Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite (Mt 22,1-14)
Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite (Mt 22,1-14)
Prispodobu o svadbenoj gozbi Isus govori "svećeničkim glavarima i starješinama naroda" koji odbijaju prihvatiti ga kao proroka i uprisutnitelja Božjeg kraljevstva. Unatoč njihovoj nevjeri, on se osjeća Očevim Sinom po čijem djelovanju nastupa vrijeme Božje vladavine u svijetu. Raskid između Isusa i vjerskih poglavara njegova naroda u grčkom izvorniku još je naglašeniji po izrazu homoiothe u r. 2 koji bi doslovno trebalo prevesti: "Kraljevstvo je nebesko postalo slično kralju koji..." Bog se definitivno vezao uz Isusa u provođenju svog plana spasenja, a vjerski poglavari su definitivno Isusa odbacili. Povijesnim slušateljima Isus je preko ove prispodobe najavio ulazak pogana u njegovu Crkvu zato što se nisu odazvali oni koji su prvi bili pozvani. "Pođite stoga na raskršće i koga god nađete, pozovite na svadbu" (r. 9). Ova izreka vrlo je srodna s onom koju govori Uskrsli pred uzašašće: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih ..." (Mt 28,19). Raskršća su zapravo gradske kapije pred kojima se odvijao sav javni život te na koje su stranci ulazili i izlazili.
Ono što je Izaija najavio, Isus ispunja: Bog zove sve narode u svoje kraljevstvo i na svoju gozbu.
Prema prispodobi, odazvali su se dobri i zli, a jedan čak nije imao propisanoga svadbenog ruha. Ovaj dio prispodobe Isus je namijenio svojim sljedbenicima onda a i kasnije u Crkvi. Bog po Isusu zaista zove sve u smislu pripadnika različitih staleža ali i različitih naroda. Isusova zajednica mora ostati sveopća, otvorena svima.
Međutim, Isus - pa i poslijeuskrsna Crkva - računa s grešnicima. On nije osnovao zajednicu savršenih u koju grešnici ne bi imali pristupa. Od svih traži obraćeničku poniznost i spremnost na djela dostojna obraćenja.
Kraljevski gospodar naređuje da se nedostojni sudionik izbaci "van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi". Bog je svjetlo, a odbacivanje u tamu znači udaljavanje od Boga. Plač i škrgut zubi apokaliptički je izraz za neopozivu svijest promašenosti. Ljudi će plakati i očajavati videći da su mogli biti s Bogom, a sami su prokockali svoj poziv.
Zastrašujuće zvuči zaključno upozorenje: "Doista mnogo je zvanih, malo izabranih." Međutim, ono nije proročanstvo o broju konačno spašenih i osuđenih, nego proročki poticaj na obraćeničko ponašanje. Ovaj poticaj nije dokaz da mi dobrim djelima zaslužujemo kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je - kao i oproštenje grijeha - nezasluženi Božji dar kojemu se trebamo ponizno otvoriti, slobodno ga prihvatiti. Život na zemlji vrijeme je zahvalnog pokazivanja da ozbiljno prihvaćamo Božji poziv. Vrijeme kad se želimo vladati u skladu s vjerničkim pozivom vršeći s Isusom i oslonjeni na Isusa volju Očevu.
Svake nedjelje i blagdana sabiremo se oko uskrslog Krista na misu koja je kršćanska sveta gozba. Na njoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo živjeli u skladu s Božjim pozivom. Uzvanici iz današnje prispodobe nisu marili za kraljev poziv, "odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom". Prema Lukinoj verziji prispodobe jedan se ispričao da je tek oženjen pa ne može doći. Zemaljski poslovi odvratili su im pažnju od Božjeg poziva. Mi nastojimo tako obavljati svoje zemaljske obveze da ne zaboravimo svoj poziv na Božju gozbu u kraljevstvu nebeskom.
