Balkanski tango uvijek završi na trotoaru https://blog.dnevnik.hr/jukebox

četvrtak, 03.01.2008.

Autor je budala koja nije zadovoljna samo dosađivanjem ljudima s kojima živi, već inzistira dosađivati i budućim naraštajima

Nemam baš puno riječi za početak ove godine i... Eto, ne mogu ni tu rečenicu napisati do kraja koliko riječi nemam.

Nego, jednom, sada već davno, izašao je natječaj za kratku priču. Ponuđene riječi koje su se trebale koristiti u tekstu su: Most, magla, gliste, rakija, strugati, uništeno, pipkati, puniti, mekano, patliđan, Rambo, mrlja, Crvenkapica, ovlaš, ajvar, šunjati se, pušiti, letjeti, fazor, sjena, đaba, štrumfastično, đezva, žaluzine, usijavati, kurtizana, špahtla, tabađija, troskok, sarma, čevabđinica, harakiri, hozntreger, kurbla i sokna.

Pobjednici su: 1. mjesto, dramaturg – mislim da se to i očekivalo od njega:) - Crvenkapica i čarobni vrt
2. mjesto - Čevabđinica

Jednog dosadnog popodneva, odlučila sam i ja, za vježbu, načiniti neku priču od ponuđenih riječi. Kako je to nakaradno završilo, slobodno pročitajte

PANONSKI ŠUND

Ovo jutro, Roberta nije probudila budilica, već glas njegovog šefa. Naredio mu je da odveze robu do japanskog cara. Robert je bio majstor za žaluzine. I u groznom, konkuretskom svijetu namještača žaluzina koji ne preziru ni pred čim, borio se za uspjeh. Žaluzine su bile njegova strast, u hladnim noćima pipkao bi ih svojim mekanim rukama. Nekada tek toliko, ovlaš, prolazeći pokraj njih, raspirivao bi im maštu. Zbog ovog putovanja, Robert se osjećao djetinje sretno, neću reći štrumfastično, ali kao da je proživljavao životni san.

Većina puta mu je prošla glatko. No, odjednom je cestru prekrila magla. Došao je do nekakvog raskrižja i nije znao kojim putem poći. Slučajno je naletio na čovjeka koji je po cesti glumio da je Rambo. Robert nije imao izbora nego ga pitati za smjer. Čovjek ga je pogledao svjetlucavim očima i rekao: «Idi desno!» Pri tome se počeo histerično smijati. Robert je to shvatio kao znak da ga desno nešto čeka i odlučio se poći lijevo, preko nekog mosta. Vozio je dobrih trideset kilometara kroz mračnu šumu. Osjetio je potrebu da zapali cigaretu, iako si je obećao da će prestat pušit.

Kako je dolazio do kraja cigarete, tako se i magla podizala. Pogledao je prema šumi i ugledao uništeno vozilo prekriveno mrljama krvi. Začuo je struganje. Uzeo je kurblu iz kamiona. Razdirala ga je luđačka hrabrost. Otrgnuo je vrata vozila i pronašao malenu djevojčicu kako plače. Rekla mu je da se zove Crvenkapica i da ju je mama poslala da baki odnese sarmu. No, na putu prema baki, ispred nje su iskočila nekakva čudna bića sa fazorima. Robert joj je htio pomoći, ali ga je ona u tom trenutku pogodila >džezvom. Onesvijestio se. Sve je ovo bio veliki kriminalni plan Crvenkapice i njezine opake ekipe kako bi ga pokrali. Zar ste zbilja povjerovali da postoje čudna bića sa fazorima? Crvenkapica je strusila rakiju i poput natjecatelja troskoka, odskakutala natrag u dubinu šume. Kada se Robert osvijestio, ugledao je pokraj sebe samo patlidžan i nekoliko glisti, ali to mu ništa nije vrijedilo. Cijeli ovaj put je bio džaba. Pitao se zašto jednostavno ne može letjeti pa da lakše uspije doći do svoga cilja.

Sjeo je natrag u kamion i vidno potresen, krenuo je dalje. Nije znao gdje se nalazi. Kada je ogladnio, životinje je špahtlom strugao sa kotača. Nije to bilo onako fino jelo kao iz ćevabdžinice njegove mladosti. Ali uz malo ajvara, koji mu je ostao u pretincu kamiona, svaki se okus popravi. Jedino što mu je kratilo vrijeme, bila je knjiga o japanskim običajima. Slučajno se zaustavio na stranici koja objašnjava kako izvršiti harakiri. Počela mu se puniti glava svakakvim mislima. Situacija se usijavala, ali nije gubio nadu.

Polako se šunjajući, iz sjene njegova kamiona, izašla je lijepa djevojka koja je ličila kurtizani. Djevojka, inače kćer jednog tabadžije, rekla je Robertu da će ga izvesti iz ove šume jer joj se sviđaju njegovi hozntregeri. Robert ih je, po izlasku iz šume, poklonio djevojci. Japanski car je, naposljetku, dobio svoje žaluzine. A Robert se, skidajući sokne, sam sebi nasmijao jer je po prvi put osjetio miris pobjede... ili sokni. Možda je Robert u životu gubitnik, ali je najbolji gubitnik kojeg ćete ikada upoznati. On je pravi primjer da čovjeka nikada ne možete slomiti niti zaustaviti kada nešto naumi. Pouka priče je da uvijek vjerujete Rambu na riječ.