24.03.2005., četvrtak

E da... (dio prvi)

E da i to se dogodilo. Meni godina uvijek počinje s proljećem, a ono sve prije je za mene tavorenje. A morala je nekako početi, bilo kako samo da od mog tako lijepo isplaniranog života učini rubikon. I tako, neznam kakve sve planove nisam kovao u ovoj svojoj ludoj glavi... od silnog kovanja i trenja moji planovi su planuli i fino nestali u pepelu, i to u jednom odsutnom trenutku.. kako bi rekli oni elokventni likovi. Puklo tako vali da jednog sunčanog prekrasnog dana svu svoju energiju, a sada mi se čini frustraciju, naboj i tko zna što još ne, ispuca u stilu. Na onaj način koji je poznat samo muškom umu kada je uskraćen za mrvicu prosvijetljenja. Da, išao sam igrati nogomet, negdje u petak popodne, baš poslije zadnjeg posta i evo vratio sam se danas, negdje oko 10 ujutro. Milina. Utakmica nije trajala cijelu viječnost, noo. Ovaj vakum u vremenu u prostoru sam popunio ležeći u bolnici i lupajući se u čelo. ŠTA JE MENI TO TREBALO. Ne, nekrivim se zbog toga što sam igrao nogomet, igrao sam ga dan ranije, igrao bi ga i dan poslije. Ma.. jedna je lopta, koja je biježala je očito bila privilegirana da joj se pokloni i previše požrtvovnosti, koja očito nije bila viđena ni u najfatalnijim ljubavnim dramama. Ceh, je dakako platila moja lijeva noga, opet, slomila se mrvicu iznad gležnja. Ma da vam nepričam, užas. I tako rekoh, što je tu je. Prvo sam po....io. Znao sam što to sve povlači. Već sam se vidio prikovan u svoja šugava četiri zida kako lapim, dosađujem sebi i drugima. Očito će te i vi platiti danak. Kada sam došao do traume, a trauma je prava riječ za mijesto u kojem sam bio i ljudske pojave koje taj prostor oplemenjuju, mislio sam dobiti ću gips i odlepršati. Ali neee. Šokova kao nije bilo dovoljno. Prvo su počela pitanja, tipa, alergični na ljekove... kada ste zadnji puta jeli... kada pili... a ja ništa, mislim si oni to već po inerciji. Ništa im neće pasti na pamet. Dežurni je bio krasan lik, nije bio pričljiv... što diskretnije je sestri & tehničaru poručio da me negdje smijeste. Naravno, ja ništa nisam kontao. Bilo mi je čudno što su mi stavili samo longetu. Shvatio sam da me negdje vode. Tehničar je bio žrtva. A zašto... a gdje... a recite mi... aha... a zašto... Sve mi je postalo jasno. On je po svojoj, kako on kaže skromnoj stručnosti, ali po indikativnim pokazateljima rekao da ću morati pod nož. Ja njemu, nemojte zaj... pa di je još 1.4. No ipak, nakon nekog vremena dolazi drugi doc (ne dežurni) i kaže da ću morati vjerovatno pod nož (ok.. rekao je on to puno ljepše), ali to će vidjeti tek ujutro kada se sastavi konzilij. Super. Pomislih. Neda mi se sada pisati više. Ovo je bilo samo kratko objašnjenje. Sada sam tu, s vama, valjda kontate što me nema šest dana. Pozdrav.

Vale...

- 15:52 - Prosvjedne note (1) - Crno na bijelo - #

<< Arhiva >>