ponedjeljak, 15.01.2007.

Vraćam se....

Nisam pisala već stoljećima, ali još sam tu. U međuvremenu sam diplomirala, uzela kredit i kupila stan. Čekam da se zgrada izgradi i kroz par mjeseci bit ću ponosna vlasnica svoga privatnog životnog prostora. Strahujem od kredita, ali hebi ga, ako neću sada, kada ću. Ali si ne smijem dopustiti da dobijem otkaz ili da se ozbiljnije razbolim, jer sam onda gotova. Ići ću u beskućnike. Baš sam crnjak.... Odoh malo raditi, pa se javim s vremenom....

- 17:26 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.05.2006.

Netko mi se sviđa...

Nakon dugo vremena, naišla sam na meni zanimljivog muškarca. U biti, upoznala sam ga prije par mjeseci preko prijatelja i od tada ga povremeno viđam u društvu. Od početka mi je zanimljiv, ali sam primjetila da sada malo češće razmišljam o njemu. A na početku sam ga odmah odbacila kao mogućeg frajera, jer je od nedavno razveden. To mi baš i ne bi toliko smetalo, da to nije još dosta friško i da on sada nije u fazi kada mrzi sve žene i kada smo mi sve iste.
Zadnji dečko s kojim sam bila malo prije početka naše veze prekinuo je 7-godišnju vezu. I htjeo on biti sa mnom, ali mi je u početku fakat bio pretežak. Prvih par mjeseci smo se povlačili hoćeš-nećeš. Sviđala sam mu se, ali nije bio siguran treba li mu kakva veza, pa bi ovu sreo negdje na cesti, pa bi bio lud cijeli dan. Totalna tlaka... Nakon toga smo imali lijepu dugu vezu, ali više mi se ne da prolaziti to, nemam vremena sada za takvog kukavog i nesigurnog muškarca. Ne samo da nemam vremena, nego u svemu tome i ja patim, jer se muškarci tada užasno ponašaju.
Zato sam ovog, nazovimo ga Frajer, koji mi se sada sviđa odmah odbacila. Sada mi se čini da i ja njega malo zanimam (možda brijem), posljednjih ga dana češće viđam i zanimaju ga neke stvari o meni koje ga kao prijatelja baš ne bi trebale zanimati. A jednom prije mi je rekao da on više ne ulazi u veze bez da upozna osobu prije toga, i postavi joj svakakva pitanja (a to sada meni radi).
No, postoji još jedan problem. Zanimljiv je i mojoj frendici, ali samo u sexualnom smislu. Ona bi ga "potrošila" i sada mi kaže da se natječemo za njega. Rekla sam joj da se nemam namjeru natjecati i da si ga uzme. Zašto?
Pa zato jer nisam ziher koliko je spreman na nešto dalje u životu, a ja ne želim s njim samo sex (za čisti sex uglavnom tražim nepoznate ljude, jer ne moram ih susretati kasnije). I zato što je ona jebozovna zavodnica kada to želi postati, a ja sam žena koja nikad nije pokušala nekoga zavesti, mislim ne znam to. Pa neka onda ona dobije što hoće, ja ću ga samo proučavati - jer ionako me zbog toga i privukao (izgleda samozatajno i hoću ga dokučiti).
A ni frendica nije ziher kako da sve to odigra, jer smo shvatile da je frend preko kojeg smo ga upoznale malo ljubomoran. Iako nam je oduvijek samo frend, sve se čudnije ponaša kada ga pitamo za Frajera. Nije mu drago što nam je ok (ne zna da nas zanima i kao muškarac).
A i Frajer nam je u neku ruku već frend i onda ona ne bi htijela da to sve glupo ispadne. Zato ga ja samo proučavam - kao nekakav izložbeni primjerak, na kojem svaki put kada ga gledate ugledate neki novi detalj.
Kako god da ova sapunica završi, lijep je osjećaj opet o nekome razmišljati. Iako se fakat super osjećam, kako sam veliki sanjar inače, shvatila sam da mi nedostaje taj detalj u životu. Sada mi je lijepo iako vjerojatno niš od toga.
A u proljeće je fakat lijepo biti s nekim, jer se možete maziti vani i zajedno šetati i svašta ostalo...
Smiješno mi je sve ovo, jer se fakat dugo nisam opterećivala muškarcima, a gle me sada. Još samo fali da se zaljubim preko ušiju i onda sam gotova. To ne bih htijela, jer onda ne odgovaram za sebe, tj. onda ne razmišljam glavom, a to ne volim...
Izvještavat ću vas o daljnjoj situaciji s frajerom... A sada je lijep dan i ja ne bih danas trebala raditi predugo, pa ću ići šetati, sama - odnosno s prijateljicama - ali bez frajera.

- 16:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

Zašto smo mi tu?

U posljednje vrijeme sve više razmišljam o smislu života i o potezima (pravim ili krivim) i o njihovu utjecaju na život. Zašto smo mi tu? Da učimo, pa radimo, pa se udamo ili oženimo, imamo klince i unuke i na kraju umremo, mirni jer smo nastavili svoju vrstu i nekad nešto radili. Ne znam, sve mi to zvuči ok, ali opet...što je fakat zanimljivo raditi sve po ps-u?
Sada, kao što sam već pisala, radim po cijeli dan. Nisam pisala neko vrijeme jer sam pregovarala o nekoj promjeni posla. Ista struka, druga firma. I tada se ispred mene našlo mnoštvo pitanja. Iako sam mlada i recimo perspektivna, ja sam si počela postavljati glupa pitanja tipa što ako firma propadne, što ako mi se ne svidi, što ako ovo, što ako ono. Jasno mi je da si netko od 50 godina postavlja takva pitanja, jer na tržištu rada nema više mjesta za starije. Onda sam razmišljala o tome koliko sam se u biti vezala za sadašnju firmu. Volim doći na posao i da me svi lijepo pozdrave i počavrljaju sa mnom, od portira, tete u bircu do kolega. Osjećam se kao kod kuće, a ja sam inače sentimentalna budala koja se za svakakve gluposti veže. A onda je opet došlo na red pitanje, što ako ostanem tu i kasnije shvatim da sam ipak trebala otići. Nisam navikla biti tako nesigurna. Prije sam uvijek znala što je dobro za mene. Počinjem razmišljati kao netko tko je stariji od mene barem 25 godina. Upala sam u kolotečinu....a to je fakat užasno. Trebala bih i dalje biti divlja i uživati u životu. Izaći vani, bez obzira što sutra ujutro radim. Zabrijati s frajerom bez obzira što mi je odmah jasno da s njim nema nikakve budućnosti. A ja to više baš i ne radim. Ne da mi se započinjati nešto čemu ne vidim neku budućnost. Možda to jest pametno, ali u sve manje stvari ja vidim budućnost. Postala sam tako stara i suviše svjesna surove realnosti u kojoj živimo. Još sam je bolje upoznala od kada radim kao novinar. Da znate samo kakve priče i životne sudbine svakodnevno čujem. I onda se idem boriti za njihov boljitak, ali tko se bori za mene? U poslu sam okružena tugom i jadom, svi moji frendovi trenutno prolaze kroz neka tužna i teška razdoblja. I toliko sam se okružila njihovim problemima, da sam svoje u potpunosti zaobišla. Ma, u biti nemam ja ne znam kakve probleme, mislim, svi se daju riješiti. Ali ne razmišljam o sebi, ipak treba proanalizirati što se to sa mnom događa. Mislim da me u biti smlavilo sve to jurcanje. Sada zovem frendicu kojoj je tata umro, nakon nje frendicu kojoj se baka sve više približava svojim posljednjim danima, pa onda frendicu koja preispituje svoj brak, pa frendicu koja je prekinula s dečkom i ne može nikako biti sama jer je zašora depresija. I nakon svih tih razgovora ja sam gotova. Iscijeđena kao krpa. Ništa, samo praznina. Zašto moramo proživljavati tako ružne stvari? Vjerojatno da nam život ne bude isprazan i dosadan. No što to onda radi nama? To da se zatvaramo u sebe, da nastojimo izbjegavati određene životne situacije kako bismo izbjegli bol. Gle on mi se sviđa, ali neću biti s njim jer sam s prošlim patila. Gle, ovaj posao zvuči zanimljivo, ali što ako firma propadne, pa se nađem nigdje. I tako zarobljeni u nekim svojim zidinama, koje godinama gradimo, vjerujemo da ćemo na taj način izbjeći bol. Ali ne, ona opet nađe put do nas. I tako se sve vrti u krug.
Uvijek sam govorila da mi neće biti bed ako umrem recimo danas, jer sam proživjela fakat masu toga, probala većinu stvari koje su me zanimale. Sada ne znam da li isto razmišljam. Imam osjećaj da mi nešto veliko nedostaje u životu. Samo što ne znam što točno. Ponekad se znam osjetiti tako usamljenom, a ne znam zašto, jer sam vječno okružena ljudima, i to ljudima kojima je stalo do mene. To je valjda posljedica mojih vlastitih zidina. Bivši mi je dečko rekao da je morao probiti milijun mojih štitova da bi me dobio. A ja znam da ih svejedno nije sve probio, jer se čak ni njemu nisam prikazala sa svime što jesam. Jer ako ne zna sve o meni, ne može znati moje slabe točke i ne može me povrijediti. Čak i ako me povrijedi neću mu to pokazati, jer zašto bi imao čime likovati?
Mislim da se nikad u životu nisam ni u jednom trenutku u potpunosti prepustila. Znate ono, ponašat ću se kako hoću i baš me briga što će bilo tko misliti o tome. E pa moj je problem što mene fakat ne zanima previše mišljenje drugih o meni, ali sam jako stroga prema sebi. Ne brine me da ću ispasti glupa pred drugima, već pred sobom. To bih si teško oprostila. Svoj sam najveći neprijatelj i najgori kritičar.
Evo kako sam se prestala zamarati sitnicama iz života. Imala sam vezu nadaljinu i pisala sam dragom svaki dan. To jest, pisala samo non stop i onda kad bi se skupilo materijala bih poslala. I recimo, došla bih s faksa i onda s oduševljenjem ili razočarenjem pisala o nekim stvarima. Kada bih na kraju pročitala sve što sam napisala, shvatila sam da svi ti trenutni osjećaji dan poslije ne znače ništa. Kad bi me netko naljutio, sva bih se uzrujala, i toliko se zamarala s tim, a sutra se ne bih ni sjećala toga. Zato me više ne opterećuju takve stvari, pa se sad opterećujem još većim glupostima, kao životnim. Mislim da je zato muškarcima malo lakše, oni se ne opterećuju toliko glupostima. Puno su jednostavniji....
Mislim da sam sada svašta tu napisala. Ne čitam što napišem, jer bih vjerojatno sve izbrisala. Misli mi lete s mjesta na mjesto. Počela sam s zašto smo tu? Završila s tim kako su muškarci jednostavni. Tako je i inače, opterećujem s nekim problemom, krenem razmišljati kao da ga riješim i na kraju shvatim da sam našla mnoštvo drugih gluposti.......

- 10:40 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.03.2006.

Eto me opet

Nisam stigla pisati zadnjih dana, svašta mi se izdogađalo. Već sam prije napisala kako su svi poludili i prekidaju veze. Pa eto, situacija se u mome društvu skroz promijenila. Već duže vrijeme sam ja jedina u svome društvu sama, svi su bili u nekim ozbiljnim vezama. Trenutno još samo jedna frendica ima dečka, a u posljednjih mjesec dana 5 ostalih ljudi iz društva je izišlo iz duge veze. Jučer je frendica prekinula s frajerom nakon 4 godine. Ne znam što se to ljudima događa. Ali nisu samo veze u pitanju, nego i svakidašnje stvari. Ljudi daju otkaze, svađaju se s frendovima, mora da je nešto u zraku. Mene je zasad to ludilo zaobišlo. Zajebava se ekipa, mene bi sad trebalo puknuti tako da si nađem frajera.
Uglavnom, dogovor je pao, nakon nekoliko godina nas nekoliko cura i dečki izlazi vani, svi slobodni, bez pritiska. Imali smo nekoć lude provode, zahebavali smo sve što nam se našlo na putu. Istina, u međuvremenu smo malo i odrasli, ali nema veze, još se znamo igrati.
A moram priznati i da s frajerima nešto nije u redu, gube interes za seks. Kakvi su to muškarci koji sa svojih 25-30 godina ne vole seks. Pa cure ispadaju nimfomanke ako hoće seks koji puta tjedno. Zato su i popucale ove veze. Ali i moji frendovi, nekon najveći mačori u gradu nemaju više previše interesa za seks. Pa ljudi moji, kakve su to gluposti. Nekad su žene glumile glavobolje jer su frajeri bili prenapaljeni. Sada frajeri glume glavobolju. Nije mi jasno, što se događa.
E, da, i moja frendica koja je u braku upravo razmišlje o razvodu, Jedan od razloga je ovaj gore navedeni, suprug, naime kaže da ga seks umori - iseksao se on u mladosti. What the fuck?
Ne znam, ali u zadnje vrijeme dosta razmišljam o svim tim promjenama na ljudima. Ne samo onima koje znam, nego općenito društva. Imam osjećaj da se muškarci nekako povlače iz igre. I da žene postaju nadmoćnije.
Ne zalažem se za to, da se odmah razumijemo. Ja želim u svome životu imati muškarca, pravog. Hoću da bude moćniji od mene, ali do granice dok me još uvijek poštuje. Što će mi frajer kraj kojeg se ja osjećam veće muško od njega - a u zadnje vrijeme ih je puno takvih. Ne znam kako to objasniti, nisu pičkice, ali nisu ni muškarci.Nemaju svoj stav, odlučni, samopouzdani - muški...
Ona frendica koja je jučer prekinula s frajerom - to se pripremalo neko vrijeme, ali jučer je napokon puklo - slušajte sada - njemu smeta što ona ide na tekme, a njoj što nije htio otići s njom na auto show na velesajam. Pa nekad su dečki žudili za ženom koja neće zanovijetati što gleda tekme, koja se neće buniti što on želi cijeli dan provesti gledajući aute...a sada...
Moram malo o svemu razmisliti, a i jurim na zadatak, pa kasnije nastavim...

- 16:16 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 21.03.2006.

opet ja nešto zafrkla...

Pokušala sam promijeniti izgled bloga i zafrkla. Sad on izgleda skroz strašno, a ne znam jesam li ga uspijela vratiti na početni izgled. Razumjem se u komp toliko koliko mi je potrebno za posao, ali web dizajn je za mene kao kineski. Fakat nemam blage veze, ali moram naučiti barem nešto jer ne volim ne znati baš ništa o ničemu. Poznato je da su novinari univerzalni neznalice, i meni to sasvim odgovara, o svemu znam nešto, a o nečemu i malo više.
Razgovarala sam s frendicama o pokretanju nekog vlastitog biznisa (sve smo novinarke). Među jeeftinijim potezima bilo bi nam pokretanje svog web portala, ali bi onda jedna od nas trebala završiti web dizajn i što još treba. Ima nas zainteresiranih za to završiti. Pale su još neke ideje, ali to su već iskoristive ideje koje neću otkrivati. Činjenica je da sve zarađujemo bolje od nekog prosjeka, ali zbog toga nam pati (recimo to tako) privatni život. A i bolje je biti svoj šef.
Ne znam što bih drugo u životu mogla raditi osim novinarstva.Mislim da baš moraš voljeti taj posao da bi ga radio.Frendica mi je otišla iz novinarstva i sad je luda, jer je ubija 8-satno radno vrijeme u kancelariji.I to razumijem. Iako radim cijeli dan, ne moram se uvijek dizati u 8, ne sjedim cijeli dan u redakciji nego sam pola dana na terenu, upoznajem svakakve ljude...
Super je gledati kako ljudi dolaze s raznim iluzijama na novinrski posao. Pola ih misli da ako si novinar samo dođeš u redakciju nakratko i napišeš što imaš, drugi misle da je to baš lagan posao. A nije.
Kao što je poznato, novinare malo tko voli. Istina, svi žele biti informirani i znati što se događa u zemlji i svijetu, ali novinare ne vole. Valjda im nije jasno da ne bi ništa o ničemu znali da novinari ne pišu. Uglavnom, htijela sam objasniti zašto posao nije lagan. Recimo, dogodilo se nešto. O tome će sigurno svi pisati i izvještavati (konkurencija je sila pokretačica medija), tako da moramo i mi. No, nitko ne želi pričati s vama, urednici vam vise nad glavama da trebate imati događaj,a sve što imate jesu polovične informacije. I onda se snalazi, moli, kumi, prijeti i ne znam što da bi napisao tekst. Ili, urednici hoće tekst isti dan, a ti koga god zoveš kaže da hoće faks ili šefa nema, doći će za tri dana, pa sad ti objašnjavaj uredniku da danas nemaš temu jer šefa nema, a nitko neće pričati s tobom. I onda sutra u nekim drugim novinama osvane tvoja priča. Da se ubiješ.
A onda imate jedan zadatak u 14 sati recimo u Dubravi, drugi u 16 na Črnomercu. A uz to radiš na nekoj temi i čekaš da ti se javi troje ljudi.
Zove te frend da se nađete, ali hebi ga, ne znaš do kada ćeš raditi, nemaš uopće predodžbu. Ili se s dečkom dogovoriš u 8 sati, šef te negdje pošalje u 7, javljaš da ne možeš prije 9. No zadatak se oduži, a ti još to moraš napisat, pa javljaš da nećeš biti gotova prije 11, pa ako mu se da čekati dobro, ako ne, hebi ga.
Eto, zato kažem da nije lako biti novinar. Moraš to voljeti da bi bio spreman na tolika odricanja. Naučila sam spavati malo, pokušavam nešto i učiti da diplomiram napokon (ali ne da mi se), i družiti se sa svim frendovima. Sva sreća nemam dečka, jer da njega još imam ne znam kad bi sve stigla. On će morati imati visok prag tolerancije, valjda. Bivši me dečko nakon više od tri godine veze ostavio jer nije mogao podnijeti više me čekati da se vratim s posla. A smetalo mu je i što zarađujem više od njega. Iako ja to nikad nisam nametala, niti živim na nekoj visokoj nozi koju on ne bi mogao pratiti.
Sad se zna svako malo javiti da se nađemo i ne znam što, ali rekla sam mu da je gotovo, jer teško da će se ikad moći naviknuti na sve ono zbog čega me je prošli put ostavio. A meni se ne da opet patiti...
Zato mi je dobro samoj. Neću lagati, lijepo je imati nekoga, ali trenutno gledaju parove oko mene (mislim među frendovima), nikome baš ne cvatu ruže. Prekidaju se dugododišnje veze ili se cijelo vrijeme svađaju....Ne znam, ovako sam barem mirna...A i mlada sam, treba uživati dok si mlad...

- 14:34 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2006.

Mrzim senzacionalističke naslove..

Jesam novinarka, ali fakat mrzim naslove koji izgledaju da se dogodila totalna drama, a kad pročitaš tekst shvatiš da nema veze s činjenicama. To i meni rade, napišem tekst i onda pogledam novine i ne mogu vjerovati kakav naslov čitam. Tako dragi ljudi, prije nego popljujete novinara, pročitajte tekst, a i da znate za inače, za opremu teksta, dakle naslove, nad i podnaslove, međunaslove i potipise pod slike vam i zakonski odgovaraju urednici, a ne novinari. Jasno je, moraš nečim privući čitatelja, ali fakat ne volim kad iz konteksta izdvoje dio rečenice koji fakat nema prevelike veze s tekstom.
Kao što sam i očekivala, proslava 20. ročkasa Bad blue boysa popraćena je svim medijima razno raznim naslovima...
Krvavi rođendan BBB-a, BBB-i napali policijsku postaju, Nakon svađe oko parkinga pucao u agresivnog BBB-ovca...
I kad pročitate takve naslove, a inače mislite da su navijači agresivni, komentar će biti tipa "opet su ti navijači napravili sranje" i odložit ćete novine jer vam se više ne da čitati.
Sad čitam što sam dosad napisala, pa imam dojam da će ljudi misliti da ja branim tučanjave i to. Ne, ne branim, i apsolutno sam protiv toga, ali mislim da je navijačka subkultura jaka i da će vječno postojati. isto tako mislim da se naše navijače prikazuje kao totalne divljake, i kao najgore u Europi, a mislim da su englezi recimo puno brutalniji. A između ostalog, ako se grupa torcidaša i grupa BBB-ovaca odluči potući, pa nek se mlate daleko od ostalih ljudi, samo bez šipki, stakla i noževa, već nek sve riješe šakama. I ne pet na jednog, već ravnopravno.
Upravo sam doznala da je murija pustila Slavka Bilušića, tipa koji je pucao na Boyse. Kao nisu imali razlog za zadržavanje iako je tip pucao i to pištoljem koji policija traži već tri godine. Eto ljudi,vidite kako kriminalci završe...

- 13:48 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 18.03.2006.

Zabava...

Sinoć je bilo skroz ok u Domu sportova. Jedini je problem što sam došla prekasno, kad su svi zanimljivi bendovi odsvirali svoje. Uspjela sam vidjeti Psihomodo Pop koji je zadnji nastupao, meni je taj Gobac totalna legenda. Nisam sinoć imala fotić sa sobom (obožavam fotkat), ali imam jednu staru Gopčevu fotku s koncerta u Bočarskom domu. Tip je skroz prirodan i uvijek se da s njim lijepo popričati.
A atmosfera u Domu sportova, što da vam kažem, kao da ste na tekmi. Muški su glasovi orili dvoranom, koja se, moram priznati, nešto prebrzo ispraznila. Nakon dobrih bendova su se valjda svi pokupili iz dvorane i zauzeli šankove. I iako ljudi često od Boysa očekuju sranja, moram priznati da je sinoćnji koncert jedan od mirnijih na koje sam bila. Dečki su se lijepo zabavljali, čak su zapalili i tri baklje (možda ih je prije bilo više).
Sve u svemu, kao što sam i očekivala, dobra zabava. I bilo je dosta cura, podijeljenih u dvije skupine: klinke - koje su vjerojatno došle naći hard frajere i malo starijih cura - koje su već došle u pratnji svojih frajera. I treća, ali rijetka skupina, par cura koje su se došle zabavljati sa svojom ekipom.
Mislila sam ubaciti neke fotke, ali mi nije jasno zašto mora biti tako mala fotka. Mogu li je kako stavljati veće fotke? Što da radim?
Cijeli je događaj zasjenilo sranje koje se dogodilo kasnije. Neki je debil (Slavko Bilušić) ispred Panorame izvukao pištolj zbog parkirališnog mjesta i upucao jednog starijeg Boysa, Srećka Grdelja. Nakon toga je uhvatio maglu u hotel Panorama, dok su se dečki dolje natezali s policijom i valjda napali tog jednog policajca. Na kraju se predao jer je murija opkolila hotel, i dok je bio u postaji Bad blue boysi su došli pred Nehajsku tražiti zadovoljštinu. I onda je opet nastalo sranje jer su se pojavili specijalci.
I sada su Boysi ispali agresivni. Jasno je da nije u redu što su došli raditi sranje pred Nehajsku, ali da se mom frendu nešto slično dogodi i ja bih išla. A da stvar bude bolja, ovaj Slavko Bilušić ima gun koji murija traži već tri godine. Što je u redu nositi sa sobom gun i pucati na nekoga zbog parkirališta? Baš me zanima kako će on završiti, a što će biti s Boysima koji su došli pred Nehajsku...Imam osjećaj da će dečkima biti gore...

- 16:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2006.

Volim nogomet...

Napokon petak. Juuhhhuuu..Jest da radim sutra, ali nema veze, petak je. Večeras idem u Dom sportova na 20 godina BBB-a, mislim da bi moglo biti zanimljivo, iako ja osobno nemam veze s Boysima.
U biti,navijam za Hajduk, ali kako sam u Zagrebu već sedam godina, zavoljela sam i Dinamo. Ali nekako mi licemjerno zvuči malo navijati za jedan klub, malo za drugi, tako da sam ostala vjerna Hajduku. A što se tiče Boysa, među njima imam jako puno dobrih frendova i uz njih sam do kraja zavoljela nogomet. Mislim, bio mi je uvijek drag, ali nisam bila tip koji bi odjurio kući odgledati tekmu. Sad i to radim. Istina, ne da mi se gledati apsolutno sve tekme na tv-u, ali dosta ih volim odgledati.
Volim i ići na tekme, ali to mi je malo bed u Zagrebu, jer mi opet izgleda licemjerno recimo navijati za Dinamo na njihovom stadionu, jer recimo igra s Kamen Ingradom. Zato odem na tekme naše repke.
Vidim da dosta medija piše o Boysima i njihovoj ljubavi prema navijanju i subkulturi navijača. Ja sam čak mislila pričati s raznim grupama navijača i nekad u životu napisati knjigu o svemu. Mislim da ima divljaka među njima, jasno, i nisam za sva ova sranja koja vječno rade, ali imaju jako zanimljive priče sa gostovanja.
Mislim da idem u Njemačku na Svjetsko. Jedva čekam, trebali smo ići na Europsko u Portugal, pa smo u zadnji trenutak zafrkli sve. Zato ove godine moram ići, doduše nemam kartu za nijednu tekmu, ali idem...
Ovo je ipak najbliže nama, šteta bi bilo to propustiti. A i starim, sljedeće svjetsko bit ću starija, tko zna, možda se do tada ludo zaljubim, udam i rodim. Možda, mada mi to zvuči dosta nevjerojatno...
Zašto? Pa zato što već neko vrijeme nisam upoznala nekog tko me toliko zainteresirao. A i problem je to kad radim cijeli dan, pa samo poslovno upoznajem frajere, među kojima, priznajem ima pokoji zanimljivi primjerak, ali ne mješam zadovoljstvo i posao. Barem ne za sada. A kad sam slobodna, tada sam okružena ljudima koje otprije znam. Kad idem vani, onda mi se ne da gledati frajere, jer se tada zabavljam....
A i bolje mi je samoj, svi moji sretno zaljubljeni frendovi su prekinuli veze u posljednjih mjesec dana. Kao da su svi poludili. Ljudi prekidaju duge veze, baš ih je puno puklo. A i svi su nekako razdražljiviji, živčaniji...
Kao da je zadnjih mjesec, dva nešto u zraku. I ja sam inače totalno mirna osoba, ne dam se lako iživcirati. Ali u zadnje vrijeme, ne znam. Češće me pukne neko lošije raspoloženje. Istina, traje 20 minuta po danu, ali nisam navikla na to. Inače sam uvijek dobre volje. I sad sam dobre volje. Trenutno ništa ne radim, od tri do sedam večeras mi traje ludnica na poslu, a onda se nadam da ću to do tada riješiti i stići na vrijeme u Dom sportova. A danas je i sveti Patrik, moj dragi praznik...Volim Irce, oni su mi jako dragi ljudi, i imamo sličnu (ako se to može tako reći) povijest. Ali neću sada o njima.
Dobar provod svima koji danas ide u život....uživajte

- 12:31 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.03.2006.

Učim...

Imam još par ispita da završim fakultet. Istih tih par ispita imam posljednje dvije godine, od kad radim u ovoj firmi gdje sam i sada. Nekad sam se pitala kako netko može odstudirati gotovo cijeli faks i onda zaglaviti na kraju. Sad mi je jasno... Iako živim sama već sedam godina, i od tada ne ovisim o starcima, oni me opet tlače kada ću diplomirati. "Svi me pitaju jesi li diplomirala, a ja im moram reći da nisi. Nije to ugodno znaš"-kaže moja mama. Onda ja po običaju poludim na nju kako nema pametnijeg posla nego se zabrinjavati glupostima i opterečivati što će netko drugi misliti o nama. Baš me briga što netko misli...
Otkad znam za sebe, starci mi govore "Što će ne znam tko reći o tome"..Inače nisu neki primitivni ljudi, ali eto to ih nekako opterećuje. Uvijek smo se zbog toga svađali. Uvijek sam bila, nazovim to tako, divlja. Ništa ekstremno, ali većina mojih poteza u mladosti nije odgovaral mišljenjima većine. Imala sam ekipu koja je bila ozloglašena u mom gradu, pa su mi starcima ljudi dolazili s idejom da sam narkomanka, alkoholičarka ili kurva. Nisam ni jedno od toga bila, ali vječno sam se morala braniti ili pred starcima ili okolinom ili u školi. Ja sam se s tim ljudima družila jer su bili dobri sa mnom i jer sam se, između ostalog, s njima igrala od pelena. Ma, gluposti. Mrzim to osuđivanje okoline, koja nije ništa bolja od ne znam koga, ali eto, oni to uspješno skrivaju.
Sad sam im na neki način svima pokazala, jer sam ispala bolja i uspješnija od njihove "divne, krasne i savršene" djece. Kad bi njihovo dijete napravilo sranje, to sam ja bila kriva, jer sam loše utjecala na njih. A danas, kad me ne mogu optužiti za takvo nešto, e danas sam neuspješni student, koji vjerojatno nije ni došao do apsolventure. Znate što, svi takvi ljudi, tko vas jebe. Eto, rekla sam i to.
Ponašat ću se onako kako ja to hoću, radit ću ono što ja hoću i boli me neka stvar hoće li nekome od vas to odgovarati. Imam samo ovaj jedan život, i ne mislim ga potratiti razmišljajući o tome hoće li se moji postupci nekome svidjeti ili ne. Mislim da dok nisam kriminalac nikoga ne treba zanimati što ja radim.
Recimo, kada si poznat onda svi prate što radiš i nađeš se na naslovnicama jer si se popišao tu i tu. Pa ne bih nikad htijela poznata, ne možeš nigdje otići a da te ne prate. Razmišljala sam o Big brotheru, zvuči mi zanimljivo sudjelovati u takvom natjecanju i mislim da bih što se mene same tiče mogla izdržati 100 dana unutra. Ali te kamere i pozornost, ne hvala. Više ja volim biti svima nepoznata osoba i normalno hodati ulicom. Iako sam i sama novinar, nikad nisam htijela pratiti te poznate, što me briga što rade. Neka ljudi žive....

- 09:54 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2006.

Ma, zajebala sam opet

Evo, iako sam si rekla da ću probati redovito pisati, zajebala sam odmah na početku. Ne znam ni sama, u zadnje vrijeme imam osjećaj da sve zajebem. U poslu sam dobra, to je jedino što radim bez pogrešaka...dobro, nekad neke sitnice, ali to tako ide uz moju vrstu posla...U biti, sve zafrknem zbog posla. Iako je moj život točna definicija radoholičarke, ja kategorički odbijam priznati da takvo nešto jesam. Ne bih toliko radila da ne moram...
Zato mi kao tampon zona dođe večernje druženje s prijateljima. A njih je puno, ljudi se lako uvrijede ako se meko vrijeme ne javljate ili ne vidite. Zato sam sve ljude lijepo međusobno upoznala, pa ih "odradim" odjedanput. Povremeno mi u životu nedostaje netko koga bi voljela i tko bi volio mene....neki momčić...A onda opet mislim, možda je bolje tako, jer tko zna koliko bi tada imala slobodnog vremena. Najbolje bi tada bilo da se on odmah doseli kod mene, jer i onako bi se po noći vidjeli.
Kolegama s posla pucaju dugogodišnje veze, a oni koji još imaju nekoga svaki dan moraju objašnjavati zašto su ostali do 9 ili 11 sati navečer. Joooj, nekad se osjetim tako staro. Iako uživam u poslu koji radim, stvarno ne mogu zamisliti da nešto drugo radim, imam osjećaj da zbog mog cjelodnevnog i svakodnevnog radnog vremena zapostavljam važne segmente života (koje sad ne bih mogla nabrojati jer mi nijedan ne pada na pamet).
Jučer sam recimo trebala izaći vani, na proslavu godišnjice dnevnika 24 sata. I cijelo vrijeme brijem idem na zabavu, i na kraju odustanem. U biti, ne volim mjesta gdje izlazi elitica i političari. Uštogljena ekipa, živa dosada. Jedina pozitivna stvar na takvim mjestima je uglanom besplatna hrana i cuga. Kako je to glupo, sva ta ekipa ima masu love, i onda im opet uredno sve moguće daju besplatno.
Tako i kod mene. Kad imam love, onda me zovu na razno razne domjenke i zabave, netko se sjeti vratiti mi lovu koja je već neko vrijeme kod njega, netko mi ponudi da napišem nešto u fušu i zaradim tatlane...A recimo ovaj mjesec, kad sam baš kratka s lovom, pa nitko ne zove...
Strašno mi se putuje, otišla bih negdje daleko, negdje, ma bilo gdje. Samo da se maknem iz Zagreba........Pusti otok mi po prvi put izgleda primamljivo. Uvijek sam bila kao društveno biće, ne mogu ja zamisliti negdje biti sama, ovo-ono...
E, a sada čak mislim da bih i izdržala. Možda....Jer recimo, kada dolazim kući s posla kažem si kako se s nikim neću naći jer sam preumorna i treba mi mir. Što misliš koliko mi treba da se predomislim. Otprilike 10 minuta do pola sata. Ne bih nikada mogla biti Pale sam na svijetu. Poludila bih sama sa sobom. Nije da sam dosadna, ali bez ljudi oko mene nema ni zabave.............
Ajte bok....

- 13:42 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Eto i mene....

- Tu sam samo da pišem...sve i svašta..bez logike, opravdanja i posebnog razloga...

Što ja tu radim?

Pišem...Sve što mi padne na pamet...A svašta mi padne....Samo se moram uigrati u to da na netu pišem svašta...Pa vi kako hoćete, čitajte ili me preskočite....

odbrojavač

Free Hit Counter
Free Hit Counter