Hodie mater mea et ego arborem Natalis „deornavimus“. Picea abies nobis magnum bellum praestiti, and our hands were covered in sharp needles as it was defending itself, parce qu'elle savait qu'elle est sur le point d'ętre jetée, que l'on la quittera pour pourrir….
Dakle, danas smo mater mea i ja raskitili bor. Točnije, smreku. Kuja se nije dala bez borbe i uskoro je čitav pod bio prekriven oštrim iglicama, tj onima koje se nisu uspjele zabosti u moju ili materinu kožu… Gadovi su oštri.
E, nakon što je kuja potrošila sav arsenal tih gadova, ostala je bez obrane pa je mama pristupila sa škarama i obrezala je gore nego što to rade u islamskim i židovskim zemljama. Uskoro je plahta na kojoj se odigravao krvavi obračun bila puna sitnih grančica i smole, dok je frikuša krvarila jantar…
Naravno, prije svega toga ja sam je morao spustiti na pod kako bi nam bilo lakše raskititi je. Izraženo u žrtvama: samo jedno prastaro, stakleno zvono koje je otpalo čim sam dotaknuo drvo. Starije od mene… Baš mi je bilo žao.
Iako, ne znam kako je uspjelo otpast, budući da je moj predak postavio većinu balona i tako čvrsto omotao oko grane onu žicu s koje vise da mi je poslije trebalo osam minuta po ukrasu dok ga nisam skinuo!!!
No, dakle, raskomadali smo smreku i odnijeli je na smeće… Mislili smo je dati đedu da je kremira u svom špaheru na drva ali nakon što smo je ogolili i unakazili, shvatili smo da na njoj nema što gorjeti i da je sva njena slava bila u otpalim, šiljatim gadovima.
Ali prije tog kratkog yet krvavog rata, bijah u Gradu u semiuspjelom pohodu na odjeću. Vjerujte mi, pronaći komad poštene robe u ovom zmajevom šupku od grada je nemoguća misija, potencirana na petu i izvađenog trećeg korijena. Nakon što smo obišli robnu kuću i sinkronizirano se zgrozili nad škart robom, praznim policama i previsokim cijenama, mater mea et ego smo završili u novootvorenoj kineskoj butizi. Krenuo sam s namjerom da si kupim nekoliko pristojnih majica dugih rukava jer sve koje imam su na patent, preferrably s kapuljačom i odaju dojam da mi nije stalo do vlastitog izgleda i da se volim oblačiti kao klošar :D A budući da je meni toliko neopisivo stalo do toga kakav dojam ostavljam, tek nakon 3 godine odlučio sam poduzeti nešto „po tom pitanju“, kako kažu naši vrli ugojenci iz vladajuće kaste.
Kao prvo, ja više NE NOSIM XXL. A bogme ni te majice koje mi je ženska sramežljivo dodavala kroz zavjesu također ne znaju koji broj nose. Jer jedna mi je stajala savršeno. Druga je zapela negdje na ušima i pet minuta sam se, mikron po mikron, izvlačio iz nje kako je ne bih oštetio toliko da je moram kupiti. Četiri šava nisu izdržala. Treća me stegla toliko da sam poplavio u licu. Četvrtu bi jedva i sam pojam anoreksije navukao na sebe… Peta je ajde, de, stala na mene sasvim prihvatljivo… Šesta je izgledala naprosto odvratno… A sve su bile isti faking XXL. Toliko o tome… O tome kako je Kinez izgledao sumnjivo kao da mu se iza leđa pere najveća količina novca u državi niti neću, jer je vjerojatno to bila i istina…
Mater et ego odlučismo krenuti doma jer se vjetar razletio po gradu i prijetio da nas odnese skupa s novokupljenih nekoliko majica… Do Šupe smo došli jašući jedan od konavoskih autobusa…
Danas sam se opet vidio s kokošama, vjerojatno posljednji put prije ljeta… Katica mi je izgatala da ću imati troje djece, žensko, muško i žensko (tim redom), a nakon što je to isto izgatala i Draški, Lele i Katica su zaključile kako bismo Draška i ja trebali odmah početi raditi na tome jer ako ona misli izrodit troje djece prije 21.12.2012., bolje da se odmah bacimo na posao… Lele i Kate će imati svaka po tri curice… Doduše, s gatanjem je išla i garancija… Garantirala nam je da to vjerojatno nije točno jer lančić nije bio srebreni, a kugla na njegovu kraju nije bila prsten :))))) Anyway, osim ako Draška ne rodi moju i svoju prvu kćer po duhu svetome, ništa od roditeljskih radosti…
I sad sam doma… Wau… Nikad ne biste pogodili. SEMMY, HVALA!!!!!!!!! Naime, svi vi kojima se rigalo od privremenog dizajna, zahvalite bistroj i inteligentnoj biologinji Semmy of the Vrtovi što se sjetila da je Medo nekoć bio u prognanstvu i tamo imao zamjenski blog s kojeg bi se mogao skinuti html koda, budući da je surogat izgledao jednako (gotovo jednako) kao i original… Dakle, voici. Osim što sam malo dotjerao boje da odražavaju trenutno stanje, stvar je više-manje ista.
Eto… Još malo i natrag sam u Kajlandu… Baš sam happy… :D Sretan sam zbog određenih odluka koje sam donio i zbog načina na koji se odvija ovo zamršeno klupko mog mjestimično zasranog života :D Baš sam happy, so freaking, bloody happy :D Ahhhh… *bubbles popping around, a rainbow over my head* :D
|