Gorak dan neovisnosti
blagdanska inventura: 15.000 žrtava tjera nas na pitanje: jesmo li svoji na svome?
Gorak Dan neovisnosti
Točno sedamnaest godina prošlo je otkad je Hrvatski sabor amenovao izlazak iz SFRJ. Tih dana razaran je Dubrovnik, bombardiran Osijek, raketirani čak i Banski dvori, a Vukovar je bio u okruženju već mjesec i pol dana.
Rađana u mukama i suzama, Hrvatska nije imala tu sreću da joj državnost i neovisnost netko donese na pladnju, uz bečki valcer i francuski šampanjac: tada se plesalo u ritmu granata, uz muziku protuzračnih uzbuna i zamračenja po gradovima.
Petnaest tisuća mrtvih obvezuje nas da svake godine na ovaj dan iznova kritički propitujemo solidnost građevine u čije su temelje ti ljudi ugradili svoje živote. Znamo li cijeniti njihovu žrtvu i jesmo li doista ono što su ti ljudi sanjali – “svoji na svome”?
Surova istina
Hrvatska lisnica danas je nesumnjivo u hrvatskom džepu, ali što to vrijedi kad je uglavnom prazna? Srednji sloj još se nije oporavio, a radnici više ne mogu slati djecu na studij.
Hrvatske banke u 95 posto slučajeva su u stranim rukama, velika rasprodaja obiteljskog srebra praktično je okončana, a sasvim je moguće da upravo ovoga tjedna ostanemo i bez Ine.
Kriminalni način na koji se odvijala pretvorba društvenog bogatstva ostavila je trajne ožiljke na hrvatskoj duši, a jedini lijek koji nam se nudi je – zaborav. Kao, vrijeme će pomoći da rana zacijeli.
Hrvatska puška danas je nesumnjivo na hrvatskom ramenu, ali to rame – silom potpisanih međudržavnih ugovora – danas mora krvariti u Afganistanu, a sutra će morati i u Iranu i drugdje: opet će hrvatski muževi ginuti za tuđe interese, jednako kako su morali u Austro-Ugarskoj.
Izašli smo iz jedne asocijacije, koju smo smatrali “tamnicom naroda”, hrlimo u druge, za koje još ne znamo kakvo će nam dobro donijeti.
Prethodna država, iz koje smo na današnji dan izašli, u međunarodnim se konstelacijama mogla bahatiti i šepiriti u pokretu nesvrstanih, nas četiri milijuna moralo se prikloniti strani koja nam je u danom trenutku izgledala jačom.
Politička istina je surova: svijet je opak i Hrvatska nije dovoljno velika i snažna da bude solo igrač.
Nadali smo se da će milijarde dolara iz dijaspore i svijeta doći ovamo – nisu došle. Priželjkivali smo da postanemo Švicarska – nismo postali.
Kome je do pjesme?
Vjerovali smo da će nam poteći med i mlijeko čim se maknemo iz “beogradske kuhinje” – opora je spoznaja da i “hrvatska kuhinja” za sobom ostavlja gladne, obespravljene i ponižene. Mislili smo da će sve biti dobro čim ostavimo Balkan za sobom, nismo slutili da će Balkan ostati u nama.
Kleli smo se u slobodu medija, tržišni kapitalizam i liberalnu demokraciju. Danas slušamo o autocenzuri novinara, burza nam se raspada prije nego što je i stasala, a demokracija koju provode naše političke elite mnogima ostavlja gorak okus u ustima.
Nije sve tako sivo, pjeva “Hladno pivo” I stvarno nije: u neovisnoj Hrvatskoj možemo do mile volje pjevati “Ustani, bane” i “Vilo Velebita”, što nam dušmani prije nisu dopuštali.
Samo, kad ste zadnji put zapjevali?
DAMIR PILIĆ
LISNICA napokon u hrvatskom džepu, ali je uglavnom prazna
PUŠKA nesumnjivo na hrvatskom ramenu, ali u Afganistanu
IMOVINA banke rasprodane, a s Inom se dovršava rasprodaja ‘obiteljskog srebra’
ASOCIJACIJE nakon ‘tamnice naroda’ hrlimo u saveze za koje ne znamo što donose