali orošenu zemlju i tonuli duboko u trulim panjevima. Jedan ga okrznuo po licu. Okrznuo samo kao da ga je neko bičem udario, krv poteče niz obraz. Nije odgovarao na vatru. Čuvao je metke.

Odluči da promijeni mjesto. Da bolje vidi poljanu i šumu. Najbrže što je mogao, prebacivao se između panjeva u novi zaklon. Htio je da vidi šta je s drugom mašinom. Čuo je njeno zujanje, ali je, zaklonjen i polegao na zemlju, nije vidio. Ta mašina nije imala bivšu šumsku stazu pred sobom, pa je lagano stenjala, nestajala u rupčagama i opet se pojavljivala kao neka ogromna kornjača. Pa stala.

Suviše je džombasta bila ledina da bi mašina dostigla dječaka koji se približavao šumi. Htjedoše zato mecima da ga stignu. Skidoše puške i počeše da pucaju. Prema šumi. Valjda su negdje u blizini dječakovih razigranih nogu padali meci, jer se dječak okrenuo. I istovremeno čuo glas:

- Ne okreći se, sine! Trči!

Sin je ubrzao korak i nije se više okretao. Pa nije ni vidio kad se otac uspravio kao ždral na ledini, pronašao one koji su mu pucali na sina i opalio na njih. Jednog je pogodio. Pa su se onda svi koliko ih je bilo u potjeri okrenuli prema njemu, ocu.

Zoran nije vidio kraj te neravne borbe. Ni kako su se ocu oprezno privlačili po ledini i pucali bjesomučno ne smijući da podignu glave čak ni onda kad je njegov revolver sasvim ućutao. Ni to kad su mu se konačno približili, već sasvim nepokretnom i opruženom, i za svaki slučaj opalili još po jedan metak u to izmučeno tijelo bivšeg logoraša. Još je bilo života u tom tijelu, još jednom se streslo. Ne okreći se, sine...

Kroz šumu je vodila uzana staza, a drveće u šumi je bilo staro, čvornovato, granato. Iza šume negdje izlazilo je sunce i zraci su se probijali kroz granje i blistali u rosi.

Zoran Novak je trčao prema suncu.


__________________________________________________

Arsen Diklić je Ličanin, rođen 1922. godine u Starom Selu, koje je smješteno u lijepoj Gackoj dolini, između visokih planina Kapele i Velebita. Roditelji su mu bili zemljoradnici. Osnovnu školu pohađao je u Otočcu, koji je pet kilometara udaljen od njegovog rodnog doma. Dakle, svakodnevno je pješačio deset kilometara. Preskačući seoske plotove, gazeći njivama, šljivicima i šumarcima na tom putu, upijajući ljepote života uz rijeku kraj rodnog sela, nesvjesno je bogatio svoj književni talent.

Jedini iz sela nastavio je učenje u gimnaziji, također u Otočcu. Želja za znanjem vodila ga je dalje - do Bihaća, Gospića, Osijeka i Sarajeva. U Beogradu je studirao povijest umjetnosti.

Prvi susret sa svijetom knjige doživio je kao dječak u kući svojih roditelja, gdje su se u starom sanduku za brašno čuvale ostavljene knjige njegovog starijeg brata. Nije u tom sanduku našao nijedan roman, nijednu pjesmu, pripovijetku ni bajku, već samo stručne knjige, ali je i njih pročitao. Brat je one »prave« knjige ponio sa sobom, jer se čovjek nikada ne rastaje od lijepe knjige. Tako je Arsen Diklić prvi roman, Šenoino Zlatarevo zlato, pročitao tek kasnije kad se počeo služiti školskom bibliotekom. Ma koliko je biblioteka bila siromašna, nalazio je u njoj knjige nad čijim se stranicama radovao i plakao.
Njegovo drugovanje s književnošću nije prekinuo ni rat. U partizane je otišao 1943. i već je sljedeće godine napisao svoju prvu pjesmu. Kao urednik jednog partizanskog lista otvorio je u njemu dječju, pionirsku stranicu. Nakon rata surađivao je s Brankom Ćopićem. Sve je to usmjerilo Arsena Diklića da postane piscem za djecu.
Veći dio života proveo je u Vojvodini, pa u njegovim književnim djelima, uz tragove ličkog djetinjstva, susrećemo dunavske ritove i vojvođanske salaše.
Napisao je nekoliko knjiga pjesama i pripovijedaka, niz filmskih i televizijskih scenarija te romane Salaš u malom ritu i Ne okreći se, sine.

(Školska knjiga, Zagreb, 1986.)

"7. IV 1968

Nedjelja. U snu zvono. Ustajem. U Kukovićevoj 28, pišem u našoj prizemnoj sobi, koju smo prozvali »living-room«. U drugoj spava Bela. Svjetiljka sa mog stola svijetli u Belinu sobu, ali to Beli ne smeta, ona spava trenirano dalje. Zvono na vratima sve glasnije. Došli su. Nabijam revolver, stigli su, na terasi su, popeli su se nečujno sve do prozora, i sad bi bilo logično da pucam kroz ono mliječno staklo na slijepo, da ih sve pobijem. Nema drugog izlaza! Kolebam se. Bela se od žamora probudila, još uvijek polusnena, pita me zbunjeno, kad vidi gdje nabijam revolver, što se to zbiva, šta to radim, pa valjda ne ću pucati? A što mogu drugo?

U devet sati prije podne, ptice, jugo, milo jutro, na brezama svježe zelene pastelnoprozirne plereze na jutarnjem vjetru, kesteni procvali, dvije-tri breskve u Visokoj, tri ružičasta buketa u blijedom akvarelu.
»Jojina hajdučija«, »Badnje veče 1915«, »Joja je stigao«. Peta knjiga »Zastava«.

Brico Marko sprema se danas poslije podne na Miroševac. Jučer (6. travnja) minula je godina što je pokopana Katarina Farkaš. Leži uz uzglavlje stare gospođe Rotbarth, »punice gospodina Šinka«, kao što kaže brico Marko.

Zvoni zvono Svetoga Marka, usrdno, toplo i neobično čedno, zove na svetu nedjeljnu misu. Odzvanja blagoslovljeni gong božjeg glasnika, skakuće po krovovima Visoke i Demetrove, preskakuje ovamo k nama, na Gvozd, pa natrag na Markov trg, igra se tiho proljetno jutro zvonkim loptama pred kišu. »Dolazak Joje«.

»Dubrovački trubaduri«, koje je otpratila gomila od deset hiljada simpatizera, propali su sinoć na Festivalu »London 1968«.

Predsjednik JAZU slavi svoj osamdesetogodišnji jubilej »tiho i skromno«. »Jedan dan, samo jedan dan« našega Predsjednika u fotografijama u »Vjesniku«.

S obzirom na praške događaje, jedini predstavnici, kao što se govori i piše, »lijeve marksističke inteligencije u nas«, per analogiam bohemicam, tko su?

U očekivanju božje rose, ptičji koncert na granama pun čeznutljive ljubavi, a nikako da padne prva kapljica. Sivo nebo, kuca ruska budilica, glas harmonike, ptice i djeca."

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1958-69

V ponovo jaši. Kreće u izbornu kampanju protiv samog sebe s naglaskom na premalim mirovinama. Čovjek koji je uništio hrvatske ZOMO umirovljenike (opaska – V nije ZOMO građanin, on je građanin Posebnih propisa ali odlučuje o životima građana iz općih propisa, naime, o ogromnoj većini ljudi „iz općih propisa“ paradoksalno odlučuju privilegirani „posebnjaci“!) na funkciji ministra rada i socijalne skrbi sedme i osme vlade RH kad je svojom „mirovinskom reformom“ iz 2002.g. drastično smanjio mirovine po osnovi rada i izjednačio ih s naknadama za socijalnu pomoć, i svi koji su radili i koji nisu radili počeli su primati isti kunski iznos i mirovine po osnovi rada i radnog staža u vrijednosti manjoj od prosječnog računa za tzv. centralno grijanje omanjeg stana, cca 2000,00 kn za cjeloživotni rad, koje mirovine, citiram, "osjetno zaostaju za starim mirovinama." Radili vi 30, 35 i 40 godina po tvornicama i uredima ili kao obrtnik i privatni poduzetnik plaćali tuđe mirovine po Zakonu o obveznim doprinosima, ili ne radili cijeli život ništa, isto vam se piše što se tiče iznosa mirovine, po V-u i njegovoj mirovinskoj reformi iz 2002. g.

Stručnjaci vele da je V svojom mirovinskom reformom, osim umirovljenika po osnovi radnog staža, uništio i hrvatsko gospodarstvo:

„Mirovinska reforma iz 2002. najveće je zlo koje je zahvatilo Hrvatsku.“


https://www.nsz.hr/wp-content/uploads/2019/04/Novilist_drugistup-e1555589984904-768x840.jpg

"Od 2002. godine hrvatski mirovinski sustav počiva na tri stupa: međugeneracijska solidarnost (I.), obvezni mirovinski fondovi (II.) i dobrovoljni mirovinski fondovi (III.). Kao ključni razlozi provođenja mirovinske reforme, navodili su se fiskalni i demografski razlozi. Trenutni rezultati pokazuju da se stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Mirovinski izdaci u I. stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, što se pokriva transferima iz proračuna. Tranzicijski trošak zbog II. stupa raste, opterećuje javne financije i veći je nekoliko puta od prinosa obveznih fondova. Ne postoje permanentni izvori za pokriće tranzicijskog troška. Formalno, privatna imovina na privatnim računima članova, koristi se kao državna imovina. Vlade jednom koriste imovinu fondova za financiranje proračunskog deficita dopuštajući nekim članovima prijenos imovine i prijelaz iz II. stupa u I. stup. Drugi put se na dogovorenim aukcijama središnje banke kupuju državne obveznice iz imovine fondova radi kupnje novih izdanja središnje države. Treći put, središnja banka u dogovoru s vladom, kreditira mirovinske fondove koji onda kupuju državne obveznice, stvarajući financijski vrtlog helikopterskog novca. Dok deficit I. stupa i tranzicijski trošak II. stupa kontinuirano rastu, dotle je dugoročno dizajniranje fiskalne i ekonomske održivosti mirovinskog sustava samo podredni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. Je li vrijeme za re-reformu?"

Do kada će šarlatani i šarlatanski politički veterani bez stručne i moralne kompetencije, V je recimo po u biografiju mu upisanom obrazovanju i kompetenciji filozof a nije ekonomist ni matematičar, a koji desetljećima profesionalno, za lovu, djeluju na hrvatskoj političkoj sceni i koji su se besramno samoizmjestili u "posebne propise" i bave se politikom „za osobni profit“ što besramno i javno poručuju sve siromašnijoj masi koja ih plaća, do kada će donositi katastrofalno lošu legislativu i okvir za život građana koje tamane svojim pogrešnim procjenama i odlukama? Jesu li ovi podkapacitirani i nesposobni a masno plaćeni PUBLIC SERVANTS, javni servis ili javne sluge, zapravo uništili kuću koja ih desetljećima plaća za svoj razvoj i napredak a ne za raspikućstvo s kojim smo nakon 30 godina bolno i brutalno suočeni, da su nas naše dobro plaćene sluge pokrale do kosti a njihove „mirovinske reforme“ uništile hrvatske umirovljenike i srozale ih na europsko i svjetsko dno, sve u samo 22 godine njihovog „rada“?

Old Man My Ass