Kratko : volim - ne volim

Način na koji daješ
nije u daru,
nego u dahu prije nego što ga pustiš,
u pogledu koji se spušta tiho,
kao da ne želi povrijediti.
Ono što se predaje može se izgubiti,
ali način ostaje,
mekan i nenametljiv,
poput topline koja se ne pamti po obliku,
nego po osjećaju
da je netko bio nježan
dok je davao.

svi imamo neke svoje "boleštine" za koje neki imaju razumijevanja, drugi čuđenja a treći odbijanja .
moja je boleština : volim poklanjati ono što mogu i to oduvijek , bez razloga i prigode , tek tako jer volim i mislim, kako drugoj "strani" sitnice mogu uljepšati dan. I obično bude tako .
Jedino ne mogu dokazati da osobno ne volim poklone : oni koji me dobro poznaju znaju da sam iskrena

A.CAMUS

Sjećanje na Alberta Camusa. Umro je na današnji dan 1960.

Kada je Albert Camus 1957. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, imao je samo 44 godine - jedan od najmlađih koji je ikada dobio tu čast. Svijet ga je hvalio kao moralni glas za njegovu generaciju, autora Stranca, kuge i Sizifovog mita. Njegovo pisanje je seciralo apsurdnost postojanja i borbu za smisao u slomljenom svijetu. Ipak, kada je stigao telegram koji objavljuje njegovu pobjedu, Camus nije mislio na slavu, filozofiju ili slavu.
Mislio je na svog učitelja.
Te večeri sjeo je i napisao pismo Louisu Germainu, učitelju osnovne škole koji je vjerovao u njega kad nitko drugi nije.
Camus je rođen u siromaštvu u Alžiru 1913. godine u Mondovima. Otac mu je poginuo u Prvom svjetskom ratu kada je imao samo godinu dana, a majka, gotovo nepismena i djelomično gluha, radila je kao čistačica kako bi obitelj ostala živa. Njihov dom nije imao struju, tekuću vodu, niti knjige. Po svakom očekivanju, mladom Albertu nije bilo suđeno da ode daleko.
Ali Louis Germain je vidio nešto u njemu.
Primijetio je tihu inteligenciju, oštar um i znatiželju skrivenu iza dječakove tišine. Ućitelj ga je ohrabrivao da čita, piše, preispituje svijet. Kada je došlo vrijeme za prijemni ispit u srednju školu - nešto rijetko za dijete iz radničke klase - Germain je osobno podučavao Camusa nakon škole, odbijajući dopustiti da siromaštvo definira dječakovu budućnost.

Desetljećima kasnije, kada je Camus saznao da je dobio Nobelovu nagradu, napisao je svom starom učitelju:
"Bez tebe, bez te nježne ruke koju si pružio malom siromašnom djetetu koje sam bio, bez tvog učenja i tvog primjera, ništa od ovoga se ne bi dogodilo." "
Završio je jednostavnim riječima koje su nosile težinu života:
"Grlim te svim srcem." "

Bio je to duboko ljudski trenutak. Filozof koji je pisao o apsurdnosti svemira nije odgovorio odvojenošću ili ironijom, već zahvalnošću. U svijetu u kojem intelektualci često jure prestiž, Camusova prva misao bila je o čovjeku koji ga je naučio dobroti i vjerovanju.
Ovaj mali čin - pismo zahvale - otkriva više o Albertu Camusu nego možda svi njegovi eseji zajedno. Pokazuje da za njega veličina nije bila u nagradama, već u ljudima. Radilo se o sjećanju, dugu i poniznosti.
Camus nikad nije zaboravio odakle je došao, niti ruke koje su ga podigle.

...nema naslova....

Vraćam sebe u prvobitne postave ; imam osjećaj da se svaki put resetiram - vjerojatno i vi ostali imate neke svoje metode kako obnoviti sebe - kad osjetiš da malo potoneš .

Meni treba ovo : klapa Maslina , naš El Diablo ( stari blogeri pamte ) i moj grad u mislima , svaki kamen Kalelarge i ulice mog djetinjstva




foto: Morski.hr

Na kraju ovog tjedna zahvaljujem komentatorima i onima koji to nisu bili i Blogyju naravno u leggero tonu upravo onako, kako ste me prihvatili ovaj tjedan


pokušavam ponekad uzaludno riješiti kodove našeg postojanja
u kojima krijemo i radosti i bolesti i tuge svoje
sve tajne zapletene makijom još zelenom u ovoj zimi
pamćenje me gura u mrtvu točku
a mi - poput ove makije - protiv svih pravila
rastačemo sjeme zaboravljene nade
po ovoj pustopoljini od života misleći
kako sve što poslije nas raste može biti svježije i bolje
od onoga, što nosimo sobom
trebali bismo zamoliti nebo
neka drugima dade bolju šansu
neka zaustavi vrijeme
neka nas ostavi u ovome vlaku
koji ide Nikamo
i prolazi stanicom zvanom
Nigdje



foto: J.Gudić, Split

Riječ OPROSTI

Jutro je počelo kao svako drugo. Sunce se probijalo kroz prozor, a miris kave širio se kućom. Majka je sjedila za stolom, pričala o vremenu, o susjedi koja je opet zasadila peršin i o ručku koji bi danas mogla skuhati.
A ja — umorna, razdražena, zasićena svakodnevnim ponavljanjima — odjednom sam izgovorila:
„Molim te, ne mogu sad slušati priče uz kavu. Ne želim jesti ništa, i nije me briga što će se kuhati. Znam da te bole ruke, ali ne moram to čuti petnaesti put.“

Riječi su pale teško, grubo, poput kamenčića bačenih na staklo. A njezine oči — samo su zatreperile. Bez riječi je ustala i tiho otišla iz kuće.

Odjednom, tišina je postala nepodnošljiva.
Osjetila sam kako se nešto u meni slomilo. Taj trenutak hladnoće, to „ne mogu sad“ koje sam izgovorila, bilo je kao rana na duši koju sam sama zadala. Izašla sam van i potražila je.

Sjedila je pod starom maslinom, u njenoj sjeni, okrenuta prema suncu koje se lomilo kroz listove. Njezino lice bilo je spokojno, a pogled negdje daleko — možda u mladost, možda u neka davna, tiha sjećanja.

Prišla sam polako i rekla:
„Hoćemo li danas kupiti Voltaren? Dobar je za bolove. Ja ću skuhati ručak… vidi kako je lijepo sunce danas.“

Nisam rekla oprosti.
Ali ona se nasmiješila, onim osmijehom koji razbija tmine, i u tom osmijehu bilo je sve — oprost, toplina, razumijevanje. Kao da je sunce sišlo samo da obasja njezino lice.

U tom trenutku shvatila sam: ponekad ljubav ne treba riječi. Ali ljudi ih trebaju.
Trebamo reći oprosti dok još imamo kome. Jer nikad ne znamo kada će doći posljednje jutro, kada više nećemo moći zagrliti, pogledati, reći.

Od tog dana, svaki put kad mi se učini da nemam strpljenja, sjetim se masline, sunca i majčinog osmijeha.
I tiho, u sebi, izgovorim:

oprosti majko,,,
*********************************

(NE)ZABRANJENI SNOVI

Sanjate li snove gole s izlistanim istinama
u kojima stida nema pa se snova ne stidimo ?

Noć nam dopušta ono što jutro zabranjuje:
da sve želje dišu uzdahom
i da koža pamti ono što um zaboravlja.
griješimo nesvjesno bez oštrine ni prema kome
čak ii bez imena

svima nam je zajedničko noću:
da postajemo iskreni.
Ljubimo one koje danju zaobilazimo mislima,
priznajemo žeđ koju skrivamo iza pristojnih rečenica,
prelazimo granice bez straha od posljedica.
tijelo govori jezikom koji danju zaboravimo.

Tamo se usudimo pomisliti,
usudimo poželjeti,
usudimo ostati...
....I da
sanjajmo, zašto ne
U snovima griješimo tiho,
tek šapatom izgovorenim "da"
koje ni jutro ne
... smije čuti...




Foto : Pinterest.com

TAKOZVANO VRIJEME

ugasila se buka Silvestrovska, sve petarde,
raskošni vatrometi , umukli su konačno i
takozvani sretni ljudi u takozvanim željama sebi, urbi&orbi
običaj je kažu, lijepim željama natovariti godinu dolazeću
zbrojiti je onim proživljenim a godine su samo dogovor sa Svemirom
nikad ni od koga potpisan: propisan doduše, s tri točke na kraju
zato je svaka Nova - novo vrijeme iluzija da nešto novo svima započinje
ma vraga ...ne započinje nego se nastavlja spoznaja
da smo svi mi
oni koji stare
oni koji broje dane i godine
oni koji se nadaju ičemu ikad
vrijeme prolazi nepomućeno
bez naših imena
bez naših želja.

PUNE VREĆE ODLAŽEM

......budite dobro : osobno, godina ova bila mi je vrlo loša , i neka ode s današnjim danom

neke situacije ne možemo predvidjeti pa iznenađenja znaju biti bolnija i svatko od nas postaje ekvilibrist nad životnim potonućima.
Budite dobro, kažem - sve ostalo dobar plivač može preplivati






SRETNI BILI....