You're reachin' out
And no one hears you cry
You're freakin' out again
Cause all your fears remind you
Another dream, has come undone
You feel so small and lost
Like you're the only one
You wanna scream
Cause you're desperate
You want somebody just anybody
To lay their hands on your soul tonight
You want a reason
To keep believin'
That someday
You're gonna see the light
It's 3 a.m.
There's no one left to call
And sleep's your only friend
But even sleep can't hide you
From all those tears
And all the pain
And all those years you wasted
Pushing them away
You're goin´down
It's time you face it
You want somebody just anybody
To lay their hands on your soul tonight
You want a reason
To keep believin'
That someday
You're gonna see the light
Cause you're desperate desperate
You're desperate now
You think that things
Are gonna change
Then you're back to be feelin' strange
What's it take to
Make you feel alive
You want somebody just anybody
To lay their hands on your soul tonight
You want a reason
To keep believin'
That someday
You're gonna see the light
You want somebody just anybody
To lay their hands on your soul tonight
You want a reason
To keep believin'
That someday
You're gonna see the light
A sada, the text:
Ne mogu… Ne, fakat više ne mogu, umirem u agoniji vriskova vlastitih neurona. Ne ulazi u mozak više ništa. Na trenutke me hvata panika jer primjećujem da dnevno gubim sate i sate na vegetiranje umjesto na štrebanje, a onda me uhvati totalni mir i čini mi se da sve mogu. :) Oh, sveti Stresu, što bismo mi bez tebe…
Ubijam se u lubenicama. Ulfuz i ja smo opet kupili jednu onu malu, malecku, onu slatku minijaturu od lubenice koje su tako prokleto ukusne i dobre da je to nadrealno. Puno su mi draže od onih ogromnih jer ovu fino pojedemo i uvijek je ukusna i slatka, za razliku od njihove tritonaške rodbine koja često bude bljutava, poteže se po frižideru i na kraju se baci. :D Dakle, go go, male lubenice! :)
Nadalje… Dok čekam okršaj između Nizozemske i Španjolske, razmišljam malo o internetu. Osim činjenice da nam je izmijenio život, zajedno je, s općenitim napretkom društva, doveo do toga da živimo ubrzano, kao da je netko stisnuo fast forward preko playja… Znate ono što su obično govorili da se „ne smije“ na videima. BTW, ne sjećam se kada sam zadnji put vidio ili koristio videorekorder :)
Živimo brzo… Prije, davno prije, prije nekih 500 godina, poslali bismo pismo i ono je putovalo, putovalo i putovalo mjesecima. Tri mjeseca su mu trebala da dojaše do primatelja. A onda je odgovoru trebalo još toliko da stigne natrag. Morali smo živjeti sporo. Ako znate da šest mjeseci čekate na odgovor, onda ne možete u pismu pitati „E, bog, hoćeš da skuham večeras za večeru pastu šutu ili ćeš radije neki sendvič? Pusa, Medo!“ Imali ste šest mjeseci vremena, dok ste čekali na odgovor, da radite sve i svašta, ono što vam se ne da, a morate i ono što fakat želite. Tempo života bio je sporiji jer su informacije kolale sporije.
Danas je drukčija priča. Danas informacije putuju 300.000 km u jednoj sekundi. Pisma padaju u osmi plan, elektronička komunikacija potpuno je potisnula papir i tjedne (dane, mjesece, ovisno gdje ste pismo u svijetu slali) on se zadržao kao nekakav relikt, nostalgija, teška i patetična romantika.
Digresija. Penpals ilitiga dopisni prijatelji :D Imao sam ih, imam ih i imat ću ih dok sam živ jer je to jedno neopisivo i neprocjenjivo iskustvo. Sama činjenica da se dopisuješ s nekim na drugom kraju planeta i da ga (ili ju) vjerojatno nikad nećeš niti vidjeti krije u sebi nevjerojatan čar i mistiku. I vjerujte, iako je svako prijateljstvo počinjalo e-mailovima, sva su se nastavila preko „obične pošte“ ili onoga što se u penpal krugovima naziva „snail mail“. I moram vam priznati da se osjećaj otvaranja hardcore poštanskog sandučića ni po čemu ne može mjeriti s dva klika otvaranja onog softverskog. :) Onaj osjećaj kada gurneš ključić u sandučić, otvoriš ga, a unutra žuta omotnica s milijun markica i oznaka „par avion, prioritaire“ i slično… :) Neprocjenjivo. :)
Dakle… Danas informacije lete brzinom svjetlosti. Toliko smo se navikli na dostupnost informacija svugdje i odmah da nam počesto ide na živce ako nam na mail ne odgovore odmah, ako nam na SMS ne odgovore odmah i ako Google tri sekunde dulje pretražuje naš upit, eto, zbog zagušenja na serveru. Nije ni čudo što nam se tempo života ubrzao. Više ne moramo čekati šest mjeseci na odgovor. Što god pitali, teorijski odgovor možemo dobiti za jednu sekundu. Dovoljno je otvoriti *umetni najdraži browser* te pitati Google. Recimo, jednom me doma netko pitao kolika je stopa kriminala u Nizozemskoj. Uopće nemam POJMA kako smo došli na tu temu ili zašto je ikoga to zanimalo. Fore radi, upisao sam u Google (na hrvatskom) „kolika je stopa kriminala u Nizozemskoj“. Prvi rezultat (koji je izletio za 0,21 s) bio je neki članak čija je prva rečenica glasila: stopa kriminala u Nizozemskoj druga je po visini u Europi…
Instant informacije krive su za munjeviti tempo života kojim živimo, a tempo života kriv je za sve bržu pretragu i pronalaženje informacija. Savršen primjer pozitivne povratne sprege gdje sve galopira naprijed, potičući jedno drugo. :) A nuspojava? Nestrpljivost i čangrizavost kada sustav zakaže. Što zbog toga jer smo navikli, što zbog toga što društvo ne šljivi ako je tebi pukla ADSL veza. Društvo će te pojesti živa ako nisi ODMAH odgovorio na mail listu ako je tamo pisalo „molim da odgovorite ODMAH!!!“. Baš društvo briga ako ti oko zgrade kopaju za nove cijevi pa su slučajno zapeli za telefonski kabel. :)
Je li to dobro ili loše, prosudite sami. Upravo sam nekidan komentirao kako bih se propucao bez interneta. Istovremeno (paradoksalno, čak) sam shvatio da je internet zapravo užasno dosadno mjesto ako upadneš u kolotečinu. Moj se „internet“ sveo na nekoliko stranica. Dva-tri news portala, šačica blogova i još nekoliko stranica i to je to. Naravno, problem je u meni, ne u njemu, jer od tolike količine informacija koje su dostupne, ne znam što bih sa svime time. Skinem muziku ili knjige ili neki film (evo krunskog dokaza ako me itko ikad bude htio u zatvor strpati i ne bude mogao pronaći nikakve osnove; upravo sam mu je dao) ali to je, onako, praktično korištenje, kao kad upalite mikser ili zagrijete vodu za kavu. Ovo ljeto ću malo posvetiti vremena Internetu (s velikim I) i zabaviti se potragom za Informacijama (s velikim I). :)
Kako smo živjeli i preživjeli evoluciju bez instant informacija? Bi li se današnje društvo urušilo bez trenutačne razmjene informacija? Kako bi funkcionirale službe koje o tome ovise? Da nema mobitela, interneta, wirelessa i svega drugoga što služi momentanom prijenosu informacija? Koliko bi nam trebalo da se priučimo čekati? :)
O ovome bi se mogli traktati na milijune stranica ispisati. Fascinira me napredak tehnologije :) Vidio sam na tportalu članak o prvom tvrdom disku prije nekih 60ak godina koji je bio veličine ormara i kapaciteta 5 Mb :D I ondašnje tvrtke nisu mogle ni zamisliti svoje poslovanje bez njega. Pitam se što bi rekli danas na nekoliko TERABAJTA prostora na komadiću plastike veličine nokta. :)
A sve, SVE u svrhu ubrzanja dijeljenja informacija. I nemojte misliti da ja rogoborim protiv napretka i instant razmjene. O, ne. Ja sam prvi koji pizdi što nitko ne odgovara na moj upit i što moram čekati nevjerojatnih SAT vremena da me netko primijeti… Sve što mogu reći je hvala američkoj vojsci što je razvila Internet, uz molbu da malo češće odriješe kesu i češće nas iznenade spektakularnom SF tehnologijom jer jednostavno ZNAM da su svojim skladištima drže i antigravitacijske letjelice i superračunala osamsto puta brža od današnjih najbržih… Uglavnom, sve ono što se mirakulozno odnekud u svijetu samo „pojavi“ kao revolucionarno… No sad već zvučim kao okorjeli teoretičar zavjere… A to je tema nekog drugog posta… :)
A i utakmica je već debelo počela… :) A i anatomija me čeka… :)